Kad zaboraviš Gulag: Staljinizam Aleksandra Vulina

Sve češće se u srpskim medijima mogu pročitati izrazi naklonosti velikom lideru Sovjetskog Saveza, piše autor (Tanjug)

Nije lako odlazećem ministru odbrane Aleksandru Vulinu. Navikao je publiku na sumanute izjave, sve jedna luđa od druge, pa u tom neprestanom podizanju lestvice besmisla stalno mora da ulaže dodatne napore ne bi li prevazišao sebe. Povremeno mu nadljudski trud urodi plodom, pa izgovori nešto što čak i kod onih koji su davno oguglali na vulinizme izazove zabezek. Gostujući nedavno u jednoj od mnogih televizijskih brbljaonica, Vulin je izvoleo izjaviti sledeće: „Što bi rekao najveći državnik dvadesetog veka Josif Staljin – ‘kadrovi su sve'“. 

Nije mu bilo lako da se odluči, ogromna je konkurencija državničkih veličina u XX veku, Mao Cedung, Pol Pot, Kim Il-sung, ali Vulin se ipak opredelio za voljenog vođu Josifa Visarionoviča Džugašvilija. Što je najluđe, Vulinovo mišljenje i nije tako usamljeno kako bi se moglo pomisliti. Sve češće se u srpskim medijima mogu pročitati izrazi naklonosti velikom lideru Sovjetskog Saveza, pa nas tako obaveštavaju kako je „Staljin zatekao Rusiju s ralom, a ostavio je sa atomskom bombom”, ili kako je “demonizacija njegove ličnosti u celokupnom svetskom liberalnom diskursu ravna odnosu javnosti prema Hitleru”.

Mogu se pročitati i žalopojke revoltiranih staljinista u kojima se tuguje što „ostrašćenost i mržnja prema Josifu Visarionoviču Staljinu prevazilazi granicu objektivnog istorijskog tumačenja“. Mnogobrojne su Kobine zasluge, o čemu nas izveštava ruski akademik: „Staljin je za slom poduhvata globalnih gospodara pod imenom ‘svjetska vlada’ uradio više nego svi ruski carevi zajedno, iskorištivši pritom nesuglasice među lijevim globalistima”. Otkad su srpski nacionalisti postali ruskokolonaši, ni Staljin nije više tako mračna ličnost kakva je nekad bio.

Neprebrojne žrtve staljinističkog terora

Zaboravljeni su milioni nevinih ljudi koji su u Gulagu ostavili svoje kosti, zaboravljen je teror neviđenih razmera, zaboravljena su masovna hapšenja i progoni, zaboravljene su deportacije čitavih etničkih grupa, zaboravljeni su morenje glađu i streljanja, zaboravljeni su moskovski procesi i permanentne čistke, zaboravljeni su Butirka i Lubjanka, Kolima i Norilsk, zaboravljeno je pretvaranje šestine planete u pakao na Zemlji, sve je to zaboravljeno e da bi Staljin bio „najveći državnik XX veka“. Ako je osnovna odlika državničke veličine zločin prema sopstvenom narodu, onda Džugašvili svakako spada u velikane jedne od najužasnijih istorijskih epoha.

Teško je čak i utvrditi broj žrtava staljinističkog terora. Istoričar Roj Medvedev navodi da je samo od 1936. do 1938. godine streljano pola miliona ljudi, dok je u tom periodu oko 4,5 miliona nastradalo po logorima. Istoričar Vladimir Petrović navodi da je, prema podacima koji su dostavljeni Nikiti Hruščovu, “od 1935. do 1940. kroz zatvore prošlo 18.840.000 lica od ko jih je 7 miliona izgubilo živote”. Stvarni broj uhapšenih, streljanih, oteranih u Sibir i umrlih u logorima je verovatno mnogo veći, ali i od ovih brojki zastaje dah. Nemoguće je čak i zamisliti tolike količine zla i nesreća, ljudski mozak staje pred stvarnošću totalitarnog staljinističkog sistema kao pred zidom. Jedini način da se bar nasluti sav užas života pod Staljinovom čizmom jeste čitanje svedočanstava preživelih, jer ona sveopštoj patnji daju pojedinačni ljudski lik.

Hapšenje po kategorijama

Staljinova „državnička veličina“ najbolje je opisana u knjigama kao što su „Arhipelag Gulag“ Aleksandra Solženjicina, „7000 dana u Sibiru“ Karla Štajnera, “Strah i nada” i „Sećanja i razmišljanja” Nadežde Mandeljštam ili “Priče sa Kolime” Varlama Šalamova. U „Strahu i nadi“ udovica velikog pesnika Osipa Mandeljštama koji je skončao u logoru, na jednom mestu nabraja koga su NKVD-ovci sve hapsili: “Hapsili su ljude listom po kategorijama (i godine starosti uzimali su u obzir): klerikalce, mistike, učene idealiste, šaljivčine, neposlušnike, mislioce, brbljavce, šutljivce, svađalice, ljude koji su imali kakve pravne, državničke ili ekonomske ideje, pa i inžinjere, tehničare, agronome jer se pojavio pojam ‘štetočina’ kojim su se objašnjavali svi neuspjesi i pogrešni proračuni”.

Šalamov ovim kategorijama pribraja još neke, recimo esperantiste ili one koji su hapšeni kao članovi porodice, samo zato što su bili sinovi ili kćeri nekog ko je već osuđen kao narodni neprijatelj. Naravno, hapšeni su i osuđivani i silni članovi partije, najviši državni funkcioneri, ministri i šefovi policije. Oni kadrovi o kojima Vulin govori listom su završavali pred streljačkim strojem ili su skončavali u sibirskom ledu, uključujući tu i Staljinove najbliže saradnike.

Razlozi za streljanje na Kolimi

Pesnik i pripovedač Varlam Šalamov proveo je u logorima dalekog severa skoro dvadeset godina, tri puta je osuđivan – prvi put kao trockista, a potom za antisovjetsku agitaciju po čuvenom članu 58. Suvišno je napominjati da nikakvog krimena nije bilo, te da je po kolimskim rudnicima robijao i gladovao na pravdi boga, zajedno sa milionima sebi sličnih, nevinih ljudi. Šalamov piše o tome šta je, recimo, 1937. godine na slobodi značila famozna kontrarevolucionarna agitacija. „Rus pohvali roman stranog pisca − deset godina ‘asa’; kaže da su redovi za tečni sapun malo poduži − pet godina ‘asa'“, piše Šalamov. „Asa“ je skraćenica za antisovjetsku agitaciju.

Tako je bivalo na slobodi, ali su kriterijumi za merenje neprijateljske agitacije u logoru bili znatno drastičniji. Teško je i pobrojati šta je na Kolimi sve mogao da bude razlog za streljanje: „Reći naglas da je rad težak − dovoljno je za streljanje. Za svaku, makar i najmanju primedbu na adresu Staljina – streljanje“. Pa logično, kakve se primedbe uopšte mogu stavljati „najvećem državniku XX veka“, sa takvim nezahvalnicima bi se i Vulin obračunao po kratkom postupku.

Da bi se agitovalo protiv Staljina i revolucije uopšte nije neophodno služiti se rečima: „Ćutiš kada svi viču ura Staljinu − streljanje. Odavno je poznato da je ćutanje agitacija.“ Streljali su i za druge zločine, recimo za krađu metala, odnosno zlata koje su kopali u sibirskim rudnicima. Ili ako tokom rada u šumi prekoračiš jedan metar van prostora koji je stražar odredio. To se desilo jednom Šalamovljevom sapatniku, brao je bobice kako bi makar malo utolio glad, zaneo se i išetao korak van propisanog kruga, stražar je odmah repetirao pušku i ustrelio nesrećnika. Zvaničan razlog – „sprečavanje bekstva zatvorenika“. Ipak, „poslednja, najčešća ‘rubrika’ po kojoj je toliko ljudi streljano bila je ‘za neispunjenje norme’. Za taj logorski zločin streljali su čitave brigade”.

Masovno umiranje od gladi, od batina, od bolesti

Norma je bila tako postavljena da je gotovo niko ne može ispuniti. Kad nisu streljali, smanjivali su obroke, pa su logoraši živeli od 300 grama hleba i pola litra supe dnevno. S tim što reč “supa” treba uzeti uslovno, to je bila obična prokuvana voda sa retkim tragovima nekakvog povrća. Većina logoraša umirala je od posledica iznurujućeg celodnevnog rada na neljudskoj hladnoći i izgladnelosti. Kolima je od ljudi pravila fizičke i moralne ruine u rekordnom roku. “Da se zdrav, mlad čovek, koji počinje karijeru u logorskom potkopu, na čistom vazduhu, pretvori u ‘mrcinu’, dovoljno je dvadeset a najviše trideset dana, uz šesnaestočasovni fizički rad bez neradnih dana, sistematsku glad, pocepanu odeću i spavanje u izbušenim šatorima na mrazu od minus šezdeset stepeni; ubrzavanju tog procesa, unekoliko, doprinose batine od starešina, lopovskih vođa i stražara”, izveštava Šalamov.

Najviše života odnelo je “masovno umiranje od gladi, od batina, od bolesti.“ U tome su veliku ulogu igrali kriminalci. Za razliku od političkih zatvorenika koji su proglašeni za narodne neprijatelje, zbog čega su podvrgnuti najsurovijem tretmanu u logorima, obični kriminalci – lopovi, ubice, silovatelji, pedofili, falsifikatori, prevaranti – za državnu vlast su bili narodni prijatelji. Njima je Staljinova vlast dala povlašćeni status, pa su zdušno sarađivali na istrebljivanju nevinih ljudi koji su osuđeni po izmišljenoj političkoj osnovi. Nad političkim zatvorenicima svako je imao pravo da se iživljava: „Nas ‘rmbadžije’ svi su tukli: dežurni, brice, brigadiri, instruktori, nadzornici, stražari, starešine, ekonomi, razvodnici − svi!“

Nije samo telo očas propadalo, logor je i dušu razarao za tili čas. „Zatvorenika-intelektualca logor zgazi. Smrvljeno je sve što mu je bilo dragoceno, civilizacija i kultura napuštaju čoveka u najkraćem mogućem roku: za nekoliko nedelja”, piše Šalamov. Glad, iscrpljujući rad i zlostavljanje od ljudi su pravili ruševine, pustošili su ljudsku dušu: “Sva ljudska osećanja – ljubav, prijateljstvo, zavist, čovekoljublje, milosrđe, slavoljublje, čestitost – napustili su nas s mesom koje nam je nedostajalo za sve to vreme naše dugotrajne izgladnelosti”.

Logoraška glad

Strašno je u šta glad pretvara čoveka. Šalamov piše priču o Vaski Denisovu, logorašu koji je cepao drva nekom civilu u obližnjem naselju, ali zauzvrat nije dobio hranu, kako je bilo predviđeno. Njegovu čorbu i hleb bacili su svinjama. Vaska je, polulud od gladi, upao u magacin, obio zamrzivač, ukrao smrznuto prase i zabarikadirao se u Upravi vitaminskih kolonija. Dok nisu doveli streljački vod i razvalili vrata, Vaska je pojeo pola živog, smrznutog praseta.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U drugoj priči se pojavljuje Svečnikov, bivši poručnik tenkovskih jedinica, a sada Šalamovljev sused na prični. Služio je vojsku na Kolimi, ali je tokom vojnog roka uhapšen, osuđen i pridružio se zatvorenicima. Šalamov objašnjava zašto: “Bio je uhvaćen kako jede ljudsko meso iz mrtvačnice; odsecao ga je sa leševa, ‘naravno, ništa masno’, kako je spokojno objašnjavao”. Nakon spoznaje da mu je komšija pored kog spava kanibal, naš pisac sa ledenom mirnoćom zaključuje: „U deportnoj ne možeš da biraš susede, iako ima i gorih stvari od jedenja ljudskih leševa”.

O čemu maštaju ljudi koji ni u ljudožderstvu ne vide ništa čudno, kad za maštanje nađu snage? Jednom se o Božiću skupilo nekoliko logoraša oko gvozdene peći u baraci i svak je pričao svoje želje. Na kraju dođe red na Volođu Dobrovoljceva. Prvo je dugo ćutao, a potom se dosetio: “A ja bih – reče tihim i staloženim glasom – voleo da sam patrljak. Ljudski patrljak, razumete, bez ruku, bez nogu. Tada bih u sebi našao snage da im pljunem posred njuške za sve ovo što čine s nama.”

Dobrovoljcevu se nije ispunila želja, umro je u logoru, ne postavši patrljak, ne pljunuvši mučiteljima u lice. Šalamov nije imao tako radikalne namere, on je samo želeo da se samoosakati, kako bi se spasao: “Naumio sam da spasem sebi život tako što ću slomiti nogu. To je zaista bio prekrasan naum, estetska pojava u svakom pogledu”. Međutim, u poslednjem trenutku je izmakao nogu ispod kamenčuge koju je oborio, nije mu se dalo.

Staljinova kosa smrti

Povremeno Šalamov prekine svoje smireno izveštavanje iz zemaljskog pakla kako bi nam saopštio neke zaključke nad kojima bi se valjalo zamisliti. Na primer: “Logorsko iskustvo je u celini, svakim svojim trenutkom negativno. Čovek može samo da postane gori. I drukčije ne može biti.“ Ili: „Rad i smrt su sinonimi“. Ili: „Tamo ima mnogo stvari koje čovek ne bi trebalo da zna, ne bi trebalo da vidi, a ako ih je i video − bolje da umre”. A u kolimskom paklu čoveku može da postane svejedno da li je živ ili mrtav: “Shvatili smo da smrt nije nimalo gora od života, i nismo se bojali ni jednog ni drugog”.

Tako glase zaključci velikog ruskog pisca, političkog zatvorenika, nakon skoro 20 godina zlopaćenja u Staljinovim logorima. Mada je sam izraz „politički zatvorenik“ problematičan, jer su ljudi osuđivani bez razloga, u montiranim procesima. Šalamov veli: „U logoru i nije bilo političkih. To su sve bili izmišljeni, izmaštani neprijatelji s kojima se država obračunavala kao sa pravim pravcatim neprijateljima: streljala ih, ubijala, morila glađu. Staljinova kosa smrti kosila je sve bez razlike, jednačeći u razvrstavanju, u spisku, u ostvarenju plana“.

Staljinova kosa smrti pokosila je milione nevinih žitelja Sovjetskog Saveza, a oni koji su preživeli nosili su do kraja života posledice boravka u logoru. O užasima staljinizma, jednog od najrepresivnijih totalitarnih sistema u istoriji čovečanstva, ispisana je čitava biblioteka knjiga, ali to nimalo ne smeta jednom srpskom ministru da Staljina, mrtav hladan, proglasi za najvećeg državnika XX veka. A ne smeta ni raznim neostaljinistima da se poklanjaju senima svog omiljenog masovnog ubice.

Revnosnog čitaoca ruske književnosti to ne može čak ni da iznenadi, na ovakve primerke ljudske vrste davno nas je upozorila Nadežda Mandeljštam kad je govorila o životu „među ljudima koji su se svesno odrekli dobra i počeli svesrdno da podstiču najčudovišnije nagone u sebi i svojim sunarodnicima“. Ta sorta ljudi ovde vlada već trideset godina, pa nije ni čudo što mnogi Staljinovu sliku čuvaju u svom srcu kao ikonu. A za žrtve Staljinovog terora im puca prsluk, baš kao i za žrtve ratova devedesetih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera