Kad su Beograd i Broadway imali isti pozorišni repertoar

Najčuveniji mjuzikl je predstavljao avangardu jednoga doba, promovirajući političke i ljudske slobode (EPA)

U njujorškom teatru La MaMa na East Villageu, prije dvije godine, legendarni mjuzikl Kosa (Hair) proslavio je 50 godina od prvog izvođenja, odnosno praizvedbe u Public Theateru Josepha Pappa (oktobar 1967). Predstava je potom debitovala na off-off Broadwayu u aprilu 1968. godine, a onda stigla i na redovni repertoar ovog pozorišta.

U Beogradu, samo godinu poslije Broadwaya, 19. maja 1969. godine, izvedena je četvrta Kosa na svijetu, odmah poslije New Yorka, Londona i Minhena, i prva u nekoj socijalističkoj zemlji. Ostalo je istorija. U ovom slučaju slavna i ne samo pozorišna.

Nova vrsta kritike zapadnog društva

Pola stoljeća kasnije, uz prigodnu izložbu fotografija, replika, kostima, audio-vizuelnih materijala i novinskih članaka, vođen je zanimljiv razgovor o pozorišnoj predstavi koja je Beogradu i Jugoslaviji, prije svega, donijela duh novog teatra.

“To je zaista pokazivalo koliko je Beograd svet, zato što smo imali premijere u New Yorku i Londonu. Beograd je čak imao premijeru i pre Pariza. U Beogradu je bila 19. maja, a u Parizu 1. juna, tako da se zaista pokazivalo gde smo mi tada bili i koliko smo bili svet”, ocjena je istoričarke Radine Vučetić.

Desilo se to poslije Tennesseeja Williamsa i Arthura Millera, koji su s radošću igrani i gledani u Beogradu, ali je tek Kosa, kako glumica Nada Blam kaže, stigla kao “potpuno nova vrste kritike zapadnog društva”.

Mjuzikl Kosa Jamesa Radoa i Geromea Ragnija, koji su režirali Mira Trailović i Zoran Ratković, prema adaptaciji Bore Ćosića, igran je u Ateljeu 212 do 4. februara 1973. godine. Ostalo je zabilježeno da su autori, prilikom posjete Beogradu, rekli da je beogradska verzija “bolja od brodvejske” i da to nikako nije bilo iz kurtoaznih razloga.

“Vlast nije bila baš sigurna da li je to dobro ili ne, ali su ipak popustili, jer je Kosa bila bunt protiv rata u Vijetnamu, što je bilo u skladu sa tadašnjom jugoslovenskom politikom”, objašnjava Nada Blam.

Svi glumci imali jedinice u školi

Prisjeća se i da su na predstavi radili mjesecima, da niko od članova ansambla više nije išao u školu i da su svi u tom trenutku imali jedinice.

“Pred premijeru mjuzikla došli su neki ljudi da provjere da li je ‘sve u redu’, mi smo mislili zato što se, prvi put na nekoj jugoslovenskoj sceni, pojavljuje golotinja. Rekli smo ‘ništa se ne vidi, sve je u mraku’. Ništa nisu odgovarali, zato što su, ustvari, došli da provere da li je u pitanju delo protiv vojske, jer niko od tih hipika nije hteo u vojsku”, prenosi Nada Blam dio atmosfere pred premijeru.

Duh studentskih demonstracija 1968. godine osjećao se na sve strane, pokrenut je “crni talas” na filmu, a bunt je bujao na sve strane.

“Dobili smo pilule za kontracepciju i mogla je da počne era slobodne ljubavi. Po dolasku pisaca Radoa i Ragnija u Beograd, počeli smo da uvijamo čaj u rizlu, tobože dobili smo marihuanu. Joj, kako smo se pravili važni! Neki su to ozbiljno shvatili, pa su baš nastradali”, priča Nada Blam.

To je mogla samo Mira Trailović

Beka Vučo, operativna direktorka Ateljea 212 i Bitefa u vrijeme igranja Kose, izjavila je da nije čudno što je baš Mira Trailović dovela tu predstavu u Beograd.

“Niko drugi u to vreme nije mogao, ni fizički, ni psihički, ni sa svim drugim vezama, da dovede Kosu u Beograd. Dovesti predstavu sa Broadwaya je mogla samo ona. To je jedinstvena i neponovljiva kulturna diplomatija koju je Trailovićeva imala”, rekla je Beka Vučo.

Učesnik mjuzikla, likovni umjetnik Jugoslav Vlahović, sa svojim bendom “Porodična manufaktura integralnog hleba”, koga čine članovi njegove porodice, izveo je najpoznatije numere, kao što su “Aquarius”, “I’ve got life” i “Let the sunshine in”.

“Da bismo shvatili vreme u kome se igrala Kosa, moramo znati da je nekoliko godina ranije, na nekakvom cenzorskom skupu, tadašnja partijska presuditeljka zabranila prikazivanje filma Devičanski izvor Ingmara Bergmana, zbog golotinje i silovanja. Samo nekoliko godina kasnije, nova vlast je, time što je dozvolila igranje Kose, istinski dobila božanstvenu, šarenu, značku na reveru, međutim, značka je i dalje bila partijska”, rekla je novinarka NIN-a Radmila Stanković.

Ona je ocijenila da je “za ono vreme, u kome smo imali najrazličitije cenzore, bilo i ljudi koji su bili veoma obrazovani, mudri i koji su umeli da tadašnjoj vlasti kažu šta je dobro za njih”.

“Mnogo bih volela kada bi danas neko mogao ovoj vlasti da kaže šta je dobro za njih”, rekla je Radmila Stanković.

Ljudi jurili za autobusom

Najčuveniji mjuzikl je predstavljao avangardu tog doba, promovišući političke i ljudske slobode. Javnost je bila podijeljena, kod jednih je mjuzikl izazivao neprijatnost, kod drugih oduševljenje.

“Pamtim da mi nismo autobusom mogli da idemo i ja ne znam da li je neko od glumaca bio takva zvezda kao što smo mi bili – to je bilo neverovatno. Ljudi su jurili za autobusom da nas vide”, sjeća se Nada Blam.

Kosa je predstavljala avangardu u socijalističkom društvu, koje se tek otvaralo prema svijetu. Odigrana je 250 puta i doživjela izuzetan uspjeh i u Beogradu, i na gostovanjima širom svijeta.

Razlog skidanja sa repertoara bilo je pogrešno čitanje te predstave, tačnije njenog dijela sa cijepanjem američkih vojnih knjižica od strane učenika vojne gimnazije, koji su bili većinska publika te večeri.

Prva golotinja u beogradskom teatru

Mediji su zabilježili i da se u prvoj verziji Kose svlačilo nekoliko glumaca, i da  je to bila prva golotinja u beogradskom teatru.

Američki Newsweek je u reportaži o beogradskoj Kosi u julu 1969. godine prenio Ragnijevu izjavu kako je osjetio da Beograđani “nemaju predrasuda filistarske srednje klase, kakve se sreću po drugim svjetskim prestonicama”.

Tekst komada preveo je Jovan Ćirilov, koji je 2010. godine, povodom obnove Kose 2010. u režiji Kokana Mladenovića, izjavio kako je netačno da je premijeri prisustvovao i Josip Broz Tito, kako su tada prenijeli svjetski mediji. Ipak, Titu je 1970. godine, na novogodišnjem dočeku u Domu sindikata, otpjevana završna pjesma “Daj nam sunca” (“Let the Sun Shine In”).

Bergera je u prvoj verziji Kose igrao Dragan Nikolić, a Claudea Mihailo – Miša Janketić (odnosno Branko Milićević i Mihajlo Kostić), dok je lik Woofa tumačio Miodrag Andrić (Branislav Milićević/Predrag Manojlović), a Jeannie Jelisaveta Seka Sablić (Mija Adamović/Slobodanka Žugić/Nada Blam).

Formanov film donio planetarnu slavu

Beogradska novinarka Zorica Antonijević kaže da je Kosu otkrila preko filma češkog reditelja Miloša Formana iz 1979. godine, pa su lica Johna Savagea i Treata Williamsa u njenoj svijesti – Bukowski i Berger. Kao i mnogima drugima. Iako je Forman u adaptaciji predstave napravio nekoliko izmjena, zbog kojih su mu Ragni i Rado zamjerali – film je, deceniju nakon prvog pozorišnog izvođenja doživio planetarnu slavu.

Pišući o fenomenu Kose, Zorica Antonijević, koja je rođena mnogo mnogo kasnije, kaže da upravo na osnovu Formanovog filma može zamisliti Greenwich Village okupiran dugokosim pobunjenicima protiv rata u Vijetnamu, u vrijeme kada su hipi pokret i seksualna revolucija bili na vrhuncu, i kako baš tu, “u nekom floralima išaranom kombiju ili u nekoj komuni dvojica hipika, James Rado i Gerome Ragni, pišu dijaloge i liriku za danas najčuveniji mjuzikl, dok ih na klaviru prati Galt MacDermot i komponuje songove koji i danas bude vrtlog slobode pomešanih emocija”.

Zaključuje da su svojim djelom obilježili svoju generaciju i antiratni pokret, a idejom slobode i ljubavi zarazili svijet. Kojemu danas više nego ikad, čini se, treba upravo slobode i ljubavi.

Na pitanje da li joj nedostaje taj buntovni i slobodarski nekadašnji Beograd, od kojeg je na kraju vijeka i milenijuma malo ostalo, Nada Blam odgovara da je njen Beograd ipak ovaj, ovog trenutka.

“Nedostaju mi samo dragi ljudi – Gaga Nikolić, Prele, Miša Janketić… i moj brat Miša Blam. Mi, neke zgodne devojke iz sedamdesetih, mi hipi pleme, sada smo uzorne bake i deke.”

Izvor: Al Jazeera