Kad se u pravu sve uspostavlja kako se moćni dogovore

Pravna država vam je kao zdrava hrana.

Čitavo desetljeće čitate po portalima kako treba smanjiti masnoće u ishrani. A onda “grupa naučnika sa prestižnog američkog univerziteta X”, dakako “u prestižnoj američkoj naučnoj publikaciji  Y”, objavi rezultate istraživanja po kojem su masnoće veoma zdrave i produžavaju ljudski vijek.

Onda vi počnete krkati masno, baš kao što ste, onomad, masno prestali jesti. Pa skontate kako je jogurt od 3,2 posto mliječne masti pet puta ukusniji od onog sa 0,1 posto, koji ste se godinama silili da pijete. Naravno, da bi vas mliječna industrija nagovorila da pijete vodurinu koju prodaju kao “0,1 % mm” jogurt, i kupite ga za iste ili veće pare nego što košta normalan (i ukusan) jogurt, a mliječne masti koje su iz jogurta izvukli upakuju u drugi proizvod koji će vam prodati, “grupa naučnika sa prestižnog američkog univerziteta Z” morala je prije deceniju objaviti istraživanje koje vas je upozorilo da vas masnoće ubijaju.

Kad je ciklus uspostave i osporavanja “naučne istine” završen – nikom ništa. Naučnicima i dalje smatraju i one koji tvrde da masnoća ubija, kao i one koji tvrde da je zdrava. Prestižna, i dalje, ostaju oba univerziteta, iako su o istoj stvari objavili posve različit nalaz.

I onda vam kažu da je nauka “egzaktna” i da “naučna istina” nije podložna nenaučnim faktorima.

Je li Medojević uhapšen ustavno ili neustavno?

To je urnebesno, ali ni približno koliko tvrdnja da je pravo nauka. Šta je to, tačno, “egzaktno” u pravu, u kojem se sve uspostavlja onako kako se moćni dogovore, i može biti promijenjeno, kada se dogovore drugačije?

Nešto o tome bi nam mogao reći Nebojša Medojević.

On je u spuškom zatvoru, kamo ga je po nalogu Višeg suda, zato što je odbio da svjedoči, sprovela policija.

Njegova supruga tvrdi da je otet.

Opozicione partije tvrde da je Medojevićevim pritvaranjem zadat udarac crnogorskom ustavu, parlamentarizmu i pravnoj državi.

Vladajuća većina tvrdi da je, upravo suprotno, Medojevićevo pritvaranje – pravna država na djelu. 

Ugledni pravnik i nekadašnji ministar pravde u Vladi Crne Gore, Dragan Šoć tvrdi da je Medojević uhapšen neustavno, jer ga štiti poslanički imunitet. On kaže da Skupština Crne Gore Medojeviću imunitet nije skinula, niti je mogla, jer se poslaniku imunitet može skinuti samo ako je optužen za teško krivično djelo, što odbijanje da svjedoči – nije.

Ne manje ugledni advokat Nikola Martinović kaže da je Medojević u zatvoru posve ustavno i zakonito. On veli ovako: “Kao svjedok se može saslušati svako lice i ono je dužno da svjedoči, osim ako zakonom nije izuzeto od svjedočenja. Od svjedočenja nema imuniteta, imunitet je uspostavljen samo u pogledu lica koja su okrivljena za izvršenja nekog krivičnog djela. Koliko je meni poznato, Nebojša Medojević nije okrivljen za bilo koje krivično djelo. Dakle, imunitet ne postoji za svjedočenje, zato što naš zakon kaže da je svako lice dužno da svjedoči”.

Reakcija Rusije i muk EU

Ako se vodeći advokati u zemlji ne mogu složiti oko toga je li neko u zatvoru zakonito ili nezakonito, i obojica svoj stav obrazlažu pozivajući se na isto, crnogorsko zakonodavstvo, o čemu se onda dva eksperta pravne nauke uopšte mogu složiti? Izlišno je napomenuti da će, bez obzira šta će na koncu biti s Medojevićem, i jedan i drugi advokat i dalje biti jednako ugledni.

Bilo bi utješno reći kako je to rezultat nesavršenosti crnogorskog pravnog sistema i nedostatka istinske pravne države. Bilo bi utješno reći kako je u zemljama istinske vladavine prava drugačije.

Ali nije.

Kao što smo vidjeli u Haagu, jedno sudsko vijeće će te osuditi, a drugo, za istu stvar, sudeći po istim zakonima, osloboditi.

Pogledajte inostrane reakcije na hapšenje Medojevića. Rusija, koja svaka dva dana hapsi nekog opozicionara, osudila je hapšenje jednog od lidera proruskog Demokratskog fronta.

EU, tri dana po hapšenju, još uvijek nije. Nešto mi govori: da je uhapšen neki od proevropskih crnogorskih opozicionara, bi istoga časa.   

Navodno postideološko vrijeme

Ili da vam ono što sam naumio reći kažem ovako. Zašto je jedna od ključnih političkih borbi u SAD – ona za mjesta u Vrhovnom sudu? Presude Vrhovnog suda SAD presudno utiču na društveni život, ali one ne zavise od pravne nauke, nego od toga je li izabrani sudija liberal ili konzervativac. Ne, dakle, od nauke, nego od ideologije.

Prije nego što je Trumpov pick, Brett Kavanaugh, u Vrhovnom sudu zamijenio sudiju Kennedyja, BBC je objavio analizu pod naslovom “Zašto je američki Vrhovni sud tako važan”.

BBC je istakao kako taj sud ne sudi po ideološkoj liniji.

Ipak, “ako Kennedyja zamijeni konzervativniji sudija, anti-abortus advokati mogu to pitanje izgurati sve do Vrhovnog suda”, pisao je BBC.

Koji je istakao kako je sud o ključnim pitanjima glasao 5 prema 4.

I zaključio: “Imenovanje konzervativnog sudije u konačnici bi značilo uspostavu konzervativne većine u Vrhovnom sudu”.

Pitanje od milion dolara glasi: ako sud “ne sudi po ideološkoj liniji”, zašto je uopšte bitno sjedi li u njemu konzervativna većina?

Živimo u vrijeme koje je, navodno, postideološko, vrijeme u koje se izražava puno povjerenje u nauku. Ipak, horde ljudi vjeruju da je Zemlja ravna ploča. Ipak, odluke najmoćnijeg suda na planeti ne zavise od “pravne nauke”, nego od ideologije.

Je li 1+1 uvijek 2?

Prisjećam se dva vica koja su nastala kao kritika totalitarizma.

Prvi kaže ovako. Godina je 1956. U čekaonici ambulante u zatvoru u Sremskoj Mitrovici sreću se tri osuđenika. Počinju priču o tome zašto su zatvoreni. Prvi kaže: “Ja sam osuđen jer sam do pedesetčetvrte vikao: ‘Dolje Đilas'”. Drugi kaže: “Ja sam ovdje jer sam 1954. vikao ‘Živio Đilas'”. Treći kaže: “Ja sam Đilas”.

Drugi ide ovako. Slavni sovjetski matematičar dobije poziv od prijatelja iz KGB-a: “Dolaze po tebe, bježi odmah i promijeni identitet”.

Matematičar pobjegne u Sibir i tamo živi kao neuki čistač snijega. No kako je, dijelom i zbog poznavanja geometrije, u čišćenju snijega bio iznimno efikasan, partija odluči da ga, kao vrijednog druga, upiše u večernju školu.

Tamo je matematičar mjesecima učio slova i brojeve.

A onda mu je, jednoga dana, kada je učitelj rekao: “Zapamtite, 1+1 su uvijek dva”, pukao film. Uzviknuo je: “To nije tačno”. Zgrabio je kredu, prišao tabli i stao pisati niz formula koje dokazuju da 1+1 nije dva. Nakon što je ispisao čitavu tablu, kao rezultat je ipak dobio dva.

Dok se trudio da vidi gdje je u računici pogriješio, čuo je kako mu čitavo odjeljenje večernje škole šapće: “Plankova konstanta, Plankova konstanta…”.

Duhovito, naravno.

Ali… jeste li sigurni da je ono o čemu nam govore ti vicevi specifičnost totalitarizma?

Jeste li sigurni da slično, odveć slično nije i u demokratiji?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera