Oglasi

Kad se predsjednik i premijer ne slažu, trpe građani

Pitanje je uvijek koliko je dobro, a koliko loše kad su i predsjednik i vlada u nekoj državi iz iste političke opcije.
Nestranačkog kandidata Stevu Pendarovskog podržao SDSM Zorana Zaeva i još 30-ak stranakaEPA

Sjeverna Makedonija dobila je petog predsjednika od uvođenja višestranačkog sustava i osamostaljenja. Nestranačkog kandidata Stevu Pendarovskog podržala je vladajuća koalicija Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) i Demokratske unije za integraciju (DUI), te još 30 stranaka, čime je dobio ne samo snažnu podršku u izbornom procesu, nego i u predsjedničkom mandatu.

Na poziciju predsjednika dolazi umjesto Đorgeta Ivanova, koji do posljednjeg dana mandata pokazuje neslaganje s vladajućom opcijom, „drži stranu“ svojoj stranci VMRO-DPMNE, opstruira poteze vlade i ne želi priznati realnost – da je država kojoj je još koji dan na čelu promijenila ime. Uostalom, to je rekao i pred papom Franjom prije nekoliko dana.

Iako se, na prvu, može činiti kako je vladama u državama u kojima i predsjednik dolazi iz iste političke opcije, primjer Hrvatske (i u prvom mandatu Stjepana Mesića, jedinom mandatu Ive Josipovića, te aktualnom mandatu Kolinde Grabar-Kitarović) pokazuje da ti odnosi baš i nisu uvijek idealni, nego naprotiv. Nakon izbora Pendarovskog postavlja se pitanje koliko je dobro, a koliko loše kad su i predsjednik i vlada u nekoj državi iz iste političke opcije? Ili bar imaju iste, odnosno slične poglede na rješavanje gorućih političkih pitanja.

Važnost stabilnih odnosa

Za funkcionalnost jedne države važno je postojanje stabilnih političkih institucija i odnosa među njima, konstatira Vlade Simović, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci. I zbog toga je dobro, kaže, da ista većina izabere i predsjednika i premijera, kao što je to i „dobra pretpostavka da odnosi između izabranih predstavnika i institucija u koje su izabrani budu dobri i funkcionalni“.

„Međutim, kako i u samim partijama postoje dinamični i konkurentski odnosi, dešava se da izabrani predstavnici iz iste partije često imaju loše odnose. Ali to je rijetkost. U svakom slučaju stabilnost institucija je bitna pretpostavka za funkcionalnost. Zbog toga birači moraju da vode računa o tome koga biraju“, navodi.

Proširujući priču ne samo na Balkan, nego i na većinu postsocijalističkih država Europe, Darijo Čerepinko, docent na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, navodi kako „uloga predsjednika i njegove ustavne ovlasti imaju vrlo malen ili nikakav utjecaj na svakodnevni život građana odnosno na politike koje provode premijeri i njihove vlade pa im ostaje jedino pokušaj kakve takve kontrole i eventualne kritike vladinih politika i poteza, a kako bi opravdali razloge postojanja svoje funkcije“.

„Kad vlade rade dobar posao, kad imaju podršku naroda, predsjednici ih, u pravilu, ne kritiziraju, pogotovo ako dolaze iz iste političke opcije, što premijerima osigurava lakši, no ne nužno i bolji rad u mandatu. Kritike su češće ako je riječ o vladi suprotnog političkog predznaka, pogotovo ako su potezi koje vlade poduzimaju nepopularni. Predsjednici povremeno znaju kritizirati i vlade iz svoje političke opcije, ali uglavnom ako su u prvom mandatu i žele se na neki način ograditi od nepopularnih premijera ili nepopularnih politika“, navodi Čerepinko.

Osim toga, nastavlja, „ponekad predsjednici pokušavaju iskoristiti svoju javnu poziciju kako bi utjecali na unutarstranačke borbe političkih opcija iz kojih dolaze, ali stvarna politička moć ipak je, uz manje iznimke poput Rusije ili Srbije, u pravilu, u rukama premijera“.

Primjer kohabitacija u Srbiji

No, politički filozof Filip Balunović primjećuje nelogičnost u parlamentarnim sistemima u kojima se predsjednik bira direktno, jer bi „vlada trebalo da bude nosilac izvršne grane vlasti, a institucija predsednika u takvim slučajevima čisto je protokolarna“.

„Međutim, samim činom direktnog izbora, predsednik je taj koji, faktički, ima najveći legitimitet i tu se javlja protivrečnost. Sudaraju se predsednik sa najvećim legitimitetom i protokolarnim ovlašćenjima sa jedne, i vlada čije članove niko nije direktno birao a koja je nosilac izvršne vlasti, sa druge strane. Zato ne mora čak ni biti kohabitacija da bi se javila trvenja – dosta zavisi i od karaktera i kapaciteta političara“, upozorava Balunović.

Za primjer uzima Srbiju u vrijeme dok je Tomislav Nikolić bio predsjednik, a Aleksandar Vučić premijer. Konstatira kako je „Nikolić bio dosta slabijih političkih kapaciteta od Vučića i uprkos tome što je bio taj koji je preokrenuo političku situaciju u zemlji i omogućio Vučiću da uđe u vladu (svojom pobedom na predsedničkim izborima), nije uspeo da uradi više od onoga što su mu ustavna ovlašćenja“. Za vrijeme Borisa Tadića, nastavlja, situacija je bila obrnuta jer je „bio mnogo jači političar od premijera Mirka Cvetkovića koga su karikaturisti crtali kao kafe kuvara“.

„Tadić je isto tako bio u kohabitacionom položaju, dok je Vojislav Koštunica bio premijer. Tada su, međutim, postojale velike programske razlike (pro-EU naspram evroskepticizma) i takve razlike danas se uočavaju manje u Srbiji, a više u zemljama kao što su Crna Gora, Makedonija ili BiH. U poslednjepomenutoj, vlada neka vrsta večne kohabitacije zbog ustavnog i političkog ustrojstva zemlje, a u samom Predsedništvu BiH, na primer, sede ljudi koji se fundamentalno razlikuju po pitanju članstva u NATO-u“, objašnjava Balunović.

Pendarovskog čeka puno potpisa

Vraćajući priču na Makedoniju, analitičar Jasmin Redžepi ukazuje kako je „pozitivna stvar u svemu to što mandat predsjednika nije uslovljen za vrijeme trajanja određene vlade, čak je i za godinu duži“. I u većini slučajeva, kaže, „predsjednik države pokazuje svoj pravi integritet i rad u interesu prosperiteta države upravo kada su različite vlade u pitanju“.

No, nabraja i koje je sve zakone odbio potpisati makedonski predsjednik na odlasku, pa konstatira kako su „građani glasali za ličnost sa političkim iskustvom i integritetom, pa očekuju od novoizabranog predsjednika da potpiše sve opstruirane zakone koje čekaju u ladici“. Smatra da će to „ubrzati učinkovitost reformi čiji rezultat žele da vide, a samim tim pozitivno doprinijeti uspjehu vladajuće koalicije na sljedećim parlamentarnim izborima“.

„Također, očekuje se i da oformi ekspertski i nepartijski kabinet, kako bi mogao da vrati renome funkcije predsjednika, da pokrene uspješne reforme u Agenciji za razaznavanje, da imenuje ambasadore na preko 25 do sada neupotpunjenih mjesta, uključujući BiH, da podrži reforme najmlađe NATO armije, te da najprimjernije predstavlja državu u međunarodnim odnosima“, navodi Redžepi. Osim pozitivne kohabitacije, dodaje, od Pendarovskog se očekuje da „stabilizira i harmonizira suživot u diverzitetnoj Sjevernoj Makedoniji, u duhu njegove prve izjave: 'Biću predsjednik svih građana, bez razlike na njihovu različitost'“.

Sve je u rukama Zaeva

Gledajući stvari iz hrvatske perspektive, Čerepinko prognozira da će „stabilnost političke situacije u Sjevernoj Makedoniji u prvom će redu ovisiti o uspješnosti Vlade premijera Zorana Zaeva koji će, barem u prvo vrijeme, imati punu podršku novog predsjednika“.

„Međutim, ako ne uspije ostvariti određena poboljšanja, pogotovo nakon izrazito visoko podignutih očekivanja u smislu ulaska u NATO i početka procesa pridruživanja EU, lako je moguće da tu potporu s vremenom izgubi. U tome će određenu ulogu odigrati i spremnost Europske unije da održi obećanja dana Sjevernoj Makedoniji i pomogne joj u reformama potrebnim za ulazak u EU klub. Bilo bi vrlo loše i za Sjevernu Makedoniju i za cijelu regiju da jedna takva, ozbiljnija potpora izostane“, smatra Čerepinko.

I Simović očekuje stabilnije odnose u Sjevernoj Makedoniji, ali i napominje kako je „bitno i da građani shvate realnost pozicije Sjeverne Makedonije u međunarodnim odnosima i izaberu politiku dobrih odnosa sa susjedima – naravno, u onoj mjeri u kojoj će da očuvaju svoju suverenost i svoj identitet“.

"Grčka je ozbiljna zemlja i prijatelj mnogim narodima na Balkanu. Zbog unutarbalkanskog mira i prosperiteta, Sjeverna Makedonija mora da gradi prijateljstvo sa Grčkom i obrnuto. Balkanski narodi moraju da sarađuju kako bi ostvarili ekonomski uspjeh i trajni mir“, ukazuje Simović.

Na kraju, Balunović konstatira kako je "Makedonija uspela da reši problem institucionalne podeljenosti oko nekih pitanja, ali ostaje podeljenost unutar društva“. Ipak mu izgleda kao da su SDSM-u širom otvorena vrata da vodi zemlju u pravcu u kom želi.      

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.