Kad se jedni prave da ne čuju govor mržnje, a drugi da ne znaju pričati

Mnogim političarima incidenti neodgovornih često odgovaraju, a pogotovo u vrijeme preidzborne kampanje te ih i dodatno eksploatiraju (Reuters)

Izljev mržnje na transparentu pripadnika Bad Blue Boysa izvješenom u zagrebačkom kvartu Kustošija, kojim se poziva na silovanje srpskih žena i djece, vjerojatno je jedna od odvratnijih epizoda navijačkog nacionalizma i šovinizma. Isticanje transparenta je bilo popraćeno skandiranjem “Ubij Srbina” te ustaškim obilježjima.

Naravno, mnogi će ovaj događaj prozvati izoliranim incidentom. Međutim, kad postoji niz, naizgled izoliranih, incidenata onda već gledamo horor seriju. Prije manje od mjesec dana pripadnici BBB-a su u Vukovaru pretukli dvojicu mladića srpske nacionalnosti, prošle godine u Uzdolju su pripadnici Torcide upali u kafić i istukli goste koji su gledali utakmicu Crvena zvezda – Young Boys, a nešto ranije iste godine su napali vaterpoliste Zvezde na splitskoj Rivi. Ovo su samo neke od epizoda, bilo je još onih kojima se slavilo ustaštvo, pozivalo na ubijanje Srba i slično.

Nakon ovog incidenta se čeka odgovor srpskih antipoda koji će veličati zločine na Ovčari ili poručiti da se dogodine vidimo u Kninu. I sve te incidente, one koji dolaze iz Zagreba, Splita ili Beograda bi lakše kao društva probavili i suočili se s njima da se političari jasno odrede prema njima i poduzmu što je u njihovoj moći da se takve stvari u dugoročnoj perspektivi spriječe. Međutim, mnogim političarima takvi incidenti često odgovaraju, a pogotovo u vrijeme preidzborne kampanje te ih i dodatno eksploatiraju.

Urlici mržnje ne dopiru do nadležnih

Reakcije političara u Hrvatskoj na ovaj posljednji, ali i prijašnje incidente, vrlo su indikativni. Mogli smo tako čuti bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović prije nekoliko godina kako se pravila da ne čuje ustaška skandiranja u Maksimiru, a premijer Andrej Plenković je redovito nastojao prikazati ove slučajeve kao izolirane incidente te je odbacivao tezu o postojanju fenomena netrpeljivosti.

U isto vrijeme, Plenkovićev HDZ ulazi u izbornu utrku pod sloganom “Sigurna Hrvatska”. Postavlja se pitanje za koga je sigurna i koliko je sigurna? Je li ona sigurna za svakog građanina i građanku bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili seksualnu pripadnost? Svođenje ovih napada na izolirane incidente i minoriziranje njihovog značaja šalje jasnu poruku onima koji su mete napada – vaša sigurnost je pitanje slučajnosti.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Komentar za Jutarnji list jedne od građanki koja živi u blizini mjesta gdje se dogodio posljednji incident, uz isticanje da je to užas i nije normalno, glasi: “Fala Bogu da imamo dobru zvučnu izolaciju u stanu pa ne moramo slušati to urlikanje”.

Upravo to oslikava reakcije jednog dijela hrvatskih političara. Red ceremonijalnog zgražanja, red osude i nada da urlici mržnje neće doprijeti do njih. Blindirana stakla službenih vozila, debeli zidovi državnih institucija i prst u uho svakako pomažu da što manje čujete prijetnje, parole, pucanje kostiju i vapaj žrtava.

Krajnju desnicu je praktički izlišno i spominjati. Vjerojatno će oni ili njihovi podržavatelji istaknuti kako to nije njihov problem, eventualno će osuditi svako nasilje i svaki poziv na nasilje. Uvijek izbjegavajući imenovati konkretnog počinitelja, konkretno nasilje i konkretnu žrtvu. Možda će izjednačiti krivnju ili je prebaciti na žrtvu koja je zasigurno nečim provocirala – gledala utakmicu nekog srpskog kluba na televiziji, pričala na ekavici ili možda bila srpska žena ili dijete… Ili pozivati se na slične incidente koje rade navijači Zvezde ili Partizana na stadionima u Srbiji i time relativizirati događanja u svom okruženju.

‘Šutnja znači odobravanje’

Ovaj posljednji incident nije naišao na bilo kakvu reakciju Domovinskog pokreta Miroslava Škore i Mosta. Ove stranke i njihovi prominentni borci prave se kao da se ništa nije dogodilo. Nema izjave, nema osude, nema ni statusa na Facebook stranici. Samo šutnja. Političko pojačanje Miroslava Škore, dugogodišnja novinarka HRT-a Karolina Vidović Krišto, kao glavnu okosnicu svoga djelovanja navela je borbu protiv institucionalizirane pedofilije, ali na prijetnje silovanjem djece ne reagira. Valjda ulične prijetnje nisu dovoljno institucionalizirane da izmame njezinu reakciju.

I ta šutnja nešto znači. Ima ona izreka – “Šutnja znači odobravanje”. I zaista, svaka minuta i svaki sat njihove šutnje je sve glasnije odobravanje poziva na silovanje srpskih žena i djece. To su te istinske obiteljske, kršćanske i suverene pozicije. Moguće je da smatraju da bi reakcija na ovakve incidente naškodila njihovim izbornim šansama. U konačnici je svejedno je li to odobravanje kroz šutnju ili prešućivanje zbog predizborne kalkulacije. Ovakav postupak oduzima svaki legitimitet za prozivanje i osuđivanje incidenata druge strane. Čišćenje svoga dvorišta mora biti preduvjet za zauzimanje moralne pozicije iz koje se prosuđuje tuđe divljaštvo.

Jedni se prave da ne čuju, a drugi da ne znaju pričati. Jedni su sretni što ne moraju slušati urlikanje, a drugi ga neće ni komentirati. Kad pokušavaju osuditi ovakve incidente onda ih ili minoriziraju ili relativiziraju. Nastojanjem da začepe uši ili ne izgovore riječi osude, nenamjerno ili namjerno, ponovno podižu iste transparente, uzvikuju iste parole i gaze dostojanstvo svojih sugrađana.

Okretanje glave ne znači da se ovakve stvari ne događaju, da se neće ponavljati i da će prestati. Relativiziranje i minoriziranje ne znači da će se mala Jovana u Kninu ili Srđanova majka u Vukovaru osjećati sigurnima. Progovorite ili šutite zauvijek.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera