Kad predsjednik časti: Država uzima svima, daje samo odabranima

Aleksandar Vučić je rukovodstvu Goše obećao pomoć države u nabavci nove opreme, ali nije objasnio po kom osnovu (Tanjug)

“Dve hiljade za gospodina…” 

“Tri hiljade za gospođu…” 

Ko je ikada gledao predsednika opštine Jagodina Dragana Markovića Palmu u akciji deljenja opštinskog novca siromašnijim sugrađanima odokativnom metodom, mogao je pomisliti da je poslužio kao uzor svom mnogo jačem koalicionom partneru, predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću. S tom razlikom što on na svojoj turneji po zemlji, pod nazivom “Budućnost Srbije”, obilazi i privatne fabrike, a njihovom menadžmentu velikodušno obećava poklone iz državnog budžeta.

Ipak, ako je Vučićevo obećanje direktoru Fabrike Goša FOM u Smederevskoj Palanci da može da računa da će država pomoći ovom privatnom preduzeću u nabavci nove opreme, tako što će im pokloniti i do 50 odsto novca za tu svrhu, uz pojašnjenje da i na taj način želi da podstakne domaću proizvodnju, možda bila muzika za uši zaposlenih koji su se zatekli u fabričkoj hali kada su izgovorene te reči, pitanje je da li su se ovoj najavi obradovali i vlasnici više od 300.000 malih i srednjih preduzeća u Srbiji. Naročito nakon nastavka Vučićevog obrazloženja o davanju novca poreskih obveznika Srbije privatnim preduzećima.

“To nije bilo u Srbiji, i to je ogromna stvar. To se radilo samo za državni sektor. To možemo danas da radimo za velike kolektive i velika privatna preduzeća, kao što je FOM ovde”, rekao je Vučić prilikom posete ovoj fabrici, u okviru svoje turneje “Budućnost Srbije”, i dodao: “Ako već dajemo strancima, i lakše je i lepše da dajemo našim privatnim preduzećima, poput ovog.”

Na stranu to što u Ustavu Srbije, u odeljku koji definiše nadležnosti predsednika Republike, nigde ne piše “odlučuje o raspodeli sredstava iz državnog budžeta”, razlog za brigu malih privrednika i preduzetnika u ovom slučaju pre bi mogao da se krije u delu izjave u kojem Vučić precizira da to država sada može da radi “za velike kolektive i velika privatna preduzeća kao što je FOM”, koji broji 850 radnika.

Subvencije otvaraju prostor za zloupotrebe

Iz kabineta premijerke Srbije Ane Brnabić Al Jazeera nije dobila odgovor da li je mera o subvencionisanju nabavke nove opreme za domaća preduzeća već usvojena, kao ni koji će biti kriterijumi za dodelu novca poreskih obveznika u ove svrhe, pa je tako i dalje nejasno da li se najavljena pomoć za sada odnosi samo na pomenutu fabriku iz Smederevske Palanke, ili i na druga slična velika preduzeća, ili će možda ta pogodnost biti dostupna svima koji konkurišu.

Za Dragoljuba Rajića, koordinatora Mreže za poslovnu podršku, ovo je selektivna mera, od koje će samo neki imati koristi.

“Mi imamo situaciju da su pre nekoliko godina ukinuti svi poreski krediti koja su preduzeća godinama ranije imala za investicije u nova postrojenja i opremu. Firme su mogle da dobiju značajna umanjenja poreza na dobit, na osnovu kupovine nove opreme. Istovremeno, porasli su porezi na imovinu, pa lokalne komunalne takse. Pa smo, posle reforme propisa 2012. godine i ukidanja nekih parafiskalnih nameta, dobili nove namete. Onda je i porez na dodatnu vrednost povećan za dva odsto. I kad sve to imate u vidu, onda je jasno da ovakvi podsticaji nisu dobri, jer država kroz poreze uzima svima, a onda nekima da na kašičicu”, objašnjava Rajić i upozorava da bi ovakvo rešenje otvorilo prostor za korupciju.

Činjenica da predsjednik države najavljuje ko će i za šta dobiti subvencije, mogla bi se tumačiti kao još jedna potvrda ocjene o slabim institucijama.

Na mogućnost zloupotrebe pri sprovođenju ovakvih mera, naročito ukoliko se prethodno ne uspostave vrlo jasni mehanizmi kontrole odlučivanja kome će bioti date subvencije, upozorava i profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu i bivši guverner narodne banke Srbije Dejan Šoškić.

“Mi, u Srbiji, ali i regionu, imamo loša iskustva sa raznim vidovima državnih podsticaja, koji su se na kraju pretvarali u davanje sredstava nekome ko nije ispunjavao potrebne kriterijume, niti je trebalo da dobija ta sredstva”, kaže Šoškić i podseća na neke primere, poput Nacionalnog investicionog plana (kada je o projektima na koje će se trošiti stotine miliona evra građana odlučivalo telo sastavljeno od pet ministara), Fond za razvoj Srbije (koji i danas ima problem sa velikim brojem nenaplativih kredita), kao i Razvojne banke Vojvodine (koja je pre nekoliko godina otišla u stečaj zbog davanja kredita bez odgovarajućih garancija).”

Investitori dobijaju novac građana

Prema njegovim rečima, mnogo bi važnije bilo da država uloži napor u razvijanje institucija sistema, da obezbedi zaštitu svojine i ugovora, kao i da se podstaknu mehanizmi normalnog finansiranja privrede kroz finansijski sistem. Da bi to trebalo da budu prioriteti na koje će se vlast fokusirati sugeriše i studija Fiskalnog saveta Srbije o uzocima zaostajanja privrednog razvoja ove zemlje, predstavljena na ovogodišnjem Kopaonik biznis forumu.

Analiza ovog nezavisnog tela pokazuje da je privredni rast Srbije ispod svog potencijalnog nivoa, pre svega, zbog slabih institucija – posebno vladavine prava i kontrole korupcije. “Sledeći činilac koji koči privredni rast su niske investicije – za koje (naročito za privatne investicije) pokazujemo da su nedovoljne, pre svega usled slabe vladavine prava i visoke korupcije”, navodi se u studiji Fiskalnog saveta.

Činjenica da predsednik države najavljuje ko će i za šta dobiti subvencije mogla bi se tumačiti kao još jedna potvrda ocene Fiskalnog saveta o slabim institucijama.

“U okolnostima kada postoje fer pravila, koja jednako važe za sve, svako ko ima legitimnu i produktivnu ideju mogao bi da realizuje svoje poslovne ambicije. Ovako se otvara još jedna situacija u kojoj  će neko dobiti novac, a neko neće. Time se narušava slobodno tržište, fer utakmica, a istovremeno se otvaraju mogućnosti zloupotrebe. To nije fer”, smatra Šoškić, koji ocenjuje da ni subvencionisanje novootvorenih radnih mesta, koje se najčešće omogućava stranim investitorima, takođe nije fer.

Početna ideja sa subvencionisanje novootvorenih radnih mesta bila je da se podstaknu ulaganja, pre svega, u najnerazvijenije krajeve, zbog čega su za takva područja bile predviđene i najveće sume, koje su išle i do 10.000 evra po radnom mestu. Međutim, praksa je bila drugačija.

Najviše novca najrazvijenijima

Profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Milorad Filipović, jedan od autora studije Analiza efekata odobrenih podsticajnih sredstava za privlačenje investicija od 2006. do 2016. godine, kaže da mnogi ciljevi koji su u početku zacrtani nisu ostvarivani, ili barem ne u dovoljnoj meri.

“Prvo, najveći deo investicija je skoncentrisan u najrazvijenije delove zemlje (beogradski i region Vojvodine); drugo, izostala su u najvećoj meri ulaganja u visoko tehnološke proizvodnje;  treće, efekti takozvanog prelivanja pozitivnog uticaja stranih investitora na domaća preduzeća su zanemarljivi”, kaže Filipović, uz napomenu da je suštinsko pitanje zbog čega zemlje kao što je Srbija uopšte primenjuju takvu politiku davanja subvencija.

“Pre svega, zbog nesigurnosti stranih investitora, visokog rizika zemlje, nestimulativne klime za biznis, pravne nesigurnosti, provizornog i samovoljnog ‘tumačenja’ pravnih normi i drugih stvari, politikom subvencionisanja se pokušavaju nadomestiti rizici koji su prisutni i na taj način učiniti atraktivnijim ulaganje u Srbiju. Velikim i jakim investitorima subvencije nisu ni potrebne, što se ne mali broj puta čulo u anketiranju”, objašnjava profesor Filipović. 

Ulaganje u jeftinu radnu snagu

Profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Milorad Filipović za Al Jazeeru kaže da je kupovina nove opreme, pod uslovom da se radi o savremenim, efikasnim i visoko produktivnim mašinama koje mogu dati robu konkurentnu na globalnom tržištu, “uslov svih uslova da bi se podigao prosečni tehnološki nivo domaće privrede, a to je neophodno da bi imali šta da ponudimo međunarodnom tržištu, jer je naše malo i nejako”.

Dodaje i da zbog toga ulaganja u takvu opremu i znanja, a ne u građevine i druge manje produktivne namene treba da dobiju posebnu pažnju.

Međutim, iz podataka u njegovoj analizi o davanju subvencija u periodu od 2006. do 2016. godine, može se videti da je, kada je reč o, na primer, prerađivačkoj industriji (u kojoj je tokom te decenije bilo najviše subvencionisanih projekata – 188 od ukupno 314) država najmanje podsticaja davala za projekte iz oblasti visoke tehnologije (svega četiri od 188), a najviše za investicije u oblasti niske (80) i srednje niske tehnologije (38). Ujedno je, pokazuje analiza, i najveća vrednost podsticajnih sredstava po zaposlenom dodeljivana projektima iz oblasti srednje niske tehnološke složenosti (9.466 evra).

A upravo velike kompanije u Srbiji, tvrdi Rajić, i dalje su u boljem položaju od malih i srednjih preduzeća.

“Imamo apsurdnu situaciju, da velike firme, sa velikim obrtom, ako investiraju preko milijardu dinara [oko 8,5 miliona evra] godišnje u nove pogone, i dalje imaju mogućnost da dobiju neke olakšice. S druge strane, takva mogućnost je pre nekoliko godina ukinuta malima, kojima je to najpotrebnije”, objašnjava Rajić.

Previsoki porezi i doprinosi

Neka poslovna udruženja u Srbiji već godinama traže da se u Zakon o porezu na dobit pravnih lica vrati odredba koja omogućava poreski podsticaj za ulaganje u opremu. Ona je omogućavala svim firmama značajno umanjenje poreza na dobit ukoliko su ulagali u opremu.

Rajić navodi da bi, ako se već tvrdi da je Srbija izašla iz krize, država trebalo da razmisli o nekoj vrsti relaksacije, odnosno da neke stvari pojednostavi ili da ih ukine. Za početak, mogla bi, kaže, da smanji poreze i doprinose.

“Ako pogledamo zemlje u susedstvu, u Rumuniji su porezi i doprinosi na zarade 51 odsto, u Mađarskoj 44 posto, u Češkoj 42 posto, u Hrvatskoj 53 posto, u Makedoniji 37 posto, u Bugarskoj još manji”, kaže Rajić.

Srbija je početkom godine smanjila doprinose za jedan odsto ukidanjem doprinosa za nezaposlene, ali su i oni dalje veći od 60 odsto. Prema Rajićevim rečima, trebalo bi prekinuti i monopol banaka na kreditiranje, odnosno doneti zakon o nebankarskim izvorima finansiranja.

“Sve ozbiljnije zemlje u okruženju imaju investicione fondove koji ulažu u razvoj malih i srednjih preduzeća, dokapitalizuju manje firme. Time se stvara konkurencija između banaka i takvih fondova”, objašnjava.

“Umesto da donosi mere koje će olakšati poslovanje svima, država ovako selektivnim podsticajima za nabavku opreme samo utiče na gomilanje administracije, kako u državi, tako i u firmama. Jer, neko će u državnom aparatu morati da radi na odobrenju tih subvencija, a s druge strane, privrednici, umesto da angažuju radnike u proizvodnji, moraće takođe da angažuju neke zaposlene da se bave pisanjem i slanjem zahteva za subvencije”, zaključuje Rajić.

Izvor: Al Jazeera