Kad očekuješ od crkve da demokratizuje društvo

Tamo vlada najcrnji mrak, koji može samo da nas zavije u crno, piše autor

Dok je u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva preuzimala ključnu ulogu u političkom životu, tokom antibirokratske litijaške revolucije, i u Srbiji su se probudile nade u crkvu kao jedini spas. Za razliku od Crne Gore, gde je mitropolit Amfilohije odabrao svog kandidata Zdravka Krivokapića među svetovnim personalom, u Srbiji je prevladalo mišljenje da idealno protivkandidata Aleksandru Vučiću treba tražiti među duhovnim licima. Tako je kocka pala na vladiku Grigorija, koji se trenutno nalazi na privremenom radu u Duesseldorfu i celoj Nemačkoj. Neki opozicioni krugovi i mnoge javne ličnosti videli su jedini spas za Srbiju u jednom pravoslavnom episkopu, što samo govori o očajnom stanju srpske politike.

Čim je u javnosti pokrenuta priča o potencijalnom predsedničkom kandidatu, Vučićevi tabloidi su vladiki Grigoriju priredili uobičajeni tretman, sačinjen od uvreda, harange i medijskog linča. Episkop Grigorije je brzo demantovao glasine o ulasku u političke vode i proglasio sva takva govorkanja za najobičnije tračeve. Čitava stvar se okončala bizarnom, potpuno sumanutom krivičnom prijavom zamenika gradonačelnika Beograda Gorana Vesića protiv vladike Grigorija, u kojoj ga optužuje – ni manje, ni više nego – za pokušaj ubistva. Bizarnost i sumanutost su osnovne odlike političkog delovanja Gorana Vesića, tako da čak ni ovakve nebuloze nikoga ne čude.

Tugu zbog Grigorijevog decentnog odbijanja da uđe u političku arenu naši slobodari su obilno nadoknadili slavljem izbornog uspeha Mitropolije crnogorsko-primorske. Mitropolija se, doduše, nije zvanično kandidovala na izborima, iz tehničkih razloga, jer nije registrovana kao politička stranka, ali joj to nije nimalo smetalo da trijumfuje. Kako lepo reče osnivač Pokreta Oslobođenje, opozicioni guru Mlađan Đorđević, u postizbornom komentaru na portalu Nova.rs: “Nesumnjivo je da je u ovom istorijskom poduhvatu veoma važnu ulogu odigrala SPC, tačnije Eparhijski savet, Mitropolit Amfilohije i vladike Joanikije, Atanasije, Dimitrije i Metodije”.

Amfilohijev recept za uspjeh

Nisu se predstavnici Srpske pravoslavne crkve zaustavili na izbornoj pobedi, već su nastavili sa aktivnim učešćem u političkom životu Crne Gore. Vladika Joanikije i mitropolit Amfilohije su posredovali u pregovorima tri pobedničke koalicije, vlada je sastavljana po manastirima, kao što je red i običaj u sekularnoj državi. Inventivni Joanikije je predusretljivo uputio predlog da crkva napiše novi predlog Zakona o slobodi veroispovesti, kako se svetovni pravnici ne bi zamarali teškom rabotom udovoljavanja interesima duhovnih funkcionera. Pravoslavni sveštenici su izvršili nekakav obred u zgradi opštine Budva, što je predsednik opštine Marko Carević objasnio kao čin “dezinfekcije, dezinsekcije i demonizacije”. Za efikasnost prve dve usluge nisam siguran, ne znam baš da li tamjan rasteruje insekte i da li ima dezinfekcione efekte, ali ne sumnjam da je demonizacija temeljno izvedena.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Sve pobrojane teokratske aktivnosti SPC-a u Crnoj Gori nimalo ne smetaju najvećem delu naših slobodara, koji bi da od Srbije naprave modernu, evropsku, demokratsku državu i da konačno ukinu diktaturu Aleksandra Vučića. Od silnog veselja zbog Amfilohijevog političkog uspeha, nemaju ljudi vremena da se pozabave sitnicama kao što su sekularnost političkog uređenja, odvojenost crkve od države i sličnim nebitnostima. Umesto bavljenja takvim zaludicama, vode se silne rasprave o tome šta srpska opozicija može da nauči na crnogorskom slučaju te kako od Amfilohija i njegovih političkih marioneta prepisati recept za izborni uspeh. Eksperiment sa Grigorijem nije uspeo, ali ko zna, možda je neki drugi vladika raspoložen da duhovnu vlast zameni svetovnom.

Ako se ne nađe nijedan episkop sa političkim ambicijama, najbolje bi bilo da priupitaju Amfilohija da im nađe pogodnog kandidata, valjda ima još nekog smernog vernika u šteku. A mogao bi mitropolit i da organizuje litije širom Srbije. Ako ćemo već da pravimo paralele sa Crnom Gorom, onda bi od pomoći bila i finansijska podrška od Vučića “za očuvanje srpskog identiteta”, a i njegovi mediji bi mogli malo da pomognu. Prema izveštaju Digitalnog forenzičkog centra, za godinu dana Vučićevi portali objavili su više od 10.000 tekstova o Crnoj Gori, svakodnevno bljujući salve propagande koja je išla na mitropolitovu vodenicu. Toliko tekstova je objavljeno samo na šest najčitanijih portala (Alo, Espreso, Blic, Srbija danas, Kurir, Informer, Večernje novosti), ali to ni izdaleka nije konačan broj tabloidnih objavljotina.

Apsolutna vlast jednog čovjeka

Neki delovi crnogorskog recepta se, kako vidimo, ne daju prepisati, pa ostaje samo uzdanje u crkvu, kao poslednja nada za spas Srbije iz naprednjačkih kandži. Među slobodarima koji ne trpe Vučićevu diktaturu vlada mišljenje da će Crna Gora pod palicom mitropolita Amfilohija procvetati, da će SPC demokratizovati “srpsku Spartu”, osloboditi je od korupcije i kriminala, a valjda će se to osveženje preliti i na maticu Srbiju.

Ostavimo za trenutak nespojivost sekularnog koncepta države sa ovakvim uvođenjem crkve u politiku, ostavimo po strani i to što prizori sastavljanja vlade u manastiru pod rukovodstvom crkvenog vođe i prizivanje vladike za predsedničkog kandidata podsećaju na neka davno prošla vremena i sisteme koji su sve samo ne demokratski. Ovde nešto drugo izaziva pažnju. Očekivati da će od apsolutne vladavine jednog čoveka Srbiju osloboditi institucija koja se takođe zasniva na apsolutnoj vladavini jednog čoveka je, blago rečeno, uvreda za zdrav razum. Kao i očekivanje da će jedna zatvorena, nedemokratska, strogo hijerarhijska ustanova da oslobodi i demokratizuje društvo. Mogli bismo onda da uređenje i oslobađanje srpskog društva poverimo i vojsci, ili nekoj sličnoj ustanovi u kojoj ne postoje ni demokratija, ni sloboda mišljenja. Kad čita ta silna uzdanja u crkvu, čovek može samo čudom da se čudi, svejedno da li je vernik, agnostik ili ateista. 

Nema potrebe da zamišljamo kako bi izgledala država pod bilo kojim jerarhom Srpske pravoslavne crkve, dovoljno je da pogledamo šta se dešava unutar ove institucije. Kako izgleda, recimo, sloboda mišljenja i govora u crkvi? Kad se pre nekoliko meseci sveštenik SPC-a i docent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Vukašin Milićević usprotivio mišljenju da se niko nikad nije zarazio pričešćem, patrijarh Irinej mu je oduzeo mogućnost da vrši svešteničku službu i stavio ga pod nadležnost Crkvenog suda. Usput ga je optužio za “otvorene, za crkvenu javnost sablažnjive, kritike zvaničnih stavova Crkve, pa i Crkve kao takve”, a Milićević se samo pozivao na kanone vaseljenskih sabora. Patrijarh je nepoćudnom docentu zabranio da nastupa u javnosti bez blagoslova nadležnog arhijereja, to jest samog Irineja. Demokratija na delu…

Kad se pre koju godinu grupa profesora, docenata i asistenata sa Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta usprotivila inicijativi za reviziju Darvinove teorije evolucije, patrijarh ih je sve kaznio, razrešio ih je svih crkvenih dužnosti i – naravno – zabranio im da bilo šta govore u javnosti bez njegovog odobrenja zvanog blagoslov. Pre nekoliko dana profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Rodoljub Kubat izgubio je blagoslov Sinoda SPC-a da predaje na ovoj visokoškolskoj ustanovi.

‘Ratni zločinci u molitvama’

Zašto se vrh SPC naljutio na Kubata i rešio da mu da otkaz? Da nije možda profesor zanemarivao svoje obaveze? Da li je izvršio neki prekršaj radne etike? Ništa od toga. Greh profesora Kubata je to što se usudio da na Naučno-nastavnom veću predloži da se Bogoslovski fakultet i kolegijum izjasne povodom optužbi na račun Veroljuba Vukašinovića i vikarnog episkopa Stefana Šarića. Profesora ovog fakulteta Veroljuba Vukašinovića nekoliko studentkinja je optužilo za silovanje, a Stefan Šarić se sumnjiči da je organizovao kidnapovanje jednog studenta.

Umesto da pohvali profesora Kubata zbog hrišćanske revnosti i pravdoljubivosti, Sinod SPC-a mu uručuje otkaz. Vidi se da su crkvi na srcu ne samo demokratija, vladavina prava, jednakost, borba za ponižene i uvređene, pravdoljubivost, već i ljubav prema bližnjem. Da ne govorimo i savezu crkve sa naprednjačkim vlastima, silnim milionima evra uzetih iz budžeta, crkvenim poslovnim objektima, nasilnim pokušajima gradnje hrama u beogradskom naselju “Stepa Stepanović”, Amfilohijevim kletvama i ostalim “demokratskim” aktivnostima.

Na vrhu te piramide nepočinstava stoji “istočni greh” SPC-a, podrška koju je crkveni vrh pružao svim mogućim ratnim zločincima, od Ratka Mladića do Radovana Karadžića, od Željka Ražnatovića Arkana do “Škorpiona”. Što reče mitropolit Amfilohije: “Karadžić se skriva u mojoj molitvi.” Tamo gde se krije mastermajnd genocida bojim se da nema previše mesta za istinu, pravdu, ljudska prava, demokratiju i slobodu. Tamo vlada najcrnji mrak, koji može samo da nas zavije u crno.

Lažne nade da će SPC, ovakva kakva je, pomoći demokratizaciji društva i ukidanju autokratskog modela vladanja su svedočanstvo političkog ćorsokaka u koji smo dospeli. Takav ishod je, izgleda, bio neminovan. Kad ne možeš da se istinski založiš za vrednosti demokratije, vladavine prava i jednakosti, kad je nacionalizam u raznim oblicima dominantna ideološka matrica na gotovo celoj političkoj sceni, onda ti samo crkva i preostaje. A istinsko zalaganje za demokratske vrednosti je raritet iz prostog razloga što u njih skoro niko ne veruje. Da nije tako, zar bi institucija koja guši slobodu govora i propoveda jednoumlje uživala ovako veliki ugled?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera