Kad nesložna braća dijele imovinu

Srbiji je pripalo 36 posto, Hrvatskoj 23, Sloveniji 16, BiH 15,5 posto, Makedoniji 7,5 i Crnoj Gori dva posto nasljedstva (EPA)

Od raspada Jugoslavije prošlo je četvrt stoljeća, no imovina bivše zajedničke države nije još raspodijeljena. Iako se činilo da bi u raspodjeli 123 nekretnine u kojima su bila smještena diplomatsko-konzularna predstavništva SFR Jugoslavije trebalo biti najviše problema, upućeni kažu kako je to išlo mnogo lakše nego, primjerice, povrat privatne imovine i stečenih prava građana i pravnih osoba.

Skori beogradski susret predstavnika svih bivših jugoslavenskih republika, a danas neovisnih država, na kojem će se raspravljati o raspodjeli ukupno 51 objekta u kojima su bila smještena veleposlanstva i konzulati, aktualizirao je pitanje sukcesije nekadašnje zajedničke imovine. Te su zgrade, smještene u reprezentativnim zdanjima na atraktivnim lokacijama, procijenjene na ukupnu vrijednost 110 milijuna dolara. Stoga je jasno da bi državnim blagajnama dobro došao novac koji će biti dobiven njihovom prodajom.

Stotine miliona u zlatu i novcu

Sporazumom o sukcesiji imovine bivše Jugoslavije navedeno je i koliko je za zajedničkom državom i njezinim bankama ostalo novca i zlata. Procijenjeno je da je za raspodjelu ostalo 272 milijuna dolara vrijedno tzv. monetarno zlato, na deviznim računima u stranim poslovnim bankama bilo je 308 milijuna dolara, a na deviznim računima u udruženim bankama SFRJ dodatnih 645,5 milijuna dolara. Zlato je te 2001. godine procijenjeno na 343.760 dolara.

Sporazumom o sukcesiji, svojevrsnom oporukom potpisanom prije 16 godina, sljednice bivše Jugoslavije dogovorile su se o podjeli nasljedstva raspoređenom u sedam skupina, tzv. aneksa: pokretna i nepokretna državna imovina, diplomatska i konzularna imovina, financijska potraživanja i dugovanja, arhivska građa, mirovine, ostala prava, interesi i obaveze, te privatna svojina i stečena prava. No, raspodjela nije išla tako lako jer je svaka od zainteresiranih strana nastojala iz priče izaći što manje oštećena.

Milošević bio protiv sukcesije

Prije nego su ministri vanjskih poslova nasljednica Jugoslavije stavili svoj potpis na sporazum, godinama je trajala opstrukcija Beograda, podsjeća eurozastupnik Tonino Picula. I on je, kao šef hrvatske diplomacije, potpisao Sporazum o sukcesiji. Slobodan Milošević je tvrdio da je Savezna republika Jugoslavija, navodi Picula, jedina sljednica bivše države. I čim je proces sukcesije počeo, nenadano je zapeo.

„Glavni problem nastao je oko deviznog depozita SFRJ, kojim je od kraja 1990. raspolagala Narodna banka Jugoslavije (NBJ), jer se ustanovilo da je od 650 milijuna dolara na računima preostalo tek 50-ak milijuna dolara. Eksperti su govorili da odgovor na pitanja o nestanku novca leži u Beogradu, jer je SR Jugoslavija imala apsolutnu dominaciju u upravljačkim strukturama mješovitih banaka u inozemstvu, kao i u činjenici da je naloge za transfere spornog novca mogla izdavati samo NBJ, kao njegov vlasnik“, navodi Picula.

„Manjak političke volje kako bi se taj problem rasvijetlio, nedostupnost informacija koje samo okvirno spominju gdje je nestali novac, poput uplata humanitarnih pomoći i plaćanja bankovnih kredita, ali bez konkretnih brojki, te partikularni interesi određenih država sljednica značajno su stopirale proces“, dodaje.

BiH još bez svoje imovine

„Bosna i Hercegovina je omogućila svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije da uđu u posjed svoje imovine na njenoj teritoriji, no na taj čin nije odgovoreno na isti način“, kaže Muharem Cero i dodaje kako se bh. imovina „već dugo nalazi u poziciji koja ne jamči državi BiH da će joj ući u posjed“.

„Pogrešno i netačno je za to optužiti samo druge zemlje. Takvom odnosu pogoduje i institucionalni nemar, nezainteresiranost, neznanje, ali nerijetko lični i krupni interesi upravo onih u BiH koji su u obavezi štititi bh. interese i ostvarivati ono što im je pripalo“, kaže.

I kad je opet krenulo, sve je zastalo 2009. godine. Stalni zajednički odbor visokih predstavnika zemalja nasljednica bivše SFRJ nastavio je pregovore tek krajem prošle godine, ukazuje Picula, „nakon gotovo sedam godina što je proces stajao na mrtvoj točci“.

Čuvanje stečenih pozicija

„Iako se najdalje otišlo u podjeli diplomatskih i konzularnih predstavništava bivše SFRJ, taj proces ide vrlo teško i sporo. Razlog tome su stečene pozicije korištenja imovine iz ratnog perioda i poratnih događanja, ali i sukobi interesa na istoj imovini sukcesora“, ukazuje Muharem Cero, bivši član Komisije za državnu imovinu Bosne i Hercegovine.

Primjećuje i da „cjelokupni proces diktiraju srbijansko-hrvatski odnosi, a sve druge države su prisiljene svoja prava ostvarivati u ovisnosti o odnosima te dvije države“. No, kako se radi o izuzetno vrijednoj imovini, na jednoj strani, i ekonomskoj slabosti svih novonastalih država, na drugoj strani, vjeruje da će taj proces vrlo brzo biti okončan.

„Provedbena tijela postoje i predviđena su sporazumom, ali su pod izravnom kontrolom političkih elita čiji međusobni odnosi utječu na zaustavljanje i neprovođenje dogovora. Za takvo ponašanje elite će uvijek naći načina da krivnju prepoznaju u onoj drugoj strani i tako unedogled“, smatra Cero.

Precizno definirane brojke

Kad su brojke u pitanju, države su precizno definirale koliko kome pripada. Od do sada podijeljena 72 diplomatsko-konzularna predstavništva, Srbija ih je dobila 30 Hrvatska 18, Slovenija i Bosna i Hercegovina po 10, a Makedonija četiri. Drugi je primjer raspodjela financijskih potraživanja, pri čemu je Srbiji pripalo 36 posto, Hrvatskoj 23, Sloveniji 16, Bosni i Hercegovini 15,5 posto, Makedoniji 7,5 i Crnoj Gori dva posto.

„Najteže je bilo dogovoriti procente učešća u raspodeli imovine po državama. Finansijska potraživanja i dugovanja su predmet nesuglasica oko visine, kao i koja potraživanja i dugovanja se sa čime mogu prebiti. Nije mnogo bolja situacija ni sa ostvarivanjem prava na penziono osiguranje“, kaže Aleksandra Joksimović, predsjednica beogradskog Centra za spoljnu politiku, svojedobno i pomoćnica Gorana Svilanovića, ministra vanjskih poslova Savezne Republike Jugoslavije, jednog od potpisnika Sporazuma o sukcesiji.

Što se tiče imovine konzularnih i diplomatskih predstavništava, kaže Joksimović, „u interesu svih strana bi bilo da se što pre sporni, nepodeljeni deo proda i raspodele procentualno sredstva, obzirom da ovi objekti u odsustvu vlasnika gube na vrednosti, jer niko u njih ne želi da ulaže“.

Stanarska prava, devizna štednja, mirovine

Eurozastupnik Tonino Picula ukazuje da su i stanarsko pravo, ali i problem stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci, dio pregovora. Po njemu, dug Ljubljanske banke prema hrvatskim štedišama, oko 300 milijuna eura s kamatama, svakako predstavlja brigu za Hrvatsku. Predmet spora Hrvatske i Srbije, navodi, još uvijek su i mirovine.

„Primarni karakter imaju ona pitanja koja se odnose na imovinu bivše savezne države te njezine obaveze, a stanarska pitanja i pitanja devizne štednje, u okviru ovoga procesa, ne per se naravno, imaju sekundarni karakter“, objašnjava.

„Segmenti u kojima ima malo pomaka su imovine preduzeća, finansijska potraživanja i dugovanja, kao i privatna imovina. Aneks G, koji se odnosi i na imovinu bivših preduzeća, izuzetno je kompleksan. Npr. Hrvatska ne priznaje ovu imovinu, iako je članica EU-a. Nemoguće je čak i u sudskim sporovima dokazati vlasništvo. I privatna imovina izbeglica iz Hrvatske teško se može povratiti“, tvrdi Joksimović.

A što kad prodaš nešto što nije tvoje?

Spomenuti „aneks G“, koji se odnosi na privatnu imovinu i stečena prava, u fokusu je djelovanja zagrebačkog odvjetnika Mladena Dragičevića. Sporno je, po njemu, vraćanje nekretnina jer su „sve zemlje puno toga prodale i sad im ne odgovara vraćanje“.

„Zato su u problemu naši klijenti, pravne i fizičke osobe koje su takve nekretnine kupovale od onih koji su mogli, jer su u to doba države bile jedini zemljišno-knjižni vlasnici. Sad zemlje potpisnice ne žele poštovati ono što su potpisale. Ako su potpisale da je svaki prijenos prava vlasništva nad nekretninama nakon 1991. godine ništavan, pri čemu ili moraš vratiti novac, ili nekretnine, onda to moraju poštovati. Očito su svi krenuli u potpisivanje ugovora, vjerujući da ga neće baš trebati previše poštovati“, kaže Dragičević.

Kao ilustraciju navodi primjer hrvatskih banaka u stranom vlasništvu koje su bile likvidatori poslovanja bivših bankarskih institucija, preuzeli njihove nekretnine i „ponašali se kao da im je to netko poklonio“. Ako se budu morali obeštetiti bivši vlasnici nekretnina, kaže, država će se naći u dvostrukom problemu – „morat će obeštetiti bivše vlasnike nekretnina i izgubiti neke novce, a te nekretnine nije ni imala jer su ih preuzele banke likvidatori u stranom vlasništvu“.

„Državno odvjetništvo radi protivno interesima Hrvatske jer nisu poduzeli sve da nekretnine vrate u vlasništvo države i da ih Hrvatska može vratiti nekome. Na ovaj način dvostruko štete Republici Hrvatskoj jer će se to kad-tad morati platiti ili vratiti nekretnine, a te nekretnine Hrvatska nije preuzela u vlasništvo ili posjed. Moji klijenti su se suočili s tim da mogu izgubiti novce jer su jednostavno vjerovali u međunarodni ugovor koji je po snazi, ipak, iznad zakona“, podsjeća Dragičević.

Na kraju, kao i u svakoj nesložnoj obitelji – a Jugoslavija je to sudeći po njezinim političarima očito bila – ostaje još puno posla i vremena da se podijeli ono što je ostalo od predaka. Na tom putu jedno je sigurno – za odluke koje moraju donijeti ipak moraju pokazati slogu, koliko god im to bilo teško, jer se dogovori postižu isključivo konsenzusom.

Izvor: Al Jazeera