Oglasi

Kad nemoguće postane moguće: Slijepa slikarica

Iako je Nermina Ramić slijepa od djetinjstva, ona slika kao da to nije; slika život, ljude, galaksije, pravi skulpture...
Nermina kaže da boje prepoznaje dodirom i po topliniMirza Sadiković/Al Jazeera

U živopisnom i po mnogo čemu, a najviše po imenu, posebnom selu Jezerski, što se ugnjezdilo ispod zidina najstarijeg među starim gradovima u Bosanskoj krajini, na desetak kilometara od Une i Bosanske Krupe - bh. općine koja dodiruje sjevero-zapadni dio granice sa Republikom Hrvatskom – mozaik neobičnosti slaže i neuobičajena galerija.

U obiteljskoj je kući Šefike i Edhema Ramića. Gotovo da nema zida, kutka, djelića sobe, hodnika – a da nema slike, skulpture... Djela su to najstarije, tridesetrogodišnje kćerke Nermine, a neobičnost galeriji daje činjenica da je Nermina od rođenja slijepa.

Brojni će ljubitelji likovnog stvaralaštva, koji sve češće dolaze i sa svih strana, u nevjerici stajati... i konstatovati kako je „danas sve moguće, pa i ovo što vide“.

Manirom dobrog domaćina i iskusnog kustosa, majka Šefika počinje: „Nermina je od rođenja slijepa. Istina, ljekari su ustanovili da je, kada je rođena, imala četiri posto vida na oba oka. Međutim, stanje joj se kasnije pogoršalo i ljekari sada tvrde da na desno oko vidi samo dva posto, dok je lijevo potpuno „ugašeno“. Slikati je počela kada je krenula u osnovnu školu, koju je pohađala u Zagrebu (Hrvatska). Ni ja nisam mogla vjerovati kako su nastajale njene slike. Posebno tokom pohađanja srednje škole u Sarajevu, i kasnije. Istina, najčešće bih morala biti uz nju, objašnjavati joj o tome što slika, pričati detalje...“

I tako je neiscrpnom energijom i uz pomoć roditelja Nermina, jer ni teoretski nisu postojale pretpostavke da je vidjela bilo kakvu sliku, ovladala tajnama ove umjetnosti.

Inspiracija u snovima

Sama kaže da je to došlo onako - samo od sebe.

„Inspiraciju za svoje slike i skulpture nalazim u snovima. Često sanjam, ali svijet koji ne vide ljudi zdravih očiju. Lebdim svemirom. Takva putovanja za mene su iscrpljujuća. Budim se veoma umorna i s jakom glavoboljom. Tek kada na papir prenesem ono što sam u snovima vidjela, bolovi i umor nestaju,“ kaže Nermina i dodaje: “Znam da vas čudi moja tvrdnja da sam 'vidjela'. Ali, ja vidim svemir, nebeska tijela, anđele-meleke, ta najčistija i najljepša bića... I to me je, ta ljepota potakla da počnem slikati... Željela sam i dalje želim ljudima pokazati svijet koji oni ne vide.“

Nermina želi da upiše likovnu akademiju i osjeti pustinjski pijesakUstupljeno Al Jazeeri

Otud su na njenim slikama anđeli, planete, komete, galaksije... i urađeno ih je na stotine. "Tako sam jednu od prvih svemirskih letjelica koje sam naslikala nazvala po starogrčkoj božici Afroditi."

A onda  i portreti  oca i majke: „To sam uradila tako što sam ih rukom dodirivala po licu, čelu, vratu, sve dok sam slikala. Tako sam dobila sliku svojih roditelja. I svi koji su vidjeli, kažu da sam 'pogodila'.“

Raspoznavanje boja

Pitamo je kako raspoznaje boje. Kaže - dodirom i po toploti: „Znala sam da ćete me to pitati. Vjerujte da nikada nisam pogriješila, jer svaka boja ima svoju toplinu. Kutiju drvenih bojica raspem po stolu. Onda uzimam jednu po jednu. Prstima dodirujem srce ili špic svake. I osjetim koja je. Crvena je najtoplija, a bijela najhladnija... ostale su smještene između njih. Na taj način pronalazim boje koje sam vidjela u snovima. U snovima vidim da života ima i mimo Zemlje. Često sanjam da plivam u okeanu i to sa delfinima. I zato i njih slikam.“

Roditelji su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da joj nađu lijeka i osiguraju liječenje. Nažalost, nisu uspjeli. Ali otac Edhem, koji već godinama radi u Italiji, kazuje: „ Zadovoljan sam kako je uspjela. Posebno je zadovoljstvo kada dijete s posebnim potrebama uradi tako nešto i nema ljepšeg osjećaja od tog. Još kada bih joj mogao osigurati da završi akademiju. Problem je gdje i kako?!..“

O zaposlenju gotovo da i ne razmišlja. Otac Edhem će dodati na to : „Kako i gdje? Posao danas ne mogu dobiti oni što su zdravi, sposobni, a kako će onda dobiti stopostotni invalid. Za mene je to u ovim našim uvjetima nemoguća misija.“

Nermina je nakon osnovne škole u Zagrebu u Hrvatskoj, srednju školu završila u Sarajevu. Pokušava dokučiti kako bi pohađala studij na Akademiji likovnih umjetnosti.

Osjetiti mekoću pijeska

Poslije svake izložbe koju priredi, odnosno na kojoj učestvuje, a bilo ih je u Zagrebu, Sarajevu, Bihaću, Italiji, Sloveniji,  interesovanje ljubitelja likovne umjetnosti poraste. „Ljudi dolaze, traže slike, kupuju, posjećuju ovu moju kućnu galeriju." Isto se dešava i nakon što učestvuje na slikarskim kolonijama.

„Često na izložbama posjetioci gotovo ne vjeruju da sam to radila, odnosno s čuđenjem pitaju kako sam to uspjela. Tako sam na jednoj izložbi u Zagrebu u Hrvatskoj morala prezentirati svoj rad, pokazati prisutnima kako slikam. I prisutnim novinarima. Dok su radili intervju, ja sam slikala, pravila skulpture“, kazuje kroz smijeh.

Nerminina djela, koja nastaju u satima i danima strpljivog rada, nose neviđenu ljepotu, iako bez vizuelne percepcije prikazuju svijet i život, onaj njen koji nastaje u osjetilima duše. Otud joj se djela mogu svrstati u dva pravca – ona što ih sanja i onda prenosi doživljeno, i kada tamu i svjetlo ovoga svijeta upućuje na relativno, na savremeno- utemeljeno na ovim prostorima kroz osjećaj, spoznaju, priču i dodir.

Nermina također želi da putuje, da se nađe u Sahari, da osjeti, kako kaže, mekoću pijeska...

I nakon svega priznanje da je nemoguće, ponekad, ipak - moguće.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.