Oglasi

Kad ne znaš za koga glasati, biraj poznato lice

Tajna ljudi koji bez političkog iskustva uspijevaju u politici, zapravo je u dobroj reputaciji, bez obzira kakav im je stvarni identitet.
Zelenski nije prvi glumac, niti TV zvijezda kojoj je pošlo za rukom nakon izlaska na izbore domoći se pobjede i vlastiEPA

Pobjednik prvog kruga predsjedničkih izbora u Ukrajini, Volodimir Zelenski do prošle je nedjelje tek glumio predsjednika – u komedijama na televiziji. Za nekoliko dana mogao bi i stvarno postati predsjednik, jer je daleko iza sebe ostavio mnogo iskusnije protukandidate: Petra Porošenka, Juliju Timošenko (i još 36 kandidata). Ostalo mu je samo da u drugom krugu pobijedi aktualnog predsjednika Porošenka.

No, Zelenski nije prvi glumac, niti televizijska zvijezda kojoj je pošlo za rukom, nakon izlaska na izbore, domoći se pobjede i vlasti. Prethodno je u Italiji, na valu popularnosti komičara Beppa Grilla, Pokret Pet zvijezda ušao u vlast. I Donald Trump je svojevrsna TV zvijezda – imao je svoj reality show, svojedobno sudjelovao u wrestlingu i iznenađujuće se domogao Bijele kuće.

I prostori bivše Jugoslavije imaju svojih aduta, pogotovo Slovenija, kojoj je predsjednik (Borut Pahor) bivši maneken, a premijer (Marjan Šarec) komičar, baš kao i Zelenski. Moglo bi se nabrajati još, no ključno je pitanje kako ljudi bez imalo političkog iskustva, ali vješti u TV nastupima, uspijevaju ući u politiku i domoći se vlasti?

Dobra reputacija kao tajna uspjeha

„Identitet osobe, tj. ono što ona misli o sebi i što jeste svojim porijeklom, iskustvom, obrazovanjem, statusom, izgledom i vrijednosnim sistemom, uz postojanje osobina te ličnosti, pretvara se u reputaciju te osobe, odnosno u ono kako drugi vide tu osobu. Često se identitet osobe i njena reputacija ne poklapaju, odnosno reputacija može biti značajno bolja ili lošija od njenog identiteta“, odgovara Jelena Pavićević, stručnjakinja za strateško komuniciranje i imidž.

Varga: Zelenski je bijeli listić

Volodimir Zelenski nije novo lice politike, nego je „revolt značajnog dela ukrajinskog naroda koji je nezadovoljan stanjem u državi“, ukazuje Boris Varga.

„Zelenski je beli listić. I ima tu raznih profila birača, od onih mlađih koji možda u Zelenskom i vide osveženje, do uglavnom onih koji preko glasanja za njega izražavaju svoj protest, nezadovoljstvo, inat... Ima i onih kod kojih je to osećaj izneverenih nada nakon revolucije na Majdanu“, dodaje.

Istovremeno, zaključuje Varga, „sva ta muka i smeh ukrajinskih predsedničkih izbora je ipak ozbiljan dokaz da u Ukrajini postoji demokratija, koja je slaba ali u kojoj su ipak slobodni građani, mediji i izbori“.

Po njezinim riječima, „tajna ljudi koji bez političkog iskustva uspijevaju u politici, zapravo je u njihovoj dobroj reputaciji, bez obzira kakav je njihov stvarni identitet“. Dodaje kako je tajna uspjeha „i generalno, u činjenici da ljudi iz svijeta show businessa i sporta, imaju bolju reputaciju od ljudi iz svijeta politike i omiljeniji su kod ljudi“.

Marijana Grbeša, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, napominje kako je riječ „o kombinaciji dva fenomena – jedan se zove celebrity politika, a drugi se zove populizam“. Dodajući kako su „i jedan i drugi izrazito važni, izrazito agresivni i sve prisutniji“, konstatira da je zbog toga „sve više novih aktera koji su se pojavili posljednjih nekoliko godina i koji dolaze iz svijeta show businessa“.

„Oni su no name u politici, ali poznati u show businessu. Preuzimaju neke važne političke funkcije i sve češće se govori o celebrity populizmu“, objašnjava Grbeša.

Fenomen Zelenski, podsjeća, nije novost u svjetskoj politici. Pogotovo nije novost kad je jedna potkategorija nove vrste političara u pitanju, a riječ je o stand-up komičarima. To su i spomenuti Grillo ili Šarec, ali i bivši gradonačelnik Reykjavika, Jon Gnarr koji je radio kao taksist, bio član punk benda, potom postao komičar i glumac. Kao čelni čovjek islandske prijestolnice postao je najpopularniji, po nekima i najbolji gradonačelnik na svijetu.

„Oni u cijelu utrku ulaze da bi ismijali politiku, a onda preuzimaju vlast. Međutim, ni tu stvar nije kompletno jednoznačna jer imate izuzetno dobre političare, poput Gnarra koji je doista bio izuzetno dobar gradonačelnik“, podsjeća Grbeša.

Glasaju li ljudi po inerciji?

Kad se analiziraju svi navedeni primjeri (Zelenski, Šarec, Grillo, Trump, Gnarr…) nameće se dodatni problem i otvara pitanje – glasaju li ljudi, kad vide poznata lica s televizije ili pozornice, po inerciji i bez detaljnog ulaženja u politički program?

Koji su predsjednici opasniji

„Osim TV lica na predsjedničkim funkcijama, opasnost mogu napraviti i političari sa velikim političkim znanjima i iskustvima, bez obzira kolika imaju ovlašćenja“, smatra Jelena Pavićević. U tom smislu podsjeća da je, samo tokom prošlog stoljeća, „zbog političkih odluka poginulo više od 160 miliona ljudi u ratovima“.

„Opasnost je relativna stvar i ima različita značenja i posljedice. Može se posmatrati iznutra, tj. od strane građana, vlasti i opozicije neke države, a može i spolja, od strane međunarodnih faktora. Može se ogledati i u nečinjenju, zbog nedostatka znanja, ne posjedovanja vizije i ne preuzimanja odgovornosti, a može se ogledati i u pretjeranim aktivnostima, zbog previše ideja i ambicija. Za neke države, državnike i građane, opasnost koja je usmjerena ka drugim državama i narodima, njima može donijeti blagostanje, pa tu opasnost vide kao željeno stanje ili za nju imaju opravdanje“, objašnjava Pavićević.

Prema njezinim riječima, „opasnost mogu prouzrokovati i mala ovlašćenja predsjednika, posebno za reputaciju zemlje u međunarodnim krugovima, koja se često ogleda kroz reprezentativnu i diplomatsku ulogu predsjednika“. S druge strane, nastavlja, „velika predsjednička ovlašćenja svakako mogu biti više opasna, kao u slučaju američkog predsjednika, mada njegovi glasači i dio međunarodne zajednice, na to ne gleda tako“.

„Ne bih rekla da je u pitanju inercija zbog poznatog lica, a bez ulaženja u politički program. Ljudi zapravo, glasaju za ličnost, a ne za program“, ukazuje Pavićević.

Pozivajući se na suvremene teorije liderstva, nastale na osnovu istraživanja, promatranja, uspoređivanja i rezultate iz prakse, Pavićević ukazuje kako su „ljudima kod lidera važniji integritet, stabilnost, samokontrola, stvaranje dobrih odnosa, empatičnost, jačanje tima i sistema pravila, kao i vizija, od tehničkih, odnosno, u ovom slučaju, političkih znanja i kompetencija“.

„Smatra se da lider sa ovim karakteristikama ima bolje liderstvo od lidera sa tehničkim odnosno, političkim znanjima, koja uvijek mogu biti nadomještena dobrim savjetnicima, saradnicima i ekspertima, jer dobar lider sluša svoje saradnike, delegira i ima povjerenje“, objašnjava Pavićević.

Briše se granica realnosti i fikcije

„Sve manje se danas čitaju knjige, a kamoli politički programi stranaka. Na stranu pitanje koliko su u demokratskim državama građani zainteresovani za politiku i izbore, te da je nevelika izlaznost uvek upitna i za legitimnost vlast“, konstatira politički analitičar i komentator Boris Varga.

Prema njegovim riječima, „u digitalnom globalnom društvu ogromna ponuda informacija, a vreme je sve deficitarnije“, pa zbog toga „čak i visokoobrazovani ljudi sve manje imaju vremena da se detaljno iz više izvora informišu o politici“. Dodatno se, kroz duh vremena, nameću internet i društvene mreže koje predstavljaju alternativu mainstream medijima, kaže.

Springsteen pomogao Obami

Na primjeru ljudi iz svijeta glume ili televizije, uče i profesionalni političari pa su, nastavlja Grbeša, „kroz godine i promjene koje su se događale u medijskom okruženju shvatili da s nekim kodovima, sa simbolima iz svijeta popularne kulture mogu puno lakše doprijeti do birača nego s nekim kodovima i porukama iz svijeta klasične, tradicionalne politike“. „Ako su već u politici, pa su još i puno televizičniji, spretniji s medijima i puno zavodljiviji, kao što je to bio Ronald Reagan, često su i puno uspješniji“, dodaje Grbeša.

S druge strane su, napominje, i političari koji u svoje nastupe ili pokušaje približavanja biračima uvode elemente popularne kulture, pa se pojavljuju u društvu pjevača (Barack Obama) ili sami pjevaju ili sviraju (Tony Blair ili Bill Clinton). Za Obamu će Grbeša reći kako je „šampion celebrity politike“, ali i da mu je Bruce Springsteen za kampanju „više napravio od bilo koga“.

„Mrežoentrični sistemi omogućavaju osećaj privida da korisnici direktno komuniciraju i prate svoje favorite. U tom svetu stare političke elite su istrošene, nezanimljive. Često se briše granica između realnosti i fikcije, među glumom i političkom ulogom. Menja se ustaljeni diskurs komunikacije na dinamičniji, direktniji, trivijalniji što je ogromna šansa za populiste koji lako mogu da privuku pažnju milionskim auditorijama“, ukazuje Varga.

Dobro ili loše za politiku

I kada se ne uspoređuju Zelenski ili Trump, jasno je da se ljudi danas, u vrijeme razočaranja elitama, ali i općenitog prijezira prema politici, kako to definira profesorica Grbeša, „puno lakše identificiraju s ljudima koji dolaze iz nekog drugog sektora, a popularna i celebrity kultura su u današnjem svijetu prostor snažne identifikacije i identiteta“.

„I tu imate spoj onoga što se naziva pomjeranjem granice između fanova i birača koja se polako briše. Postoje teorija koja kaže da Trump nema birače nego fanove, odnosno nema suporters u klasičnom smislu, nego su oni doista fanovi“, objašnjava Grbeša.

U raspravama je li za politiku dobro ili loše, opasno ili korisno podijeljena su mišljenja. Grbeša napominje kako je po jednima to „katastrofa i trivijalizacija politike“, a po drugima „u tome nema ništa loše i dobar način da se ljudi animiraju i uključe u politiku“.

„Činjenica je da se trivijaliziranje politike događa primarno zbog razočaranja ljudi mainstream politikom. I onda posežu za alternativnim kandidatima i rješenjima koja su potpuno nesadržajna, ali su često vrlo atraktivna i ljudi su skloni ići za takvim rješenjima. Drugim riječima, sve to što se događa posljedica je krize liberalnih demokracija u kojima su elite razočarale građane i oni posežu za nekim jednostavnim i atraktivnim varijantama koje su često besadržajne i u konačnici mogu biti vrlo opasne što smo vidjeli na nekoliko primjera u Europi“, zaključuje Grbeša.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.