Kad nacisti opominju: Imam strijeljan pred džamijom i vjernicima

Sudbina velikokladuškog imama Smaila Buljubašića očigledan je dokaz da historija često zna biti nepravedna u memoriranju događaja i pamćenju ljudi. Ko je bio ovaj danas gotovo u potpunosti nepoznati krajiški vjerski službenik malo se zna, a ono malo podataka koje historiografija baštini kao uspomenu na njegovo djelovanje uglavnom su povezani sa tragičnim događajem u kojem je Buljubašić izgubio život. A njegova smrt je bila užasna i nezapamćeno brutalna, jer je, kao žrtva nacizma, strijeljan pred džamijom i okupljenim vjernicima kao opomena i upozorenje da ustaške vlasti neće trpjeti pobunu, inat i propitivanje zločinačke ideologije i krvničkih metoda stvaranja rasno čiste države.

Slučaj Smaila Buljubašića specifičan je po svom krvavom završetku, ali pogrešno bi bilo vjerovati da je on bio usamljeni pojedinac u muslimanskim vjerskim institucijama koji se aktivno odupirao Endehazijskom režimu i nacističkoj okupaciji. Baš suprotno, bio je jedan od mnogih vjerskih službenika koji je autoritetom svoje ahmedije agitovao za pristupanje NOP-u i otvorenom suprotstavljanju NDH, što je u konačnici i bio razlog da zajedno sa nekolicinom saboraca i istomišljenika bude stijeljan ispred džamije u selu Vrnograč.

Život i danas nepoznanica

Život Smaila Buljubašića prije te kobne 1943. godine potpuna je nepoznanica, kaže historičar iz Bihaća Dino Dupanović navodeći da je prvi pomen njegovog imena zabilježen krajem 1942. godine u jednom pravnom dokumentu nevezanom za ratna zbivanja.

„Život i djelo hodže Smaila Buljubašića je prava nepoznanica za bosanskohercegovačku historiografiju. Gotovo da se ne mogu naći nikakvi podaci o njegovom djelovanju prije 1942. godine. Nekoliko je razloga za to, prije svega jer su historičari iz vremena socijalističke historiografije bilo ponajviše okupirani istraživanjem ustaškom i četničkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, iako je naravno i NOB bio sagledan u gotovo svim svojim aspektima, ali ličnostima poput Buljubašića nije posvećena velika pažnja. Jedan od razloga je svakako i njegovo kratkotrajno djelovanje u sklopu NOB-a, s obzirom da je skončao kako nam je dobrim dijelom poznato. Ono što sasvim sigurno možemo potvrditi jeste da Buljubašić nešto aktivnije počinje podržavati partizane tek nakon uspostavljanja Bihaćke republike u novembru 1942. godine. Prvi, odnosno barem meni poznati dokument u kojem se pominje Buljubašić jeste jedna odluka Narodno oslobodilačkog odbora sela Vrnograč od 13. decembra 1942. godine u kojom je poništen brak između dvoje supružnika iz ovog sela, a kojeg je potpisao Buljubašić“.

Važnost Buljubašićevog djelovanja ogleda se u tome što je svojim radom otvoreno stao u odbranu srpskog stanovništva regije, koja je, kako ističe Dupanović, bila poligon za zločinačke eksperimente. Zbog napora koje je poduzimao da motivira muslimansko stanovinštvo regije da pokaže više empatije prema Srbima Buljubašić se našao na udaru ustaških vlasti.

„Od početka Drugog svjetskog rata pa sve do njegovog kraja područje Bosanske krajine je bilo  poligon  na kojem su ustaše sprovodile svoje zločinačke eksperimente, zbog svoje izrazite nacionalne heterogenosti često je i nazivana – NDH u malom. U takvim okolnostima kada se sprovodio zločin nad Srbima od strane ustaša, dobar dio muslimana stao je u njihovu zaštitu i poduzeo neke konkretnije korake u njihovom spašavanju. Među tim ljudima bio je i Smail Buljubašić koji je aktivno učestovao u pomoganju Srbima s Grmeča i Banije. Takva djelatnost Buljubašića nije se uklapala u ustaški koncept muslimana kao hravtskog cvijeća, svi koji su na bilo koji način pomagali i kršli takav kodeks našli su se na meti ustaškog režima“.

O važnosti, obimu i značaju Buljubašićevog agitatorskog djelovanja značajan zapis je ostavio i član Komunističke partije Hajro Kapetanović, koji u svojim sjećanjima doslovno bilježi:

„Veliki dio ljudi, koji su se na bilo koji način angažovali za vrijeme našeg boravka, nije htio niti je smio da ostane, pa čak ni oni kojima smo mi preporučivali da ostanu. Oni su govorili da im je dosta ustaškog terora i da hoće da se bore, pa ako treba i život da daju. Oni koji su, ipak, ostali, bili su u prvom naletu i bjesnilu desetkovani. Sve istaknutije aktiviste, starije i mlađe, Nijemci i ustaše nemilosrdno su likvidirali. Takvim svirepim nastupom hteli su ponovno da utjeraju strah u kosti ljudima i, istovremeno, da pokažu svoju silu. To im nije mnogo pomoglo. Time su oni izazvali suprotno dejstvo. Istina, likvidiranjem pojedinih odbornika, omladinaca i drugih, ponovno su nanijeli teške udarce našem pokretu u ovom kraju. Tada je ubijeno blizu stotinu aktivista, među kojima 7 odbornika Opštinskog odbora Vrnograča sa hodžom Smajilom Buljubašićem i odbornicima Mustafom Ikanovićem i Alom Elezovićem. Zatim su ubijeni 12 omladinaca i odbornika iz sela Izačića i okoline, Muhamed Sadiković, član Gradskog narodnog odbora u Bihaću i drugi“.

Slika Aleksandra Lucijana

Prema svojim protivnicima nacisti su se odnosili sa nezabilježenom nemilosrdnošću, a strijeljanje imama Smaila Buljubašića imalo je za cilj da suzbije aktivnosti NOP-a u regiji i pošalje poruku svim onima koji su planirali da se pobune protiv politike ustaških vlasti. A poruka je bila jasna i nedvosmislena, zaključuje Dupanović.

„Razloge njegovog streljanja najbolje opisuje gore pomenuta Buljubašićeva djelatnost, a sam čin njegove likvidacije naslikao je Aleksandar Lucijan  1983. godine. Slika koja ima čitavu priču iza sebe. Kako je i navedeno Buljubašić je streljan zajedno sa sedam odbornika Opštinskog odbora Vrnograč od strane 369. njemačkog puka uz značajnu pomoć lokalnih ustaša, koji su nesumnjivo znali za Buljubašićevu saradnju s Partizanima. Sve je to izvršeno pred lokalnom džamijom na očigled mnogobrojnih sugrađana kojima je streljanje Buljubašića i ostalih odbornika trebalo poslužiti kao primjer, šta se dešava s onima koji otvoreno agitiraju za NOP“.

Smail Buljubašić jedan je od velikog broja imama i drugih islamskih vjerskih službenika koji su tokom Drugog svjetskog rata otvoreno podržali ideje NOP-a. O njihovim pojedinačnim sudbinama danas se malo zna, a njihov doprinos u borbi protiv fašizma nije dovoljno vrednovan i priznat. O Smailu Buljubašiću gotovo da i nema opširnijeg historiografskog zapisa i da nije Lucijanove slike njegova žrtva možda bi zauvijek bila zaboravljena.

Izvor: Al Jazeera