Kad letiš, onda gubiš i pilote i avione

Marko Novaković, Luka Jagatić
S pogibijom dvojice pilota u školskom avionu Zlin broj žrtava HRZ-a od početka godine popeo se na četiri (MORH)

Hrvatsko ratno zrakoplostvo (HRZ) u samo nekoliko mjeseci uzdrmale su dvije nesreće – nakon što su u siječnju u padu helikoptera u more smrtno stradala dva pilota, u četvrtak su u padu vojnog školskog zrakoplova Zlin 242 L život izgubila još dva.

Ministar obrane Damir Krstičević, čiji je mandat prije svega obilježila propala nabavka izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak, odmah nakon nove nesreće dao je ostavku na mjesto ministra i potpredsjednika Vlade, koju je premijer Andrej Plenković i prihvatio, rekavši da ne vidi ministrovu političku odgovornost te da je iz razgovora s Krstičevićem uočio da ga je situacija osobno pogodila.

I hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović kazao je da ne bi ni u koga upirao prstom i svaljivao krivnju te da ne bi tražio ostavku Krstičevića.

Težak udarac za malobrojni kadar

Analitičar portala OBRIS – Obrana i sigurnost, Igor Tabak, kaže da će se tek istragom utvrditi ima li nešto specifično problemtično u ovoj nesreći – ono što upada u oči su prvo i osnovno žrtve.

“Ovo je drugi puta u samo tri mjeseca da su po dva pilota preminula. To je grozno. Taj specijalizirani kadar, zapravo malobrojni specijalistički vrh Hrvatskog ratnog zrakoplovstva je ovime doživio težak udarac i to je loše, to je glavna problematična stvar. Druga je ono da ne treba ‘skakati’ na loptu – naime, još je jako rano za donositi nekakve konkretnije odluke o tome što se dogodilo. Još je istraga zapravo na počecima i tu treba vremena da se sagledaju stvari, da se rekonstruiraju okolnosti, da se pregleda ostatke. Puno je tu posla i još je zapravo jako teško reći što se zapravo dogodilo, a kamoli o nekakvoj odgovornosti”, navodi Tabak.

Pitanja problema unutar HRZ-a tematiziraju se već godinama. Tabak kaže da posljednjih godina fokus javnosti nije najviše okupiralo pitanje obuke i kadrova, nego se pričalo mnogo o opremi, njezinom obnavljanju i modernizaciji, što jest velika bolna točka.

Širok resor s dubokim problemima

HRZ, navodi Tabak, ima isti problem kao i Hrvatska ratna mornarica i Hrvatska kopnena vojska – njihovi osnovni, kapitalni sustavi su, kaže, iznimno stari i traže modernizaciju, za što je potreban velik novac i golemi poslovi javne nabave koje je teško i organizirati, a kamoli provesti.

“To se jako fino vidjelo na neuspjehu kupovine aviona iz Izraela, koji je odjeknuo u stručnoj javnosti čitavog svijeta, a samo kod nas se pričalo da uopće nema problema, to je sve normalno. Dakle, taj tip opterećenja i poslova ostat će i nadalje. Da bi ga se riješilo, treba puno političke volje, puno novaca, treba ugovoriti vjerojatno i kreditne linije i uzvratne poslove. Puno je tu i stvari koje su zapravo jedno beskrajno polje rada koje je ostalo otvoreno kome god da prijeđe dužnost ministra obrane – i to ne samo sad u ovom prijelaznom periodu do izbora, dakle gdje je i premijer najavio da će prvenstveno računati na jednog od dva državna tajnika u MORH-u, nego i kasnije”.

Obrambeni resor je, naglašava, jedan od najširih i s dubokim problemima.

“U njemu ima i zdravstva, neovisnih vanjskih poslova, cijeli visokoškolski i ostali školsko-obrazovni sustav. Svi drugi resori svoje školovanje kadrova imaju u Ministarstvu znanosti, jedino je obrambeno u samoj obrani. Dakle, puno je tu problematičnih točaka u kojima se zapravo ministar Krstičević zadnjih godina nije iskazao”.

“Osim toga, pitanje je i vojnog proračuna za koji su se zadnjih godina vlasti hvalile da on raste, a zapravo je ili stagnirao ili padao. I 2018. i 2019. vjerojatno, to ćemo vidjeti za koji dan, kad bude objavljeno izvješće o izvršenju prošlog državnog proračuna. Već sad se vidi u ovim preraspodjelama i rebalansima i krajem prošle godine, a kamoli u zadnjih mjesec dana, da su bili veliki rezovi i odstupanja od svih onih planova za obranu o kojima se pričalo”.

Strukturni i organizacijski problemi

To su, kaže, stvari koje se itekako osjećaju jer, kako kaže, kao i vanjski poslovi, i obrambeni resor u Hrvatskoj ustanovljen je u ratu i izgrađen praktički iz ničega za potrebe obrane i preživljanja u borbenim okolnostima pa ti resori, kako navodi, imaju slabije temelje od mnogih drugih dijelova državnog aparata.

“I zato trebaju više pažnje da bi se ukorijenili i jako je problematično kad za to nema novaca, a ponekad ni političke volje, što zadnjih desetljeća konstantno gledamo, bez obzira na promjene politike”.

Problem atmosfere i nabave novih aviona

Političku odgovornost ministra Krstičevića Jan Ivanjek ne vidi jer se, kaže, nije radilo o nekakvoj njegovoj izravnoj naredbi da se provede let koji piloti inače ne uvježbavaju i za koji nisu osposobljeni, već o redovnoj zadaći. Smatra da je Krstičević u mandatu napravio mnogo dobroga – materijalna sigurnost i materijalan status vojnika je znatno poboljšan, što se vrlo pozitivno odrazilo na mentalitet i moral unutar sustava.

“Međutim, to su sustavne stvari, koje nisu baš vidljive, koje ne možete izvesti na ‘stajanku’ i pokazati: Gledajte što smo napravili. I onda to većina ljudi ne zna, zaboravi, ignorira i nije bitno. I onda je, naravno, najbitnija ta nabava aviona, koja je strahovito važna, koja nažalost nije uspjela”.

Upravo što se nabavke novih borbenih zrakoplova tiče, smatra da je problem što se stvara atmosfera da je bolje ni ne pokušavati i govoriti da nema novca, što su, navodi, brojni ministri prije upravo i činili.

“I da je to bolje, poželjnije i sigurnije nego pokušati nešto napraviti i riskirati da se ne uspije. Jer rizik od neuspjeha u tako složenim nabavama uvijek postoji i to je ono što treba biti zabrinjavajuće i što se može vrlo negativno odraziti na nastavak postupka nabave borbenih aviona, koji je odgođen za rujan”.

Kada je u pitanju odgovornost Damira Krstičevića, ističe da on ima svoju karijernu prošlost – služio je u uniformi, zapovijedao postrojbama u ratu i gledao kako mu pogibaju prijatelji u službi, temeljem čega je, kaže, jasno da ovakve stvari doživljava emotivno i na dublji način nego što je uobičajeno za hrvatske političare.

“Ali, s druge strane, koliko god to teško bilo i ružno zvučalo kad imamo ovakva tragična događanja – dakle dva pilota, dva pilota u siječnju, dva vojna policajca u rujnu prošle godine, naši ljudi u misiji u Afganistanu u ljeto prošle godine – te stvari ipak treba staviti na stranu jer bez obzira na emotivni teret, bilo je i puno objektivnih stvari, strukturnih i organizacijskih problema s kojima Damir Krstičević nije uspio izaći na kraj zadnjih godina. Transparentnost cijelog obrambenog sektora je jako pala tijekom njegovog mandata, 2017. je nezgoda u Kopnenoj vojsci bila prešućena – samo godinu dana kasnije su je slučajno mediji ‘pronašli’. Puno je tu stvari i u financiranju i u opremanju, uračunavanje mirovina u NATO kriterije nije bio dobar potez”.

Ivanjek: Piloti prihvaćaju rizik 

Vojni analitičar Jan Ivanjek kaže da do posljednje dvije nesreće HRZ nije imao nesreća sa smrtnim posljedicama gotovo 13 godina, no na žalost ne može se, ističe, pobjeći od stradavanja u ratnim zrakoplovstvima.

“Zrakoplovstvo u kojem se leti će imati udese, gubiti će avione i gubiti će pilote. Nažalost, nema zrakoplovstva u svijetu koje leti, a da toga nema i naprosto je stvar toga da će se to kad-tad dogoditi. Mi smo imali sreće 13 godina da nismo imali tih događaja i evo ove godine je onda zaredalo u par mjeseci dva puta, četvero mladih pilota, što je velika tragedija, ali to je jednostavno rizik tog posla, rizik letenja općenito i naši piloti taj rizik svjesno prihvaćaju. Oni razumiju da svaki put kad sjednu u avion, svaki put kad zaduže avion ili helikopter, da postoji mogućnost da stvari krenu po zlu”, kaže Ivanjek.

U ovoj nesreći radi se, navodi, o zrakoplovu za temeljnu letačku obuku, koji spada u kategoriju generalnog zrakoplovstva – koristi se i u generalnom i civilnom zrakoplovstvu.

“Ima relativno dobre akrobatske sposobnosti, a vrlo je ekonomičan, tako da dosta odgovara potrebi za školskim avionom i tu zadaću odrađuje dosta dobro. Što se tiče same nesreće, ona se dogodila u pilotažnoj zoni gdje se izvrašavaju različiti manevri u tom zadanom zračnom prostoru, zavisi od stupnja obuke i u kojoj fazi obuke se kandidati ili piloti nalaze. To može biti od uvježbavanja običnih zaokreta, oštrih zaokreta do složenijih stvari kao što su izvlačenje iz ‘kovita’, temeljno akrobatsko manevriranje, prevlačenja – dakle, sve radnje s avionom koje pilot razvija i mora znati u toku svog profesionalnog usavršavanja”.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Avion koji ‘oprašta greške’

Ivanjek, koji je i sam pilot, kaže da se ovaj zrakoplov, kao i svaki drugi, u određenim fazama leta može ponašati na izazovan način te treba pratiti procedure da se izađe iz mogućih teškoća, a Zlin je jedan od onih koji doista ‘opraštaju pogreške’, kao i svaki školski zrakoplov jer njihov smisao i jest obučiti pilote s najmanjim mogućim rizikom.

No, u zrakoplostvu postoji samo pojam najmanjeg mogućeg rizika, ne postoji da nema rizika i ne postoji apsolutna sigurnost.

“Kad su u pitanju obuke mladih pilota, onda je tu, naravno, dok se ne skupi nekakvo veće iskustvo, uvijek povišen i taj stupanj gdje se mora posvećivati dodatno i pažnje i koncentracije i dovoljno je da na djelić sekunde koncentracija padne i da se dogodi incidentna situacija, koja može završiti na različite načine. Mi naravno ne znamo što se ovdje dogodilo, to će pokazati istraga, ali u svakom slučaju ima tih elemenata koji su izazovni i koji znaju s različitih aspekata biti problem”.

Manjak letačkog i tehničkog kadra

Najveći problem HRZ-a je, navodi, lovačka eskadrila, nužnost i neophodnost nabave novih borbenih aviona, dok sve ostale letjelice funkcioniraju dobro – osim MiG-ova 21, helikoptera Mi-8 i Mi-171 koji su istočne proizvodnje, uglavnom se radi o novijim letjelicama zapadne proizvodnje, koje se dobro održavaju.

“Problem je što imamo manjak kadra – i letačkog i tehničkog – jer školovanje je zahtjevno, traje dugo, selekcije su rigorozne. A privlačnost poziva – gotovo svatko tko želi biti vojni pilot, želi biti borbeni pilot, a kad takvim mladim ljudima možete ponuditi samo MiG-21, onda je to popriličan problem”, zaključuje Ivanjek.

Izvor: Al Jazeera