Kad su primanja mala svejedno je s koliko se godina ide u penziju

Umirovljenici, Penzioneri
Teško je dobiti široku podršku kad teret reforme zahvata uglavnom one s nepristojno niskim penzijama (EPA)

Inicijativa tri sindikalne središnjice “67 je previše” objavila je da su prikupili gotovo 700.000 potpisa hrvatskih građana za referendum o mirovinskoj reformi koja, između ostaloga, predviđa odlazak u mirovinu sa 67 godina, umjesto sa 65 godina godina, i višu penalizaciju prijevremenog odlaska u mirovinu. To je gotovo dvostruko više potpisa od potrebnih 373.568.

Dok su sindikati zadovoljni, vladajući su ove podatke primili pomirljivo i suzdržano. Za vrijeme prikupljanja potpisa Vlada je pokrenula po mnogima spornu kampanju protiv inicijative, tvrdeći da će, ako referendum uspije i u mirovinu se ne bude išlo s 67 godina, proračun ostati bez šest milijardi eura, a da će mirovine biti niže od pet do sedam posto.

Premijer Andrej Plenković i neki drugi dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice – HDZ često su k tome podsjećali da je zakon o odlasku u mirovinu s 67 godina donijela vlada Socijaldemokratske partije – SDP Zorana Milanovića. A sada se nagađa da bi Hrvatski sabor mogao zatražiti procjenu ustavnosti referendumskog pitanja, jer zadire u pitanje proračuna. Radi se o pitanju oko kojeg se ni sami ustavni stručnjaci međusobno ne slažu.

Problem onih koji imaju više

Hrvatski premijer Andrej Plenković je nedavno poručio kako treba jasno reći ako netko nije za reforme, a ne vapiti za njima, pa ih potom ih rušiti.

Čerepinko komentira kako u Hrvatskoj još nije bilo reforme čiji je teret bio pravedno raspoređen kroz sve društvene slojeve pa bilo koja reforma koja troškove prebacuje samo dijelu građana ne može imati široku potporu.

“Nije problem u tome da u Hrvatskoj ne postoji potencijal za reforme nego je problem u tome što sve tlapnje o zajedništvu i solidarnosti u pravilu prestaju kad se pokuša uzeti od onih koji već ionako imaju puno više od prosjeka. Kad je stvarno stanje u praksi takvo da ‘svatko grabi za sebe’, onda je teško provesti bilo što osim korupcije i kriminala”.

‘Katastrofalno pravosuđe i otvorene opcije’

Politički analitičar Darijo Čerepinko smatra kako su građani koji su potpisali zahtjev za referendum činili to iz različitih razloga – a općeniti protest je jedan od onih koji se često spominje, pogotovo zbog pitanja brojnih povlaštenih mirovina – ali je toliki broj potpisa, pogotovo nakon Vladine kampanje protiv, poruka da se velik dio građana ne slaže s reformama i načinom na koji ih se planira provesti.

“Dio građana dobro je prihvatio poruku da se reforme opet lome preko leđa najslabijih, a da se u povlaštene ne dira. To je, također, određeni broj građana dovelo do potpisnih mjesta”, kaže Čerepinko.

No, dodaje kako Vlada ima mnogo manevarskog prostora da referendum prolongira i pokuša pronaći drugo rješenje, a pitanje je i kako će o ustavnosti referenduma odlučiti Ustavni sud Hrvatske, ukoliko ga se upita. On, navodi, povremeno pokazuje nekonzistentnost u načinu na koji tumači Ustav i svoje ustavne ovlasti, kao i brzinu kojom o pojedinim predmetima donosi pravorijek.

“S katastrofalnim pravosuđem, kakvo je hrvatsko, sve su opcije otvorene. Ali, čak i ako ne bude određenog političkog dogovora ili trgovine s Ustavnim sudom, najgore što se ovoj Vladi može dogoditi je da na neko vrijeme odustane od reformi.”

Teme koje su vezane uz socijalizam

Kad je u pitanju vladina kampanja, kaže kako je jasno da je njezin posljednji dio bio izravno usmjeren protiv sindikalne inicijative.

“Problem Vladine kampanje je loše prenošenje temeljnih razloga i ciljeva za reformu. Mogli su to puno kvalitetnije iskomunicirati i dobiti širu podršku. Ali, teško je dobiti široku podršku kad teret reforme zahvaća samo neke, uglavnom one s ionako nepristojno niskim mirovinama, s obzirom da su iza njih desetljeća rada.”

Ekonomski analitičar Andrej Grubišić o broju potpisa kaže kako je u Hrvatskoj još poprilično velika indoktrinacija vezana uz teme koje su vezane uz socijalizam, samo što se ne koristi više taj, nego neki drugi pojmovi. Smatra da su građani u zabludi ako misle da će država biti ta koja će im osigurati bolje mirovine, jer sustav to ne omogućuje.

Ograničavanje privatnih ulaganja

Postojeći sustav, navodi Grubišić, ograničava privatna ulaganja na način da iz prosječne neto i bruto plaće, 15.000 kuna (2.000 eura) godišnje ide u prvi stup, a 5.000 (670 eura) kuna u drugi, koji je privatan.

“Baš zato što vam se veći dio troši u prvom mirovinskom stupu vi jako malo ulažete za sebe. Projekcije pokazuju da bez obzira radio 65 ili 67 godina, imat ćeš jako malu mirovinu i nebitno je da li će to u terminima realne kupovne moći biti 300 i nešto eura kao što je danas ili 320 – i jedno i drugo će onemogućiti neki normalan i pristojan, čovjeka dostojanstven život”.

Zbog svega smatra da su u postojećem sustavu svi argumenti Vlade da je jedini spas u radu do 67. godine promašeni, a isto tako i sindikalno inzistiranje na 65 godina jer suština sustava ostaje ista.

“Ovu inicijativu i 600.000 potpisa ne intrepretiram kao znak iluminacije, providnosti ili shvaćanje šireg dijela nacije što je za njih dobro, nego neupućenosti i nastavka vjerovanja da je država ta koja je škrta i neće im nešto dati – država oporezuje građane i ona je transmisijski mehanizam koji kanalizira mirovine. Ne isplaćuje država mirovine, ja isplaćujem mirovinu, vi isplaćujete mirovinu”.

“U nekoj zemlji se živi onoliko dobro koliko ima radnih mjesta pomnoženo s produktivnošću prosječnog radnog mjesta. U Hrvatskoj imamo dupli problem – imamo malo radnih mjesta, relativno malo ljudi radi te imamo relativno velik udio neproduktivnih radnih mjesta, dakle i od ljudi koji rade imate relativno velik udio države, javnog sektora, čija radna mjesta dobrim dijelom nisu možda najproduktivnija koja postoje. Dakle, mali broj zaposlenih puta relativno nedostatna produktivnost ili mala produktivnost tih radnih mjesta sugerira da jako malo novaca ova ekonomija kreira za one koji su danas u mirovini, i to je jedan od ključnih razloga zašto današnji umirovljenici dobivaju tako malu mirovinu”, rekao je Grubišić.

Stoga za rješenje problema smatra nebitnim hoće li se u mirovinu ići s 67 ili 65 godina.

‘Da mladi investiraju u svoju mirovinu’

“Jedini način kako budući umirovljenici mogu živjeti bolje je da oni koji danas ulaze na tržište rada, dakle mladi, prestanu uplaćivati u prvi mirovinski stup i da te novce imaju pravo investirati za svoju mirovinu tamo gdje oni hoće po slobodnom izboru i na taj način će proći puno bolje nego da ostanu u ovom sustavu.”

Za postojeće umirovljenike bi se zbog toga stvorio jaz, koji treba pokriti država, tako da reducira golemu neefikasnu potrošnju centralne države – i svih lokalnih uprava, i samouprava te javnih poduzeća.

“Tu su deseci milijardi kuna koji se troše na vrlo upitan i diskutabilan način. Radi se o prekomjernoj potrošnji i jednostavno tu potrošnju treba reducirati i onda će ostati dovoljno novca da se nastave servisirati obveze u prvom mirovinskom stupu.”

Svi mladi, u tom slučaju, za 30-40 godina, kada će ići u mirovinu, neće biti na teret tadašnjim zaposlenima, nego će dobrim dijelom živjeti od rezultata svojeg investiranja tijekom desetljeća rada.

“Danas nije bitno koliko ste izdvojili tijekom 30 ili 40 godina rada, jer niste izdvajali za sebe, nego za isplate postojećim umirovljenicima, i onda na kraju imate situaciju da je nebitno je li netko izdvajao više ili manje – i jedan i drugi imaju relativno malu mirovinu.”

‘Ubili su nas s dvije reforme paralelno’

Stoga zaključuje da uopće nije provedena reforma, već se radi o “micanju prašine iz lijevog u desni kut, a nitko nije uzeo usisavač i to pokupio”.

Mladen Novosel iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, pak, kaže da se ne radi o identičnim uvjetima i identičnom zakonu koji je 2013. godine donijela SDP-ova vlada. Tada su uspjeli dobiti radni staž kao jedan od kriterija za odlazak u mirovinu bez penalizacije – 41 godinu staža ili 60 godina života. No, nisu uspjeli zaustaviti odluku da se u mirovinu ide sa 67 godina.

Garancija i rizik

Velik broj hrvatskih građana polaže nadu u to da država jamči mirovinu, kakva god ona bila, pretpostavljajući to riziku vlastitih investicija, a Grubišić kaže da se radi o tipičnom razmišljanju u Hrvatskoj.

“Ako ste uvjereni da je to za vas dobro, vi ostanite u tom sustavu, ali nemojte mene siliti da ja ostanem. Ako vi vjerujete da je to za vas dobro, a ja ne vjerujem, zašto ja ne bih imao pravo ne uplaćivati. Ja ne tražim nikakvu garanciju i ništa”.

“Iz prostog razloga jer nas je ona vlada ‘ubila’ s dvije reforme paralelno – imali smo reformu radnog zakonodavstva i reformu mirovinskog zakona. Mi smo masu naših kapaciteta potrošili i spriječili negativne posljedice Zakona o radu te godine, međutim, upravo smo očekivali da će buduće neke vlade, pa i poput HDZ-ove, koji nas je apsolutno podržavao i koji je tada bio protiv rada do 67. godine, da ćemo upravo s nekom budućom vladom uspjeti dogovoriti da se ide s 65 godina, što je realno i u skladu sa svim tranzicijskim zemljama koje imaju slične uvjete kao i Hrvatska”, kaže Novosel.

Broj potpisa je tako, ističe, reakcija na nedosljednost aktualne Vlade, jer u programu HDZ-a prije izbora nije bilo brojnih elemenata iz ove mirovinske reforme.

A zalagali su se, kaže, za kvalitetniju reformu sustava, no Vlada, navodi, nije željela transparentnu raspravu o glavnim uzrocima problema.

‘Ako je Vlada imalo mudra…’

“Zašto je u Hrvatskoj problem rada i do 65, a pogotovo do 67 godina, zašto nam svega 40 posto zaposlenih koji su stariji od 55 godina na svom radnom mjestu ima mogućnost da radi, a u Europskoj uniji je taj prosjek iznad 60 posto? Zašto hrvatski poslodavci radnike doslovno tjeraju u mirovinu čim steknu prvi uvjet za mirovinu, zašto nam je toliko ogromno sivo tržište, gdje doslovno hrpa poslodavaca ne uplaćuje u mirovinski sustav doprinose na ukupnu plaću, nego samo na minimalnu plaću? Zašto nam je minimalna plaća jedna od najnižih u EU…? Dakle, upravo mi smo to cijelo vrijeme tijekom pokušaja da Vladi ukažemo da to što čini neće ništa promijeniti na bolje, već samo da će dodatno pogoršati socijalnu sigurnost i socijalnu stabilnost radnika u budućnosti i da će to dodatno tjerati radnike iz Hrvatske.”

Tražilo se ili ne tražilo mišljenje Ustavnog suda o ustavnosti referendumskog pitanja, za koje kaže da su se savjetovali s brojnim stručnjacima i uvjeren je da u tom smislu nema ništa spornoga, smatra da je broj potpisa dovoljna poruka vladajućima.

“Mislim da ako je ova Vlada imalo mudra, ona bi doista trebala uvažiti tu činjenicu”, zaključuje Novosel.

Izvor: Al Jazeera