Kad Japanci čestitaju rođendan

Piše: Snježana Mulić-Softić

U kutiju sa crvenim baršunom polagano, kao tek rođeno dijete, momak u crnom fraku spušta svoj fagot. Do njega, u svečanoj crnoj haljini, koncert majstorica Sarajevske filharmonije Arijana Zupčević nježno, ali ipak čvrsto, drži violinu i ne skida osmijeh sa lica.

Na kojoj ste violini ranije svirali – je li Sarajevska filharmonija imala svoje violine ili ste morali donositi vašu vlastitu?

Ona podiže violinu, okreće je blago prema sebi, onda kaže:

“Pogledajte je, zar nije krasna. Ovo je ručno rađena – Stradivarius violina. Svaki detalj urađen je do savršenstva. Tako sam sretna.”

Dok se Arijana, u foajeu Narodnog pozorišta, divi svojoj novoj violioni, njene kolege iz gudačke sekcije poziraju fotografima sa ganc novim hornama, trubama i trombonima, čiji zlatasti ljevci bljeskaju poput olimpijskih medalja. U drugom uglu, pokazuju se novi kontrabasi, viole, violončela…

Lak za nokte u službi spasioca

Ali, ovako nije bilo oduvijek.

Arijana i njene kolege iz Filharmonije, valjda svi osim klaviriste i kontrabasiste, svirali su na vlastitim, često veoma dotrajalim i lošim instrumentima.

“Volinu na kojoj sam svirala kupio mi je moj rahmetli otac. Svirala sam na njoj 35 godina, ali ona nije imala odgovarajuću reparaciju i održavanje. Obično, instrumenti što su stariji, budu bolji, ali kod nas to nije tako. Jer, za održavanje nije bilo novca”, priča Arijana.

Zato je Adi Šehu, koji svira flautu i piccolo, naučio da sam reparira instrumente.

“Pravilo je da instrument dva puta godišnje prođe reparaciju, što je 500 do 600 maraka po jednom, a mi to skoro nikad nismo radili, jer nismo imali novca. Osim toga, reparacija se vrši u Švicarskoj, što je tražilo dodatne troškove. Zato sam počeo da učim o reparaciji, kupujem alate i na kraju sam svoje flaute sam održavao”, kaže Adi.

Međutim, ni to nije bilo najgore.

Adiju je jednom, dok je s orkestrom u Mostaru izvodio numeru “Ero s onog svijeta” otpalo jastuče ispod klapne.

“Sreća da smo bili ispod scene, u tzv. rupi. Klapna se otkotrljala, klepetala je po podu i negdje se zaustavila. Prestao sam svirati i nekako je našao. Zamolio sam profesora do mene da preuzme i moju dionicu, da svira koliko može, dok se ne snađem. Onda sam od jedne kolegice dobio lak za nokte i njome zalijepio jastuče.”

Adi kaže da publika to ponekad osjeti, ali da muzičari moraju dati sve od sebe da do toga ne dođe: “Na nama je da se snalazimo jer, ipak, mi imamo najveću odgovornost prema publici. Naša je profesionalna i moralna obaveza da joj damo što očekuje.”

Kontrabas od šper-ploče

On je svoj piccolo kupio nekad davno, polovan, kaže da mu je možda 30-40 godina, ali da je to još i dobar instrument u odnosu na ostale.

“U orkestru  je bilo i gorih instrumenta. Imali smo klarinet koji nije imao čitav jedan dio mehanizma, a kontrabas je bio bio posebna priča.”

A, tu priču najbolje zna kontrabasist Fahrudin Strojil.

Danas je i on dobio novi kontrabas. I to ne bilo kakav, već onaj marke Suzuki.

Dva stara, na kojem su decenijama svirali on i kolege, ostala su ležati na podu kao dva iznemogla starca.

“Ma, da mi neko kaže da ih uzmem džaba, ja ne bih”, kaže Fahrudin i priča kako su svirali na kontrabasima od šper-ploče.

“Zamislite, nikad nismo imali kontrabas od punog drveta. Pa, svako kulturno-umjetničko drušvo ima bolje instrumente”, kaže Fahrudin i prisjeća se kako su se jednom osramotili.

“Svirali smo u Sarajevu i kolegi je pukla kobilica. To je izazvalo prasak, pravu eksploziju. Publika je to čula,  maestro se prepao.”

Ipak, kaže Fahrudin, nije problem bio samo to što publika nije dobila ono što je očekivala, nego i to kako su muzičare doživljavale kolege iz inostranstva.

“Jednom je dirigentica, koja je bila strankinja, tražila da bolje sviram, da dam više od sebe, izvučem iz instrumenta. Pokazivao sama joj na čemu sviram, ali nije vjerovala. Tražila je od druge kolegice da provjeri moj instument i kad je ova vidjela, samo se nasmijala i rekla – ti stvarno na ovome sviraš.“

Melodija ljubavi i pomirenja

Danas, nasreću, više nije tako. Sarajevska filharmonija se ponovila.

Na svoj 90-ti rođendan, najveći bh. orkestar, koji je promijenio šest “domovina” i progurao dva rata, prvi put u svojoj povijesti dobio je ganc nove instrumente: violine, viole, violončela i kontrabase, flaute, oboe, klarinete, fagote, trube, horne, trombone, ksilofone, marimbe, vibrafone, timpane i bubnjeve, ali i kraljicu među instrumentima – harfu.

Rođendanski poklon, sve ručno i od najboljih materijala rađeni instrumenti, stigao je iz Zemlje izlazećeg sunca – od  japanske Agencije za međunarodnu saradnju (JICA) i Vlade Japana.

“Želim da umjetnici Sarajevske filharmonije na ovim instrumentima šire harmoniju i melodiju ljubavi i pomirenja”, rekao je Hideo Yamazaki, ambasador Japana u BiH, dok je uručivao ovaj nesvakidašnji poklon, a gudački orkestar mu se zahvalio izvedbom japanske tradiocionalne pjesme “Sakura 2”.

Muzičari se sada privikavaju na nove instrumente.

“Moramo ih oblikovati prema sebi, a oni se moraju prilagoditi nama”, kažu i, skoro kao djeca na plaži, koja se plaše da im neko ne sruši kulu od pijeska, nježno grle svoje instrumente.

U jednom uglu ostala su dva stara timpana, udaraljke i kontrabasi od šper-ploče.

“Kada je dolazila komisija da utvrdi stanje u kojem se nalaze instrumenti, skoro sve ih je otpisala. Ne znamo šta ćemo s njima. Možda ćemo otvoriti muzej”, kaže veselo direktorica Samra Gulamović, a kantonalni ministar kulture i sporta Ivica Šarić dodaje kako je “Zemlja izlazećeg sunca obasjala scenu Narodnog pozorišta u Sarajevu još prije sedam godina, kada mu je obnovila rasvjetu”. 

Nova 73 instrumenta koštala su 765.000 KM. Ali, to nije njihova stvarna vrijednost. Ona će se iskazati tek kad ih umjetnici dotaknu i oni puste svoj zvuk u koji će, bez sumnje, uvijek biti utkana i ljubav naroda Japana.

Izvor: Al Jazeera