Kad ‘grad-slučaj’ tuži BiH: Demokratija se brani u Mostaru

Lokalni izbori u Mostaru nisu održani od 2008. godine (Al Jazeera)

Kad je shvatila da ne ide drugačije, Mostarka Irma Baralija odlučila je tužiti svoju državu. Smatra da joj je narušeno pravo da bira i bude birana u tijela lokalne vlasti, a kako lokalnih izbora nema već desetljeće, odnosno preskočena su dva izborna ciklusa, Baralija je Bosnu i Hercegovinu tužila Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nakon nekoliko mjeseci razmatranja, njezina je tužba ovih dana ušla u proceduru.

Odgovornom za neodržavanje lokalnih izbora u Mostaru smatra državu, za koju kaže da “svih ovih godina nije učinila ništa da spriječi i sankcionira kršenje građanskih prava”. Posljednji put lokalni izbori u Mostaru su održani 2008. godine i od tada je na čelu grada Ljubo Bešlić (Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine), a mandat tada izabranom Gradskom vijeću okončao je prije šest godina. Uzaludna je bila i u međuvremenu donesena obvezujuća presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kojom je naložena promjena Statuta Grada Mostara i utvrđivanje izbornih pravila, a koju nisu uspjele dogovoriti stranke i koju nije proveo državni parlament – izbori nisu održani ni 2012, ni 2016. godine.

Nekome tko sa strane promatra političku scenu u Bosni i Hercegovini, a kome nije jasno kako sve funkcionira vrlo komplicirano, prvo bi na pamet palo pitanje: zar je moguće da u 21. stoljeću građani moraju tužiti svoju državu jer im ne omogućuje pravo da biraju i budu birani?

Baralija odgovara kako je “upravo osjećaj nevjerice sve u Mostaru pratio dok su gledali kako se izbori u drugim gradovima Bosne i Hercegovine održavaju 2012. godine, pa su se pitali: je li stvarno moguće da su zaboravili nas?” Na narednim lokalnim izborima za koje su ostali uskraćeni, nastavlja, “taj osjećaj je već prerastao u srdžbu, gnjev, frustraciju, razočarenje”. I tad je Mostar dobio etiketu “grad-slučaj”.

Ograničiti samovolju pojedinaca

O tome kako uopće funkcionira jedan grad koji nema gradsko vijeće, nego godinama istog gradonačelnika, kao i o tome kako gradonačelnik donosi odluke, savjetuje li se s kim i kako ih provodi, Irma Baralija ilustrira kroz primjer izgradnje kolektora, velikog infrastrukturnog projekta koji gradonačelnik Ljubo Bešlić vodi već godinama.

„Kvaliteta radova je katastrofalna, asfalt se jedan dan stavlja, drugi dan propada ili se ponovo buši, probijeni su rokovi predviđeni za završetak radova, sumnjiv je način na koji se troši novac, čak su se oglašavali Svjetska banka i Ambasada Švedske, pitajući gradonačelnika da objasni šta je učinjeno sa novcem koji su oni dali za kolektore. Velike zabrinutosti i osjećaja odgovornosti iz ureda gradonačelnika nije bilo“, ukazuje.

„Nema Gradskog vijeća pa se nekima čini da nema ni potrebe da se građanima polažu računi. Sve su ovo razlozi zašto moramo hitno vratiti demokratiju u Mostar, te ograničiti i sankcionisati svaku nepravilnost i samovolju pojedinaca“, dodaje Baralija.

“Paralelno s tim, vladajuće elite su pokušavale plasirati priču o Bosni i Hercegovini i njenom napretku na ‘evropskom putu’, a u Mostaru se čak organizirao veliki vatromet, da se proslavi predaja aplikacije za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. U Mostaru?! To više nije bio neukus i kič, nego provokacija. Tada sam počela razmišljati o tužbi”, kaže Irma Baralija, profesorica filozofije i sociologije te magistrica političkih znanosti.

Brojne neispoštovane presude

I drugi koji prate slučaj “Baralija protiv Bosne i Hercegovine“ pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu konstatiraju kako su građani očito primorani da tuže svoju državu jer im nije omogućeno pravo da biraju i budu birani. I to smatraju, kako kaže i sama Baralija, ali i novinarka Vera Soldo, dopisnica Radija Deutsche Welle i glavna urednica neovisnog web portala Republikainfo.com, “vrstom pritiska prema onima koji su tu demokratsku razinu Mostarcima morali omogućiti”.

“Kažem ‘morali’ jer je presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine oko pitanja izbora u Mostaru donesena već 2010. godine i naši parlamentarci nisu je uvažili, niti ju poštuju. Naše zakonodavne institucije ne poštuju najvišu sudsku instancu u Bosni i Hercegovini. A želimo se zvati demokratskom društvom?”

Svih ovih godina država nije učinila ništa da spriječi i sankcioniše kršenje građanskih prava, ukazuje Irma Baralija

“S druge strane, Statut Mostara, za koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ustvrdio da je u nekim dijelovima diskriminirajući, donio je bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Paddy Ashdown, nakon niza neuspjeha mostarskih političara da se o njemu dogovore. Na kraju krajeva, ako bi se u Strasbourgu i presudilo da je gospođi Baralija (pa tako i svim Mostarcima) kršena ljudska prava, što to znači? Ništa, jer postoje i druge presude koje je ovaj sud donio, pa se opet ne uvažavaju. Sjetimo se presuda ‘Sejdić-Finci’, ‘Zornić’, ‘Pilav’, koje ni do danas nisu ispoštovane”, ukazuje Soldo.

Ukazuje i kako je “apsurd svega da, u sveopćem ‘mutiranju’ u traženju demokracije, na ‘svu sreću’, postoji i inozemni krivac”.

“Da ne ispadne da smo sve sami krivi, sada je netko drugi kriv za naš problem. Ali, ovdje se postavlja pitanje nedostatka kritičke, društvene, inicijative da se ovo promijeni”, dodaje.

‘Mostarski sindrom’ se širi

I nevladinom sektoru situacija s neodržavanjem izbora u Mostaru potpuno je neprihvatljiva, jer su, kako kaže Milan Sitarski iz Instituta za društveno-politička istraživanja, “građani lišeni prava da biraju gradsku vlast zbog neuspjeha u dostizanju konsenzusa parlamentarnih stranaka o izmjenama odredaba Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se tiču Mostara, kao i Statuta Grada, kojima bi se one dovele u sklad s Ustavom Bosne i Hercegovine”.

Besmisleno postojanje lokalnih stranaka

Prema stajalištu Vere Soldo, „Mostar je dokaz da mu izbori, zapravo, ne trebaju“ uz napomenu kako „ovakvo stanje, bez gradskog vijeća, bez rješavanja problema građana koji se godinama  gomilaju i samo egzistiranje na tzv. hladni pogon traje predugo, ali to kao da nikoga previše ne zanima“.

„Besmisleno je postojanje i lokalnih političkih stranaka. Ipak, u Mostaru zaista i postoje nevladine organizacije koje ukazuju na ovaj i druge probleme, kao što su OKC Abrašević i Vijeće mladih Mostara, ali njihove inicijative kao da nailaze na neprobojan zid. U takvom okruženju Mostar čudom funkcionira, gradonačelnik donosi proračun grada zajedno sa svojim savjetnicima (i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima, ma što to značilo) i čeka novu vlast kojoj će predati mandat.

Istodobno, Mostarci većinom šute kao da ih se to ništa ne tiče i na prvi pogled – vidjet ćete privid normalnog grada, dok se ‘iza zavjese’ krije nešto potpuno drugo, zahvaljujući našim parlamentarcima koji za zločin nad demokracijom i Mostarom nikada neće odgovarati“, komentira Soldo.

“Na žalost, ne samo da ova neprihvatljiva situacija na gradskoj razini nije razriješena, nego su sada, iz suštinski istih razloga, građani cijele [entiteta] Federacije Bosne i Hercegovine došli u realan rizik da ostanu bez polovice zakonodavne i cijele izvršne vlasti u novom mandatu, a građani cijele države da ostanu bez dvije trećine zakonodavne vlasti. ‘Mostarski sindrom’ se, dakle, širi, umjesto da se eliminira”, upozorava Sitarski.

No, u cijeloj priči Sitarski ima i dojam, što može zvučati kao dobra vijest, da “u operativnom smislu Mostar ne funkcionira primjetno lošije nego druge jedinice lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini”. Ta dobra vijest, nastavlja, “nosi rizik postepenog, ali temeljnog dezavuiranja načela demokratskog legitimiteta vlasti”.

“Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj nepostojanje takvog legitimiteta može biti proglašeno prihvatljivim niti na gradskoj razini, a posebice na entitetskoj ili državnoj. Bojim se da je pojedinim strankama upravo dolazak cijele Bosne i Hercegovine u takvo stanje, u kome je demokratski izborni legitimitet vlasti potpuno eliminiran kao nužan kriterij političkog života, u stvari primarni motiv za odbijanje postizanja konsenzusa unutar temeljnih načela Ustava Bosne i Hercegovine i predstavničke demokracije”, konstatira Sitarski.

Tužba samo jedan od načina borbe

Ako se i pokušaju prejudicirati stvari, pa tužba uspije, postoji strah da bi se mogla dobiti još jedna presuda poput one, najčuvenije u Bosni i Hercegovini i već spomenute, a zove se “presuda Sejdić i Finci”, o kojoj političari stalno pričaju, ali nikako da pristupe njezinoj provedbi.

“Ne znam koliko bi nova presuda Europskog suda za ljudska prava mogla razriješiti problem kada dosadašnje nisu, kao ni odluke samog Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ključ je i dalje u rukama parlamentarnih stranaka, koje se moraju konačno okrenuti duhu i slovu Ustava Bosne i Hercegovine i unutar njih tražiti kreativna rješenja za koja primjeri postoje u komparativnoj europskoj i svjetskoj demokratskoj praksi”, primjećuje Sitarski.

“Ne znam kakva će biti sudbina tužbe i presude, ali ono što znam je da ćemo se mi nastaviti boriti. Tužba je samo jedan od načina, sudeći po energiji i reakcijama svih ljudi koji su se posljednjih dana javili, čini mi se da ćemo osmisliti još neke. Pozivamo i akademsku zajednicu, kao i aktiviste iz cijele Bosne i Hercegovine da nas podrže, demokratija se trenutno brani u Mostaru”, zaključuje Irma Baralija.

Izvor: Al Jazeera