Kad bi plata bila svake sedmice

Anketa provedena u Hrvatskoj pokazala je da bi radnici više voljeli dobivati plaću svakih sedam ili 15 dana (EPA)

Ako i dobivaju plaću, jer je na prostorima bivše Jugoslavije još uvijek mnogo onih koji zarađeno ne primaju redovito, zaposlenici na svoja primanja računaju jednom mjesečno. No, u nekim državama Zapada praksa je isplate plaća jednom tjedno, najčešće petkom, ili bar dvotjedno s točno fiksiranim datumima – prvog i 15. u mjesecu.

Hrvatski portal MojPosao nedavno je proveo istraživanje, na reprezentativnom uzorku, u kojem bi većina ispitanika željela dobivati plaću svakih sedam ili 15 dana. Kao ključni argument zaposleni u Hrvatskoj, a tako vjerojatno razmišljaju i drugdje u susjedstvu, navode lakšu raspodjelu primanja, jednostavnije raspolaganje novcem u kućnom budžetu, ali i smanjenje mogućnosti neplaćanja ili gomilanja duga poslodavca.

„Primarni je razlog tjedne isplate ispitanicima veće jamstvo da im poslodavac neće ostati dužan. Ispitanici koji bi plaću željeli primati dvotjedno, smatraju kako bi im to olakšalo kontrolu troškova, odnosno omogućilo pametnije raspolaganje novcem i veće uštede jednom kada podmire osnovne troškove poput režija i stanarine“, kažu za Al Jazeeru sa portala MojPosao, komentirajući rezultate istraživanja.

Sve ovisi kako se organiziraš

Zaposlenici na Zapadu, a Al Jazeera je anketirala nekoliko sugovornika u Engleskoj i SAD-u, kažu da takva isplata, tjedno ili dvotjedno, stvarno dozvoljava bolju kontrolu troškova i raspodjelu sredstava.

Nedostatak financijske pismenosti

Financijska stručnjakinja Sanela Kraljić smatra kako građani imaju veliki problem nedostatka financijske pismenosti. Stoga predlaže da se mlade sustavno podučava osnovama osobnih financija što uključuje i planiranje kućnog budžeta.

„Uz stjecanje tih vještina, ali i svjesnost o visini kamata svakog kredita, pa i onog najskupljeg – bivanja u minusu na tekućem računu, građani ne bi tako impulzivno reagirali na prijedlog promjene kompletnog obračuna plaće. S ovom razinom financijske pismenosti građana trebamo strepiti bi li im tjedna isplata plaća zapravo ubrzo stvorila nove probleme“, zaključuje Kraljić.

Dave O'Brien iz gradića Droitwich Spa u središnjoj Engleskoj prenosi kako su na tjednoj ili dvotjednoj bazi uglavnom plaćeni radnici u tvornicama, koje plaćaju po radnom satu.

„Radnik potpiše ugovor da će raditi minimum 40 sati i u ugovoru jasno piše koliko će dobivati po satu. Isto tako, unaprijed je određeno koliko iznosi satnica ako radiš subotom, nedjeljom ili praznikom (obično se subotom sat rada plaća kao 1,5 sat, nedjelja dvostruko, a praznik trostruko). Svima se plaća i prekovremeni rad, a o svemu se vodi jasna evidencija“, objašnjava O'Brien.

Na upit o prednostima i manama tjedne ili dvotjedne isplate, kaže kako je teško govoriti jer je sve osobna stvar, odnosno kako se tko organizira. „Ako se uzme u obzir da u tvornicama obično rade nižeobrazovani ili stranci, jako je teško ocijeniti je li njima i zašto bolje. Neki nemaju izbora, neki su tipičan proizvod konzumerskog društva, pa sve potroše isti vikend. Drugi ‘štekaju’ kao što je to slučaj s imigrantima koji rade puno prekovremenih sati kako bi zarađeno mogli uštedjeti i poslati kući“, ukazuje.

Neisplata plaća ravna čudu

Marija Ćudić zaposlena je u jednoj velikoj korporaciji u Londonu. Govori kako su iskustva isplate plaća svakih sedam ili 15 dana korisna, posebno ako je poslodavac manji i ako zaposlenik strahuje da će ostati uskraćen za zarađeno.

„I sve je u tome stvar organiziranosti, pa se može planirati kućni proračun. Moguće je izmirivati obveze putem tzv. Direct Debita i birati kad ćeš plaćati koje račune. Velika je prednosti i da ne ‘natežeš’ plaću do kraja mjeseca. Sve to i ulijeva sigurnost budući da ne razmišljaš hoće li ti poslodavac biti dužan punu mjesečnu plaću. Ako i propustiš tjedan, lakše se nadoknadi“, kaže Ćudić.

I iskustva Jennifer Hirsch, zaposlene u jednoj dizajnerskoj kompaniji u San Franciscu, vrlo su slična. Jednostavnije može raspolagati zarađenim novcem, kaže, kad češće dobiva plaću, tjedno ili dvotjedno. Režije i obveze, poput zdravstvenog osiguranja, redovito ispunjava svojevrsnim oblikom trajnog naloga.

„Ovdje možete odabrati dan u kojem će biti ‘skinut’ iznos za režije s računa. I morate znati da neisplata plaća ovdje može biti problem jedino za freelancere. Ako imate standardan posao, dobivate plaću. Ne mogu zamisliti urnebes koji bi nastao kad ljudi ne bi dobili plaću na vrijeme. Možda je bilo nekoliko slučajeva u nekim tvornicama, ali nekad davno“, dodaje njezina kolegica Linda Smith.

Kad ‘gazda’ isplaćuje…

No, engleska ili američka iskustva ipak ne primjenjuje većina europskih država, nego su cijeli sustav, pa i plaćanje režija, računa, rata kredita te porezi, prilagođeni mjesečnoj dinamici isplata plaća, kaže Danijel Nestić, znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu.

Napominje kako „takva praksa ponekad postoji u radu na crno kod manjih poslodavaca i isplata plaće na ruke, u građevinarstvu ili nekim sezonskim poslovima, gdje ‘gazda’ isplaćuje onda kad dobije uplatu ili ga radnici zatraže jer im hitno treba“.

Pažljivo sa primanjima

„Pitanje je i kako tjednim plaćama pokriti mjesečne režije ili rate kredita“, napominje ekonomski stručnjak Danijel Nestić.

„Možda bi i tu trebalo prijeći na tjednu dinamiku, što opet povećava troškove (troškovi slanja računa, opomena, bankovni troškovi), a da ne govorimo i o utrošku vremena građana kod uplate kojekakvih računa svaki tjedan. Ne zaboravimo da dobar dio građana račune plaća u pošti ili banci. Koliko bi se samo vremena na to izgubilo“, dodaje.

Razumije dio radnika koji misle da bi tjednim ili dvotjednim uplatama bolje kontrolirali izdatke, no i primjećuje: „Ako je netko nediscipliniran na mjesečnoj razini, bit će i na tjednoj razini. Ako pažljivo gospodari, to može i s mjesečnim plaćama“.

„Najčešće se radi o malim iznosima i o situacijama kada radnicima takva isplata doista služi za kupovinu osnovnih životnih potrepština, a često takvi radnici niti nemaju račun u banci i ne mogu računati na ‘minus’ na tekućem. Osim toga, takvi radnici mogu svaki dan dobiti otkaz i zato više vole tjednu isplatu“, objašnjava Nestić.

Nije pobornik „okretanja stranim sustavima i tradicijama“, jer smatra da bi to moglo stvoriti dodatne troškove i gubitak vremena. Po njemu, nije dovoljno prilagoditi samo učestalost uplata plaća već i druge sustave što bi moglo povećati ukupne troškove, a bez posebnih prednosti. Ako bi se radilo o većem broju transakcija preko bankovnih računa, nastavlja, povećali bi se i troškovi platnog prometa (provizije banaka) kako za poduzeće, tako i za radnike.

Kršenje zakona

I Sanela Kraljić, financijska stručnjakinja iz zagrebačke tvrtke Consulatio, podsjeća kako se sukladno zakonu „plaća isplaćuje po isteku mjeseca u kojem je zaposlenik radio kod nekog poslodavca, a svaka isplata plaće u nekoliko obroka značila bi kršenje zakona i propisa, osim ako se ne radi o akontaciji plaće“.

Govoreći o tjednim isplatama plaća koje postoje u zapadnim zemljama, podsjeća kako „kapitalizam ima dugu tradiciju tzv. nadničarskih poslova gdje je odnos između poslodavaca i zaposlenika kratkotrajnog karaktera“. Za primjer uzima tjednu isplatu plaća u SAD-u, gdje radnik na kraju tjedna prima bruto plaću, a potom sam odlučuje hoće li i kako uplaćivati doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. S druge strane, podsjeća, u Hrvatskoj se radni odnos smatra dugotrajnim. Tako je i u susjednim državama.

„Ozbiljna analiza ukazuje na to da plaćanje zaposlenika svaki tjedan ili svaka dva tjedna ne donosi ozbiljnije blagodati. Potvrđuje to i istraživanje u kojem su ispitanici kao najvažniji argument za uvođenje takvog obračuna navodili lakše planiranje kućnog budžeta. Nažalost, trebamo biti svjesni da je svaki drugi Hrvat u minusu, a zabrinjavajući su i podaci o broju ovrha“, konstatira Kraljić.

Poručuje kako eventualna promjena načina isplate plaće „nikako ne smije biti populistička ad hoc mjera, a Hrvatska i okolne zemlje trebaju imati jasne politike vezane uz gospodarstvo, rad, obrazovanje te socijalnu i zdravstvenu skrb“.

Izvor: Al Jazeera