Kad Bandić ‘njiše’ Palmu: Našla krpa zakrpu

Dolazak žirafe u Jagodinu jedan je od ključnih, prekretničkih događaja u formiranju javne slike o Srbiji u Hrvatskoj. Za zbivanja s one strane Dunava u prosjeku ne vlada preveliki interes i on se najčešće svodi na periodične verbalne obračune oko proteklog rata i pripadajućih tema, kada se stvar poprilično zagužva, no mimo toga malo tko će kliknuti na tamošnje vijesti.

Uostalom sve se više-manje zna: postoji tamo neki wannabe vožd, koji je privatizirao sve poluge vlasti i javno nastupa u pasivno-agresivnom, ali u pravilu kompleksaškom stilu, zatim još nekoliko njegovih neuspjelih imitacija, slabašna civilna scena i javna rastrganost između tradicionalne sklonosti Rusiji i logične ambicije za približavanjem modernoj Europi. I to je otprilike to.

Da, znamo da se radi o stereotipima i da je stvarnost u Srbiji kompleksnija, slojevitija i znatno ozbiljnija; ovdje naprosto ilustriramo zanimanje i upućenost prosječnog građanina Hrvatske za tu zemlju.

Zapanjujući nedostatak kulture

No, famozna prinova zoološkog vrta iz Jagodine – odnosno njeno spektakularno predstavljanje, objašnjenje tadašnjeg gradonačelnika Dragana Markovića Palme da je “napokon stavljena tačka na žirafu” i brutalno ubojiti komentar Petra Lukovića, koji je propisno ispsovao cijeli taj cirkus – ipak je ponešto relaksirala percepciju, pa je s vremenom čak postala opće mjesto i gotovo pa dio pop kulture. Hrvati su, naime, spoznali da preko granice postoje još luđi od njih.

Dotad “stanovitog” Palmu u idućem razdoblju se nešto pomnije seciralo i na vidjelo su izašle sve njegove političke, verbalne i ljudske akrobacije: od zapanjujućeg nedostatka opće kulture, preko sjevernokorejskih metoda vladanja i obračuna s političkim protivnicima, do bizarnog populističkog dodatka u obliku lutrije za dodjelu teladi, besplatnih izleta neženjama u Beč ili Prag, ili onog tužnog dijeljenja novca sirotinji pred kamerama, gdje je, poput srednjovjekovnog gazde, naglas procjenjivao koliko tko zaslužuje para. Javnih para, naravno.

Cijela ta situacija bila je i donekle zabavna, a bogme je poslužila i za skretanje pažnje od činjenice da vrlo slične velmože imamo i u vlastitom dvorištu, samo u nešto umivenijem formatu i prilagođene profilu publike. Dapače, eno jednog rasnog primjera – ni manje, ni više -nego u glavnom gradu. Milan Bandić, dakle.

Zagrebački Palma pustio korijenje

Dugo je zagrebački gradonačelnik gradio svoju poziciju neprikosnovenog vladara bogate hrvatske metropole, a tomu svakako nije odmoglo milijardu eura godišnjeg gradskog proračuna i još toliko novca u povezanim poduzećima: godinama je na sve strane mitio, potkupljivao i politički korumpirao, godinama gradio mrežu parazita ovisnih o javnim jaslama – novcu, zaposlenju, uslugama ili moći, svejedno – i istovremeno širio krake svog utjecaja na državne institucije.

Koliko god Zagreb bio velik, zapravo je mali grad i Bandić je to znalački iskoristio – svakome je dao što mu treba, kazao ono što želi čuti i platio koliko pita. A Zagrepčani su to mirno gledali, i još uvijek gledaju, punih 20 godina.

Dvadeset godina, ej… I kada su normalniji među njima shvatili da ih predstavlja čovjek kojega bi se moglo okarakterizirati kao neskrivenog primitivca, ozbiljnog seksista i političara s vidljivim demokratskim deficitom – a uz to i ozbiljnim problemima sa zakonom – bilo je već kasno: zagrebački Palma pustio je debelo korijenje. U odnosu na kolegu iz Jagodine, on je čak napravio korak više, pa je u stanju danas položiti vijenac na grob heroja iz Domovinskog rata, a već sutradan plandovati s čovjekom koji je bio ratni drug i suosnivač političke stranke notornog ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana. Recimo, baš tim Draganom Markovićem Palmom, koji je ne tako davno uspio izustiti da “Srebrenica nije bila genocid, ali ‘Oluja’ jeste”.

Vjerovatno najgori od najgorih

Nema problema, kazali smo, sve bitne društvene skupine već su solidno podmazane – pa tako i braniteljske udruge, od kojim bismo prirodno i iskustveno trebali očekivati bijesne reakcije. A nema ih. Nije se našao s kolegama iz Rima, Berlina ili Beča, na koje se često poziva: današnji Bandićev Zagreb taman i jest negdje u rangu Jagodine, čak i ako je desetak puta veći od nje.

Bio je to, dakle, sudar titana: dva neotesana, netaktična i po svemu dosta primitivna gradonačelnika, u žestokoj konkurenciji s obje strane granice vjerojatno najgori od najgorih, pronašla su zajednički jezik i pred kamerama nam počela prodavati priču o “okretanju suradnji i budućnosti”. Našla krpa zakrpu, dok gladna masa pažljivo prati hoće li s tog stola pasti kakva mrvica.

Budućnosti bismo se, naravno, svi skupa trebali i morali okrenuti. Samo, kad oogledamo tko nas prema njoj vodi – i bilo kakva prošlost izgleda nam gotovo pa ružičasto…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera