Oglasi

Jureković: Najbolje bi bilo da cijela regija pristupi NATO-u

Kompromis u BiH je da se počne sa prvim godišnjim programom MAP-a, a da se o članstvu u NATO-u odlučuje naknadno, kaže Jureković.
Ideja o razmjeni teritorija po etničkim kriterijima je opasna, poručuje JurekovićFacebook/Državni zbor

BiH u vojnom smislu svakako može profitirati od Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP), neovisno od toga da li će se na kraju tog procesa naći zajednički politički stav o članstvu, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Balkans Predrag Jureković, šef odjela za konfliktnu analizu u Institutu za podršku miru i upravljanje kriznim situacijama na Austrijskoj akademiji za državnu odbranu.

Jureković, koji je i dopredsjedavajući međunarodne radne grupe Regionalna stabilnost u Jugoistočnoj Evropi Konzorcija Partnerstva za mir, smatra da je ideja o razmjeni teritorija po etničkim kriterijima predstavlja veliku opasnost u smislu ulaženja u opću radikalizaciju regionalnih odnosa.

“Podjela Kosova ne bi povećala sigurnost Srba koji bi ostali na Kosovu. Za onaj dio srpskih – a možda u međuvremenu i hrvatskih i bošnjačkih političara u BiH – koji su ustrojeni protiv jedne zajedničke države takav signal bi značio da i oni mogu radikalizirati svoje nacionalističke politike. Možda bi se aktualiziralo iznova i albansko pitanje u (Sjevernoj) Makedoniji, koja je u zadnje vrijeme bila jedina prava uspješna priča u regiji“, ističe Jureković.

Jureković, s kojim smo razgovarali o regionalnim odnosima i euroatlantskim integracijama zemalja regije, je rođen 1969. u Novoj Gradišci, a odrastao je u Austriji. Od 1997. obnašao je, kao istraživač i analitičar, različite funkcije u Ministarstvu odbrane Austrije. Bio je savjetnik tog ministarstva za Zapadni Balkan.

  • Borba za utjecaj u svijetu između NATO-a i Rusije nastavila se i 2019., a analitičari su pesimistični kada je u pitanju budući odnos Alijanse i Moskve. Iako se nerado govori o novom Hladnom ratu, kako biste opisali pravac u kojem se kreću odnosi NATO-a i Rusije?

- Odnosi između NATO-a i Rusije su danas sigurno mnogo lošiji nego prije 15 godina kada je njihovo Vijeće sa suradnju (NATO-Russia-Council) donekle dobro funkcioniralo i kada su odredili čak neke zajedničke smjernice za sigurnosnu suradnju.

Od tog kooperativnog stanja smo se u međuvremenu  – nažalost – daleko udaljili. Ključ za poboljšanje odnosa između NATO-a i Rusije leži u rješenju sukoba u istočnoj Ukrajini koje mora biti prihvatljivo i za vladu u Kijevu.

  • Balkan se pominje kao mjesto gdje bi taj sukob mogao kulminirati. Koliko je realna ta opasnost i šta bi se desilo u slučaju takvog razvoja događaja?

- Scenariji za vojne konfrontacije između NATO-a i Rusije, zasad, hvala Bogu, nije realan. Ali aktualno stanje je sigurno jedna vrsta geopolitičke konfrontacije. Zapadni Balkan u toj političkoj konfrontaciji ima „svoju ulogu“, utoliko što Rusija po svaku cijenu želi spriječiti dalje širenje NATO-a na tom području Evrope.

  • Srbija, BiH i Kosovo će vrlo vjerovatno, Makedonija će uskoro postati članica NATO-a, ostati jedine zemlje na Zapadnom Balkanu koje nisu dio Alijanse. Mnogi analitičari smatraju da bi se ulaskom te tri zemlje u NATO, a to se pogotovo odnosi na BiH, riješilo sigurnosno pitanje na Zapadnom Balkanu, ali i da bi se zauvijek završile priče o prekrajanju granica. Slažete li se?

- Da, načelno se slažem sa tom analizom. Najbolje rješenje bi bilo, da se cijela regija nalazi u zajedničkom sigurnosnom sistemu. To bi isključilo bilo kakve nove vojne sukobe i smanjilo bi i rizik da zemlje regije poduzmu antagonističke političke mjere protiv svojih susjeda. Dobar primjer su danas Hrvatska i Crna Gora, koje dobro surađuju kao članice NATO-a, usprkos negativne crnogorske uloge za vrijeme ratnih dešavanja u Dubrovniku 1991. godine.

Ipak je realniji scenarij, kako ste sami zaključili, da neke zemlje regije u dogledno vrijeme neće postati članice NATO-a. Ali slučajevi Srbije, BiH i Kosova u tom pogledu nisu isti. Srbija – usprkos svog aktivnog angažmana u programu NATO-a Partnerstvo za mir, kojeg aktualna vlada u Beogradu rijetko objavljuje u javnosti – zbog ratnih dešavanja u 1999. godini i svog političkog saveza sa Rusijom nema interesa da pristupi NATO-u.

U svim relevantnim strateškim dokumentima u BiH pristupanje NATO savezu se definira kao važan cilj. Činjenica je da političke stranke sa srpskim predznakom u BiH danas zastupaju drugačiji stav. Te stranke opravdavaju svoj preokret sa politikom neutralnosti Srbije i drugačijim geopolitičkim okolnostima. Jedan motiv koji možda isto igra važnu ulogu, i to posebno kod vladajuće stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u RS-u, je prezir te stranke prema zajedničkim bh. institucijama, u tom slučaju prema Oružanim snagama BiH. U prilog toj tezi ide naoružavanje policije RS-a sa teskim oružjem, koje je djelomično neprikladno za dnevni policijski rad. 

Što se Kosova tiče, njihova vlada je jasno orijentirana prema NATO-u. Ali njihov put do NATO-a će biti još kompliciraniji od puta BiH, pošto četiri članice NATO saveza nisu priznale Kosovo kao samostalnu državu. A i daljnji politički sukob sa Srbijom komplicira njezin integracijski put.

  • Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov je, govoreći o BiH, gdje ne postoji konsenzus o članstvu u NATO-u, kazao da se Rusija ne može složiti s pristupanjem te zemlje NATO-u. Istovremeno je državni sekretar SAD-a Mike Pompeo pozvao tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine da prihvati Nacionalni godišnji program saradnje s NATO-om, koji je Alijansa omogućila nedavnom odlukom o Akcionom planu za članstvo Bosne i Hercegovine u NATO - MAP. Kako izaći iz ove situacije, da li je kompromis po pitanju članstva u NATO-u moguć?

- Učešće u MAP-u ne znači automatski brz proces do članstva u NATO-u. To je proces koji je i u slučaju Albanije, Hrvatske i Crne Gore trajao nekoliko godina. BiH u vojnom smislu svakako može profitirati od MAP-a, neovisno od toga da li će se na kraju tog procesa naći zajednički politički stav o članstvu. Znači kompromis bi mogao izgledati tako, da se počne sa prvim godišnjim programom MAP-a i da politički akteri iz BiH signaliziraju NATO-u da će konačna odluka o članstvu u NATO-u biti predmet nekih budućih razgovora u BiH na kraju MAP-a. Važno je u tom kontekstu, da BiH napreduje i u  eurointegracijama, to bi mogla donekle „relaksirati“ i pitanje članstva u NATO-u. 

  • Dejtonska struktura i ustav čine donošenje odluka na euroatlantskom putu BiH teškim. Mnogi analitičari, ali i političari, smatraju da je ovakvo stanje u BiH neodrživo, te da će se u određenom trenutku morati govoriti o revidiranju Dejtonskog sporazuma. Neki ga i nazivaju “Dejton 2“.  Dijelite li takvo mišljenje?

- Neke realnosti „Dejtonske“-BiH nisu idealne, na primjer prevelika birokracija, zloupotreba veta konstitutivnih naroda za dnevno-političke svađe itd. To što bi se svakako moralo pravno riješiti je neravnopravnost građana BiH, koji se ne izjasne kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, u političkom procesu. Mislim da za neki „Dejton 2“ ne postoji konsenzus aktera u BiH.

Moje mišljenje je da državna struktura nije glavni problem, nego klientelistički/kleptokratski interesi jednog dijela političara u BiH, koji niz godina koriste nacionalizam za manipulaciju građana BiH, umjesto da riješe njihove ekonomske, socijalne i pravne probleme i vode BiH u razvijeni svijet. Aktualan i dobar primjer za tu tezu je „nacionalistički ping-pong“ koji je nedavno počeo između Stranke demokratske akcije (SDA) i SNSD-a na temu naziva bh. entiteta Republika Srpska.

  • Odluka o formiranju Vojske Kosova dodatno je zaoštrila odnose između te zemlje i Srbije, pogotovo u kontekstu razgovora o normalizaciji odnosa i konačnom sporazumu, a 'posvađala' je i NATO i EU s jedne strane i Sjedinjene Američke Države s druge strane. Kako gledate na tu odluku?

- Taj proces je bio očekivan – i za Beograd. Kosovari ga već najavljuju godinama i trajat će nekoliko godina. Oštre reakcije iz Beograda u tom kontekstu djeluju pretjerane, pošto je KFOR i dalje prisutan na Kosovu. Glavni problem nisu Kosovske sigurnosne snage ili njihova transformacija u vojsku od 5.000 vojnika, koja se želi približiti NATO-u, nego veliko političko nepovjerenje koje vlada između politickih aktera iz Beograda i Prištine. U suštini to je „normalizacijski“ proces bez povjerenja.

Civilno društvo u Srbiji i na Kosovu je u tom pogledu mnogo naprednije nego političari. Zadnjih godina sreo sam mnogo divnih mladih ljudi, Srbe i kosovske Albance, koji izvrsno surađuju na području glazbe, kulturne interakcije i ljudskih prava. Oni bi mogli biti uzor političarima.

Što se tiče EU-a, SAD-a i NATO-a, mislim da to nije bila prava „svađa“. Zbog krize „dijaloga“ između Beograda i Prištine nekim zapadnim političarima jednostavno nije odgovarao trenutak odluke Kosovoskog parlamenta.

  • Da li razgovore i mogućnost dogovora o razmjeni teritorija ili podjeli Kosova vidite kao opasnost za stabilnost u regiji i kako se bi se takva odluka odraziti na ostale zemlje Zapadnog Balkana?

- Da, ta ideja o razmjeni teritorija po etničkim kriterijima je velika opasnost za uđemo u opću radikalizaciju regionalnih odnosa! Pritom ne mislim na male korekcije granica po geografskim kriterijama.

Podjela Kosova ne bi povećala sigurnost Srba koji bi ostali na Kosovu. Za onaj dio srpskih – a možda u međuvremenu i hrvatskih i bošnjačkih političara u BiH – koji su ustrojeni protiv jedne zajedničke države takav signal bi značio da i oni mogu radikalizirati svoje nacionalističke politike. Možda bi se aktualiziralo iznova i albansko pitanje u (Sjevernoj) Makedoniji, koja je u zadnje vrijeme bila jedina prava uspješna priča u regiji.

Rješenje za Kosovo nisu nove etnoteritorijalne podjele, nego stvarna implementacija sporazuma iz 2013. godine koji predviđa punu integraciju Srba u kosovske institucije s jedne i stvaranje asocijacije Srpskih zajednica s druge strane, koja će osigurati interese Srba na komunalnoj razini i prema vladi u Prištini.

  • U zadnje vrijeme se priča o potrebi naoružavanja i ulaganja u vojnu opremu u regiji aktualizirala. To se prvenstveno odnosi na Srbiju i Hrvatsku, zemlje koje su najavile da će nastaviti s tim ulaganjima. Radi li se o utrci u naoružanju između Srbije i Hrvatske ili se samo radi o obnovi kapaciteta koji nisu toliko značajni?

- Mislim da je i ta tema – slično kao i tema transformacije Kosovskih sigurnosnih snaga – previše napuhana u javnosti i od strane nekih zlonamjernih političara/analitičara . Glavni problem za zemlje u regiji nije rabljena „nova“ vojna oprema njihovih susjeda, nego mladi ljudi, koji zbog loših političkih i ekonomskih perspektiva napuštaju zemlju.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.