Oglasi

Jure Franko: Život dijelim na onaj prije i onaj poslije Sarajeva '84.

Skijaš iz Nove Gorice ostao je vječiti simbol ZOI-ja u Sarajevu, gradu koji će sada ponovo biti u prilici da ugosti olimpijski plamen.
Organizacija EYOF-a je velika čast i veliki uspjeh za SarajevoArhiva

Sarajevo, 14. februar 1984. godine. Počinje druga utrka olimpijskog veleslaloma na Bjelašnici. Momak iz Nove Gorice, kojem je tada bila samo 21 godina, sa starta kreće kao četvrtoplasirani iz prve utrke, dok publika na ciljnoj ravnini, ali i pred malim ekranima širom bivše Jugoslavije, sa zebnjom prati svaki pokret njegovog tijela. Dok savladava kapije, jednu za drugom, strahujući od greške koja bi ga izbacila iz borbe za olimpijsku medalju.

No, strahu tog dana na Bjelašnici nije bilo mjesta. Jure Franko vozio je savršeno. Baš savršeno. Iako je prije toga samo dva puta u karijeri dolazio do podijuma (oba puta osvojio treće mjesto), mladi Slovenac je protutnjao stazom, oduševljenoj javnosti demonstrirao veleslalom iz udžbenika i na kraju, s najboljim nastupom u drugoj utrci, došao do uspjeha karijere - Jugoslavija je konačno proslavila prvu medalju sa zimskih olimpijskih igara - Juretovo srebro.

Mada nakon toga nikada nije bio niti blizu sličnog uspjeha, nego je sa svega 23 godine skije prepustio historiji, mladić iz Nove Gorice ostao je vječiti simbol Olimpijskih igara u Sarajevu, gradu koji će 35 godina kasnije, nakon svih razaranja koja su ga potresla, ponovo biti u prilici da ugosti olimpijski plamen.

Kao da si predsjednik Amerike

Predstojećeg vikenda, paljenjem plamena na Olimpijskom stadionu „Asim Ferhatović Hase“, bit će označen početak Evropskog olimpijskog festivala mladih (EYOF) 2019, manifestacije koja će Sarajevo i njegova olimpijska borilišta, popuniti najboljim mladim sportistima kontinenta.

Franko, kojem je danas 57 godina, dobro zna o čemu se radi, jer je i sam bio dio te priče, kada se ideja o kandidaturi Sarajeva za EYOF prvi put rodila.

- Za mene je prelijepo što se olimpijski duh vraća u Sarajevo. No, s druge strane, za mene on nikad nije niti napustio Sarajevo. Kada jednom imaš Zimske olimpijske igre, to ti je kao kada si predsjednik Amerike. Do kraja života će te smatrati predsjednikom. Zauvijek si to, pa je tako i Sarajevo zauvijek dio olimpijskog pokreta. Taj duh je uvijek bio tu i uvijek će i biti. Morao si ga imati i prije da bi uopšte došao u priliku da organizuješ Igre. Mislim da je EYOF jedna velika stepenica koju ste napravili. Od početka sam bio dio te inicijative, kada se ona prvi put pojavila, ali tada ideja nije prošla. Sada konačno jeste i to je velika čast i veliki uspjeh za Sarajevo. Neka se olimpizam vrati tamo gdje pripada.

  • Kada ste posljednji put bili u Sarajevu i kakve emocije taj grad budi u Vama?

- Posljednji put sam prošle godine, ali inkognito. Bilo je lijepo sjediti na kafi, gledati život i tempo grada. Bilo mi je super, jer sam prvi put bio, takoreći, neopažen. Tada sam Sarajevo doživio onakvim kakvo jeste, a ne da me neko voda sa sobom i objašnjava mi šta je šta. U Sarajevu sam proživio mnogo lijepih stvari i pamtim ga samo po lijepom.

  • Jeste li nekada uspjeli obići olimpijska borilišta i vidjeti u kakvom su stanju?

- Bio sam u Sarajevu, ali ne toliko na planinama. Nije mi baš poznata situacija, ali za sve treba vremena. Ne može se ništa popraviti preko noći. Kada imaš rat, užas, veliku destrukciju..., naravno da će stradati i ta infrastruktura. Nekada je bolje od početka graditi nego popravljati uništeno.

Svi vole pobjednike

  • Hoćete li doći u Sarajevo na EYOF, da li Vas je neko pozvao da budete gost tokom manifestacije?

- Nije, možda će me i zvati u posljednji trenutak, što se često dešava, ali ja moram unaprijed planirati. No, i ako me ne pozovu, neće biti prvi put. Nije strašno.

  • Kako osvajač srebrne medalje sa ZOI-ja, danas komentira te trenutke iz 1984. godine?

- Iz ove perspektive, to mi poput nekog drugog života. I zaista jeste tako. Kada vidim svoju sliku s Olimpijskih igara u Sarajevu, ne mogu se niti prepoznati, ali sve emocije su izuzetno pozitivne, a uspomene veoma lijepe. To je za mene bilo drugo rođenje. Zaista je istina da sam prije Sarajeva imao jedan život, a nakon Sarajeva drugi. Tada se sve se promijenilo. Ljudi te počnu drugačije gledati, a navikneš se da si pod stalnim publicitetom. Kada si mlad i imaš 21-22 godine, mnogo toga ti nije jasno, ali uz tu odgovornost adekvatnog ponašanja dođe i puno lijepih stvari. Svi vole pobjednike, to je bilo tako, ali moraš naučiti da se malo izmakneš iz svega. Moraš se malo povući za sebe, steći porodicu, prijatelje i pokušati živjeti normalan život.

I danas živim s burekom

  • Sigurno pamtite čuveni slogan koji su izmislile Sarajlije, „Volimo Jureka više od bureka“?

- Naravno da pamtim. I danas živim s tim sloganom. Kada me prepoznaju, neminovna je priča o bureku. Taj burek sam, kao i prekrasnu maskotu Vučka, posebno zapamtio.

  • Kako sada ljudi gledaju na Vas i Vaš podvig?

- Na različite načine. Kada si negdje u inozemstvu, ljudi na to srebro gledaju kao na neku vizit kartu. Kada se predstavljam i kažem šta sam uradio, to izaziva pozitivne dojmove. Prva osvojena olimpijska medalja sa zimskih olimpijskih igara za Jugoslaviju, to je ulaznica koja mi i danas otvara mnoga vrata. Sve ti ide lakše u životu. Ovdje u Sloveniji, mladi ljudi praktično i ne znaju za to, ali stariji i danas pamte lijepe uspomene. To im je bio tako veliki događaj u glavi i srcu. Svi su živjeli za Olimpijske igre i svi su u to vrijeme radili nešto. Neki su čak željeli da se vjenčaju za vrijeme ZOI-ja. Moja priča svima je ostala u srcima. I ono što je meni najljepše je da, kada se priča o toj utrci, toliko ljudi zna tačno gdje su bili u momentu kada sam osvojio medalju. To govori dovoljno.

  • Da li Vas je tog dana bilo strah da ne iznevjerite navijače?

- Sumnja je uvijek prisutna u glavi, ali koncentracija ne smije otići s onog najvažnijeg - da se napadne, ide punom energijom, tehnički kvalitetno odradi utrka... Nisam imao vremena da budem negativan, jer je sav fokus išao na utrku. Ako ne bude tako, onda niti ne može završiti dobro.

Moj mjuzikl doći će i u Sarajevo

  • Zvuči poput digresije, ali danas ste daleko od skijaške staze i bavite se produkcijom. O čemu se radi?

- Radi se o produkciji mjuzikla. Naš projekt Mamma Mia uspješan je u cijeloj regiji. Bili smo u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj, Rumuniji, a ostala nam je još Bosna i Hercegovina. Počeli smo razgovore o tome da dođemo i u Sarajevo i nadam se da će nam plan uspjeti. Prevod na bosanski jezik trebao bi raditi Branko Đurić Đuro, a ostalo nam je da pronađemo koproducenta u BiH, nekoga ko to voli i ko bi dobro odradio svoj dio posla. Mjuzikl je veoma zahtjevan i treba mu snažna logistika jer, na kraju, mora izgledati vrhunski - tu nema mjesta za promašaj.

  • Otkud Vi, uopšte, u tom poslu? Rijetko se dešava da se tako uspješan sportista poslije aktivne karijere pronađe u nečemu što nema nikakve veze sa sportom?

- Pa da, to je kao neki brak, sport i sportista. No, ja sam se razveo od sporta. Supruga mi je glumica i pjevačica, a uz nju sam zavolio mjuzikl. Dok smo bili u SAD-u, mnogo smo toga gledali, a i ovdje, nakon što smo se vratili u Sloveniju. Često idemo u London pratiti mjuzikle. To je tehnički veoma težak žanr, ali i jako zabavan. U Londonu, a i općenito u Evropi, postoji posebna kultura kada je riječ o mjuziklu. I tako, zaljubili smo se u to i krenuli u neki novi svijet. Prije 12 godina smo završili prvu produkciju, a sada imamo neki kontinuitet. Mjuzikl nam daje nam pozitivnu energiju i čini naše živote zabavnim.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.