Jugoslavenski obrazac u Hrvatskoj: Nastavnike educiraju generali

Pavao Miljavac, Davor Domazet Lošo
Davor Domazet Lošo (u sredini) u društvu Pavla Miljavca (lijevo): 'Povijest je više stvar ideološkog pristupa' (Robert Ani? / Pixsell)

Gabrijel iz Zagreba 57-godišnjak je koji se vrlo dobro sjeća svojeg osnovnoškolskog obrazovanja u bivšoj Jugoslaviji, kada su u školu povremeno dolazili borci iz Narodnooslobodilačke borbe i držali predavanja. Nastavnici su učenike, kaže, prema gradivu pripremali za te posjete.

“Onda je dolazio taj čovjek i držao nam predavanje što je on osobno prošao, kako je doživio tu borbu i kako je Tita doživljavao, dosta se o Titu govorilo. Onda smo mi postavljali pitanja – pitanja su bila dosta štura, možda nešto smo naučili iz knjige pa smo mu postavljali, a on je odgovarao – sad, koliko je to bilo iskreno ili nije to je sad drugo, to si mi kao djeca nismo mogli predočiti”, kaže Gabrijel.

Kritičari: Preslikavanje obrasca iz Jugoslavije

U Hrvatskoj se nedavno pojavilo nešto što mnoge podsjeća na to, a kritičari kažu da se radi upravo o preslikavanju jugoslavenskog obrasca – iako se u ovom slučaju ne radi o učenicima.

Naime, nedavno započetim predavanjima u sklopu projekta Nacionalni program edukacije o Domovinskom ratu želi se nastavnike povijesti upoznati s događanjima iz ratnog razdoblja 90-ih godina iz ‘prve ruke’, odnosno od izravnih sudionika ratnih događanja.

Tako su predavači ovog programa, koji je besplatan za polaznike i nije obvezan, 20-ak generala i drugih hrvatskih časnika, među kojima se, uz ostale, navode Pavao Miljavac, Miroslav Tuđman, Vladimir Šeks…

Nositelj projekta je Hrvatski generalski zbor, Ministarstvo branitelja podržalo ga je financijski putem javnog natječaja, podršku je pružilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a Agencija za odgoj i obrazovanje i suradnju.

Ideologizacija pristupa prošlosti

Jakovina upozorava da budućnost nije u tome da se ideologizirano, odnosno sa stajališta pobjednika, tumači hrvatska povijest te podsjeća na brojne primjere kada je takav pristup završio katastrofom. Ovaj model, kaže, prijeti da se u školama ‘ispere’ i od svakog značenja isprazni pristup prošlosti, koji neće imati dublje značenje jer će biti smatran nečim što treba izgovoriti, a u što se ne vjeruje, slično kao za vrijeme Jugoslavije. Smatra kako je situacija s ovim nastojanjima još dramatičnija nego što je bila s tadašnjim obrascem jer se tada radilo o svjetskom sukobu i zemlji u kojoj je društvo bilo zatvorenije.

“U modernom svijetu s ovako otvorenim različitim medijima, elektronskim medijima, o jednom ratu koji je u odnosu na svjetski rat epizoda, stvarati ideologiziranu sliku, ispast ćete smiješni. Na taj način nećete dugo moći jer ćete do kraja banalizirati i učiniti potpuno bezvrijednim i besmislenim prošlost 90-ih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj, da bi to čak trebao biti kompliment da se radilo slično kao u jugoslavenskom kontekstu s partizanima”.

Umjesto da se nešto naučilo iz bivšeg modela, zaključuje Jakovina, stvorena je situacija u kojoj se ova tematika vulgarizira i pretvara u banalnu priču.

Gabrijel smatra da se radi o nepotrebnoj stvari u vrijeme kada treba prije svega djelovati u sadašnjosti i za budućnost: “Bolje da djeci pričamo kako da uspijevaju, koje škole da završavaju, kakva im je budućnost. A ovime se trebaju baviti povjesničari, ne generali”.

Lošo: Povijest nije znanost 

Davor Domazet Lošo, admiral u mirovini i jedan od predavača, ne slaže se da su povjesničari najbolja adresa – na kritike koje su stigle iz tih krugova kako se ne radi o znanstvenom pristupu, već jednostranom tumačenju događanja, odgovara da povijest nije znanost.

“Za mene povijest nije znanost, nije egzaktna znanost, egzaktne su prirodne znanosti. Povijest je više stvar pristupa u smislu ideološkog pristupa. Ima poznata izreka da povijest pišu pobjednici. Ako povijest pišu pobjednici, u ratu ima pobjednika i poraženih – može biti pobjednik kriv ili poraženi ispravan. Recimo, obrambeni rat. Prema tome, ako je povijest pisana iz kuta onog tko je pobijedio, to ne znači da je ispravan onaj tko je pobijedio”, kaže Domazet Lošo.

Smatra da nema nikoga kompetentnijeg od sudionika ondašnjih događanja tko bi o tome mogao govoriti – njegove su teme ‘Kako je pripremana agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu’ i ‘Preoblikovanje JNA u srpsku vojnu imperijalnu silu’.

No, ističe da on i njegove kolege neće nastavnicima ništa nametati – ne utječu, kaže, hoće li nešto od toga i kako koristiti u nastavi, na koji će način i što predavati.

‘Nema nametanja’

“Nema nikakve namjere educirati niti utjecati na onaj program koji je propisan – nažalost, on je mali, to je moje osobno mišljenje – profesorima povijesti u školama, bilo osnovnim bilo srednjim. Nama je samo zadaća i naše poslanje da prenesemo istinu jer je u ovih 17 godina bilo previše laži o Domovinskom ratu… Nama povijest tumače oni koji uopće nisu sudjelovali u Domovinskom ratu nego su se negdje skrivali”, kaže Domazet Lošo, dodajući da je na njegovim dosadašnjim predavanjima odaziv bio visok – prema njegovoj procjeni, pohodilo ih je blizu 300 nastavnika.

U kontekstu laži i ‘skrivanja’ od rata, Lošo spominje neke hrvatske povjesničare, posebno Tvrtka Jakovinu, koji je negativno reagirao na provođenje projekta.

“Generali mogu biti vjerojatno dobar izvor za pojedine segmente bitaka u kojima su sudjelovali, kao što i vojnici mogu biti izvrstan izvor da opišu stanje u svojem rovu ili stanje na dijelu bojišta na kojem su bili, ali neće imati punu sliku prilika u ratu jer to radi znanost o prošlome”, kaže Jakovina.

Smatra kako nije dobro da je diskurs koji o povijesti govori u kontekstu ideologije naspram struke podržan od nekih obrazovnih institucija jer se time šalje loša poruka.

Jakovina: Apsolutni apsurdi

“Ako je povijest ideologija i ako, kako je admiral Lošo rekao, povijest pišu pobjednici, zašto se onda bunimo ako se u drugim zemljama podižu spomenici koji nama ne odgovaraju, zašto imamo s time problem, zašto sutradan netko ne ode i ne digne spomenik u Srebrenici ‘osloboditeljima’ Srebrenice, u čemu bi bio problem? Pa tamo su pobjednici neki drugi. Ja to sad banaliziram, ali dolazimo do potpunih i apsolutnih apsurda”.

Ne treba, kaže, naglašavati koliko je to štetno za povijesnu znanost, načela struke i u koliko loš položaj stavlja nastavnike povijesti koji će, smatra, biti prikazani lošije nego što su to nekada bili nastavnici marksizma.

O tome, ističe, treba govoriti u skladu s pravilima struke, dakle da bude znanstveno potkrijepljeno. Povjesničari, napominje, imaju brojne poteškoće, ali kritički i sučeljavanjem argumenata nalaze način da dođu do nečega što bi bila točnija slika prošlosti.

‘Privatizacija’ uspomena na rat

U ovom se slučaju, smatra Puhovski, može raditi o nametanju slike prošlosti kako želi jedna skupina ljudi koja stalno polazi od, po njemu, logički besmislene teze da je Domovinski rat temelj hrvatske države i da je to bio obrambeni rat.

“Da bi neki rat bio obrambeni, mora braniti nešto što postoji, dakle država je morala postojati prije nego što je rat počeo da bi se mogla braniti. Država je utemeljena na prvim izborima i na referendumu, a ne na Domovinskom ratu. U onom trenutku kad se država pokuša introvertirati kao nešto što je utemeljeno na Domovinskom ratu, stvara se slika jedne militantne tvorbe – umjesto pristojne države – u kojoj je nasilje osnovna karakteristika i onda imate sve one priče koje se zovu dignitet Domovinskog rata itd., koje dovode do toga da se nužno falsificira slika rata i to onda dovodi do sve većeg razdora između onoga što većina ljudi normalno misli i osjeća i slike o sebi koju ima jedna manja skupina ljudi koji su ‘privatizirali’ uspomene na rat”.

“Ako povijest pišu pobjednici, onda ćemo je mi napisati kako god želimo i upisati u prošlost što god želimo, zanemariti i izbrisati što god nam smeta i na taj način ćemo živjeti u jednoj velikoj laži”.

Povjesničar Ivo Banac, pak, kaže kako mu nije jasno u čemu netko vidi problem. Često je praksa, navodi, da se pozivaju sudionici nekog povijesnog događaja čiji iskaz može biti vrsta svjedočenja. Ako se nekoga poziva kao takvog, ističe, ne poziva ga se kao stručnjaka, nego kao svjedoka.

Banac: Novo ne-pitanje u ideologiziranom društvu

“Ja sam, primjerice, imao bezbroj slučajeva kada sam predavao na Yaleu da bih pozivao ljude koji su bilo sudjelovali u ratu, bilo sudjelovali u politici, da dođu i obrate se studentima, koji bi ih onda mogli pitati pitanja, diskutirati o raznim stvarima itd. Ne vidim zašto takva panika vezana uz ovaj eksperiment”, kaže Banac.

Pritom odbacuje ocjene o povijesti kao svojevrsnom ideologijskom pristupu. Takve izjave, kaže, ulaze u iskaz amatera, a projekt ne smatra ni pozitivnim ni negativnim.

“To je jedno od onih ne-pitanja koja se u našem krajnje ideologiziranom društvu odjednom nađu u nekoj streljani gdje se puca s jedne, druge, treće, četvrte strane. Ja mislim da jednostavno treba spustiti loptu, neće se ništa bitno promijeniti ako Lošo dođe u neku gimnaziju ili ako ne dođe”.

Politički analitičar Žarko Puhovski smatra kako se radi o nastavku SUBNOR-ovske prakse.

Puhovski: Ista priča s istim završetkom

“Mi smo u školama morali početkom 60-ih slušati stare borce koji su nam pričali legende o svojim pobjedama neusporedivima sa bilo kime i bilo kim drugim u povijesti ratovanja jer se smatralo da novi nastavnici – u 60-im godinama su već počeli dolaziti oni koji nisu bili u ratu – nisu kvalificirani da mladim ljudima pravo prenesu duh Narodnooslobodilačke vojske”, kaže Puhovski.

Ovime se, kaže, ponavlja isto, a jednako će loše i završiti jer će se iz rata napraviti “sprdnja”.

“Zato što će to mladim ljudima biti dosadno i veoma lako će biti ustanoviti da ove priče u stvari uopće nisu objektivne jer po definiciji ljudi koji su sudjelovali ne mogu objektivno prosuđivati”.

Napominje da se već događalo da kvalifikacije iskustva iz rata budu važnije od stručnih kvalifikacija, što dugoročno, zaključuje Puhovski, ne može funkcionirati.

Izvor: Al Jazeera