Jugoslavenska kinematografija na festivalu u Berlinu

Od prvog pojavljivanja Jugoslavenskih filmova u Berlinu do te 1975. godine, praktično svaki jugoslavenski film prijavljen na Berlinale, osvojio je i nagradu (Berlinale 2019 / Pablo Ocqueteau)

„Plitvička jezera“ u režiji Dragoslava Holuba bio je prvi jugoslavenski film koji se našao u programu Filmskog festivala u Berlinu. Bilo je to 1957. godine, a ovaj dokumentarac, fokusiran na prirodne ljepote Jugoslavije, osvojio je Srebrenog medvjeda za kratki film.

Deset godina poslije, 1967. godine, nagradu Srebreni medvjed za najboljeg reditelja osvojio je Živojin Pavlović za film „Buđenje pacova“.

Naredne, 1968., dva filma iz Jugoslavije osvojili su nove nagrade. Film Dušana Makavejeva „Nevinost bez zaštite“ osvojio je Srebrenog medvjeda kao posebnu nagradu žirija, a animirani film „Krek“, čiji je autor Borivoj Dovniković-Bordo, osvojio je još jednog Srebrenog medvjeda za kratki film.

Probuđena jugoslavenska kinematografija krunisala je svoj rad 1969. godine osvajanjem Zlatnog medvjeda za  film „Rani radovi“ u režiji Želimira Žilnika. Iste godine za kratki film, Srebrenog medvjeda osvojio je i Dejan Đurković sa filmom „Presađivanje osećanja“.

Dvije godine poslije (1971.), po odluci žirija, Srebrenog medvjeda za kratki film osvaja Vlatko Gilić sa filmom  „In continuo“, a naredne 1972. i Jože Pogačnik sa filmom „Tri etide za Miloša i Cathy“.

Godine 1973. kolekcija Srebrenih medvjeda za kratki film proširena je sa još dva kratka filma. Aleksandar Ilić nagrađen je za film „Sova“, a Predrag Golubović za film „Jozef Šulc“.

Petar Gligorovski za film „Feniks“ osvaja Srebrenog medvjeda 1975., a Aleksandar Ilić, iste godine, postaje prvi jugoslavenski reditelj koji, sa filmom „Strast“, po drugi put osvaja ovo priznanje. Inače, ovaj beogradski reditelj je za života režirao 50 filmova, a kao montažer potpisao je 374 filma!

Pauza od 11 godina

Od prvog pojavljivanja jugoslavenskih filmova u Berlinu do te 1975. godine, praktično svaki jugoslavenski film prijavljen na Berlinale, osvojio je i nagradu! Sigurno je da se u pozadini takvih odluka skrivala i neka politička dimenzija, što ipak nimalo ne umanjuje zavidna dostignuća jugoslavenske kinematografije.

Između 1977. i 1988. jugoslavenski filmovi učestvovali su na Festivalu, ali do naredne nagrade proći će 11 godina. U tom periodu, najčešći predstavnici Berlinalea iz Jugoslavije bili su slovenački reditelji: Franci Slak ( „Krizno razdoblje“, Forum, 1982., „Eva“ Panorama, 1984.), Jane Kavčič („Učna leta Izumitelja Polža“, 1983.), Karpo Ačimović („Rdeči Boggie ali kaj ti deklica“, 1984.), Zvonko Ceh („Poljubi mehka me radirka“, 1986.),  Anton Tomašič („Kormoran“, 1987.).

Pored Slovenaca, predstavljeni su filmovi i Branislava Bastaća („Dječak je išao za suncem“,1983.),  Ante Zaninovića („Predstava“, 1983.), Mate Lovrića („Putovanje Plavog lonca“, 1984.), Petra Lalovića („Krpelj“, 1986.), Pavao Staltera („Ogledalce“, 1986), te Slobodana Novakovića i Vere Vlajić koji su sa filmom  „Tri života Ježa“ predstavili SFRJ, 1987. godine.

Ujedno, Vera Vlajić je i prva žena čiji je film, koji potpisuje kao korediteljica, predstavljen na Festivalu u Berlinu.

Nakon  pauze od 11 godina, ponovo, i  po posljednji put, jedan jugoslavenski film nagrađen je na ovom Festivalu. „Medvjedi“ i jugoslavenski film rastali su se 1988. godine uz Zlatnog medvjeda za kratki film „Oblast“, kojeg je režirao Zdravko Barišić. „Oblast“ je bio jedan od šest jugoslavenskih filmova koji su te godine uzeli učešće u programu.

U programu za djecu prikazana su tri filma i to dva Branka Ranitovica; „Medvjed Bojan – fotograf“ i „Medvjed Bojan u cirkusu“, te film „Tri lutalice “ Zlate Pavlinića i Nevena Petričića. U programu „Panorama“ prikazan je igrani film „Već viđeno“, u režiji Gorana Markovića“, a u takmičarskom programu igrani film „Hudodelci“ u režiji Franci Slaka.

Pad Zida i raspad Jugoslavije

Do raspada Jugoslavije prikazano je još sedam filmova i to: „Otpadnik“ u režiji Bože Šprajca, „Suncokreti“ Jovana Rančića (oba 1989.), te još četiri filma naredne 1990. godine: „Kuduz“ u režiji Ademira Kenovića, „Atoski vrtovi“, Stojana Stojčića, „Nekoć je bilo „Aleša Verbiča. U retrospektivi, prikazan je još jednom film Želimira Žilnika “Rani radovi“.

Zanimljivo, i nakon raspada SFRJ, u periodu 2000.-2018., bilo kao retrospektiva ili zbog autora koji su se nastavili identificirati sa Jugoslavijom kao svojim kulturnim prostorom, Berinale je predstavilo još 11 filmova čija je zemlja porijekla bila već godinama nepostojeća država.

Između ostalih, po treći put je 2002. godine retrospektivno prikazan film „Rani radovi“ Želimira Žilnika, a prošle godine u okviru „Foruma“ i film Živojina Pavlovića „Kada budem mrtav i beo“.

Ipak, posljednji film iz SFRJ prikazan je 1991. godine. Sa padom Zida u Berlinu, raspala se i Jugoslavija. Iz zemlje koja nije uspjela nadživjeti Berlinale posljednji, tridesetisedmi, film režirao je Zdravko Barišič. Film, slovenačkog naslova „Pot“, odnosno „Put“, trajao je jednu minutu i oko 40 sekundi.

Toplo Vam ga preporučujem!  https://www.youtube.com/watch?v=25IbrlPDSlw&list=PLBgUK6pKK6PXOuB40OOvndG6mhPTQXZcP&t=0s&index=13

Izvor: Al Jazeera