Jović: Kadijević je bio iznad interesa republika

Razgovarao: Mladen Obrenović

Umirovljeni srpski političar Borisav Jović bio je pretposljednji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije i u turbulentna vremena raspada zajedničke države često bio za istim stolom s Veljkom Kadijevićem, u to vrijeme saveznim ministrom obrane.

U posljednje vrijeme nije često u medijima, ali je u telefonskom razgovoru za Al Jazeeru pričao o suradnji s Kadijevićem, svojem viđenju raspada Jugoslavije, ali i o tome je li se sve moralo završiti tako velikom tragedijom, koja je za posljedicu imala velike ljudske i materijalne žrtve.

• Poznavali ste Veljka Kadijevića, često sjedili s njim za istim stolom, raspravljali o temama bitnim za funkcioniranje i opstanak tadašnje Jugoslavije. Kakva je bila suradnja s posljednjim ministrom obrane u SFRJ?

– Pre svega, želim da iskoristim priliku, pošto nisam baš u nekom velikom kontaktu sa sredstvima informisanja, da porodici Veljka Kadijevića izrazim saučešće.

Dugo smo vremena bili veoma bliski saradnici, a posao nas je upućivao da često raspravljamo ista pitanja. U tim teškim vremenima Veljko Kadijević je stalno na umu imao očuvanje Jugoslavije i on se nikada nije ponašao kao predstavnik neke republike, ni u jednom trenutku, budući da je takvo stanje bilo da su članovi Predsedništva, nažalost, više vodili računa o stavovima i interesima svojih republika, ali i onome što trebaju da zastupaju za njih. Veljko Kadijević je bio iznad toga.

Svi smo imali određene greške i određene ispravne stavove, nije ni on bio bez toga, ali se razlikovao od svih nas koji smo zastupali određene interese republika. Ako se može reći da je postojao Jugosloven u saveznim organima, moram reći da je on zaista bio taj.

• Postoje li neki konkretni primjeri na kojima možete ilustrirati takve tvrdnje, jer se o njemu stvarao dojam čvrste osobe koja se povodi samo vojnim principima djelovanja?

– Moram da ukažem na samo jedan slučaj, iz koga ćete najbolje videti. Mi u Srbiji smo smatrali da problem krize u Jugoslaviji nije to što će se rasturiti Jugoslavija – neka se rasturi ako neće narodi da žive zajedno – nego je problem što treba za svaki narod da se nađe prihvatljivo rešenje. U tom trenutku je bio najviše ugrožen srpski narod u Hrvatskoj, s obzirom da je Hrvatska donela odluka referendumom da izađe iz Jugoslavije. Srpski narod u Hrvatskoj na to nije pristajao, jer je smatrao da on ima ustavotvorno pravo da odluči o sebi.

Kad smo mi iz Srbije smatrali da Predsedništvo Jugoslavije treba da zaštiti srpski narod zato što se nad njim vrši pravna tortura, Kadijević je rekao da on ne može, kao vojska, da se postavi tako da štiti pojedinačni narod, nego mora da štiti Jugoslaviju. Imao je na neki način megalomanski stav u tom pogledu, jer je hteo da sačuva nešto što nije moguće, dok smo mi imali neki prakticistički stav – ako je moguće da zaštitimo neki minimum onoga što je srpsko. Tu smo se razlikovali, ali ga uopšte ne kritikujem, jer on je bio po opredelenju Jugosloven, a mi smo po opredelenju bili ono što smo bili.

• Jesu li postojale nesuglasice među vama, jer je imao neki širi koncept cijele priče o očuvanju Jugoslavije, ako sam Vas dobro shvatio?

– Normalno smo razgovarali i normalno raspravljali. Jedna je stvar ako imaš neki stav koji je zasnovan. Njegov stav je zasnovan na tome da vojska štiti ustavni poredak i teritorijalni integritet. Pošto je on dao veći akcenat na teritorijalni integritet, a mi na ustavni poredak, onda se ni jedno, ni drugo nije moglo ostvariti – ne ni zbog njega, ni zbog nas, nego zbog okolnosti koje su poznate.

• Postoji priča koja se provlačila kroz medije o mogućem vojnom udaru kojeg je Kadijević navodno pokušao više puta – prvi put tokom demonstracija opozicije u Beogradu, početkom ožujka 1991. godine, kad su tenkovi izvedeni na ulice. Poslije je bilo još pokušaja državnog udara, zar ne?

– Martovske demonstracije nisu bile trenutak za puč, nego su bile pokušaj srpske opozicije da sruši [Slobodana] Miloševića po prilici kao što su [Nicolae] Ceausescua u Rumuniji srušili. I vojska, i policija, i narod su bili u većini protiv Ceausescua i srušili su ga. Ovde nijedna državna institucija – niti vojska, niti policija nije bila uz tu opoziciju, pa je ona imala apsolutno malu mogućnost. Jedino što je opozicija mogla jeste da ruši izloge po ulicama i što je došla da ruši, naivno, i sam Generalštab i vladu. Naravno da je onda suzbijena.

Dakle, to nije bio trenutak nikakvog vojnog udara, ali vojska jeste imala na umu da izvrši puč zato što se Jugoslavija raspadala, ali ustavno nije bilo moguće da vojska dobije legitimitet time što će Predsedništvo da odluči da zaustavi protipravne akte republika.

• Na koje konkretno protupravne akte mislite?

– Protipravni akt jeste bilo otcepljenje sa upotrebom sile, umesto da se donesu odluke na skupštinama i da se potraži od Savezne skupštine da se izvrši razgraničenje zakonskim, legalnim putem, da se ustanovi ko kome šta duguje, kakve su obaveze prema inostranstvu, kakve su obaveze prema građanima… To je bio normalan put, po mom mišljenju, a Hrvatska i Slovenija su iskoristile nasilje za otcepljenje. I tu je federacija morala da interveniše, ali nije mogla da interveniše zbog nesloge u Predsedništvu. Smatrali smo da to mi ne možemo – oni mogu silu da upotrebe, a mi ne možemo.

• Sila je, na veliku žalost, ipak upotrijebljena i sve je završilo u krvavom sukobu. Smatrate li da su se, ipak, republike bivše Jugoslavije mogle mirno razići?

– Mogle su pod uslovom da niko ne traži tuđe, ali moram da vas podsetim – Jugoslaviju su stvorili njeni narodi 1918. godine. Nisu postojale republike, niti su se republike ujedinile da bi one mogle da se razjedine i donesu takve odluke. To znači da ne može jedna teritorija, kao Hrvatska ili Bosna i Hercegovina, da donese odluku da izađe iz Jugoslavije. Može odluku da donesu narodi onako kako su se ujedinili.

Ne može se pravo naroda na samopredeljenje transformisati u pravo republika na otcepljenje. To je trik koji su izveli da bi uzeli tuđe teritorije i stvar koja je dovela do velikoga konflikta. Inače, da su hteli da se raziđu na legalan, ustavan način, da donesu odluke i formira se zakon u Saveznoj skupštini o postupku izlaska, to bi bilo drugo pitanje. Mogli smo da uzmemo posredstvo koga god smo hteli, ali ne bi mogli da pretvorimo pravo naroda na samooperedelenje u pravo republika na otcepljenje. Mogli smo i da ostanemo zajedno, s tim što to nisu želeli Hrvati i Slovenci. To je njihova volja, to je njihova stvar. Ako su želeli da izađu, trebalo je da izađu na način kako smo se ujedinili – narodi, a ne države.

Izvor: Al Jazeera