Jovanka Matić: Vučiću je sve borba, a on je uvijek pobjednik

Ohrabruje podatak da se bar dvije petine građana protiv ideji, da umjesto skupštine i političara, vlada jak vođa (Perica Gunji? / Cenzolovka)

Rast uticaja populističkih stranaka i pokreta u zemljama Evropske unije i izbor Donalda Trampa za predsednika Sjedinjenih Američkih Država vratili su u fokus svetske javnosti, ali i naučnika, populizam. Karakteristično za ovaj fenomen je da okreće narod protiv tradicionalnih političkih elita. Pri čemu se narod predstavlja kao dobar i moralan, nasuprot elite, koja je iskvarena i otuđena od svog naroda.

Imajući to u vidu i rezultate nedavno predstavljenog istraživanja javnog mnjenja, koje je radio tim Instituta društvenih nauka u Beogradu, nameće se zaključak da je populizam prisutan kod značajnog dela građana Srbije. U prilog tome govori i podatak iz istraživanja da apsolutna većina naroda smatra da je elita u Srbiji korumpirana, da joj nije stalo do naroda, već samo do bogatih i moćnih, te da bi upravo narod, a ne političari, trebalo da donosi najvažnije političke odluke.

To, međutim, nije jedini pokazatelj, kaže za Al Jazeeru jedan od članova tima koji je sproveo istraživanje Jovanka Matić, naučna saradnica Instituta društvenih nauka.

“Više od dve petine građana Srbije politiku vide kao borbu između dobra i zla, pri čemu se svaki takav građanin oseća kao saveznik dobra, dok su nosioci zla oni koji misle drugačije. Ti drugačije misleći nisu reprezenti svojih posebnih interesa, koji objektivno mogu biti suprotstavljeni interesima srpskog naroda i države i sa kojima se mora ući u proces usaglašavanja, već opasni neprijatelji, koji ugrožavaju srpski narod i njegovu državu (NATO, SAD, strane banke i kompanije, Evropska unija, Albanci, Hrvati, a donekle i imigranti)”, navodi Jovanka Matić.

Istraživanje je donelo i, na prvi pogled, kontradiktorne podatke. Tri četvrtine građana Srbije pokazuje veliku zabrinutost zbog nezaposlenosti, otpuštanja, niskog standarda i siromaštva. S druge strane, najveće poverenje građana uživa čovek čija je stranka na vlasti već godinama, i to sa ubedljivom većinom, koju njegovi prethodnici nisu imali.

  • Za populizam je karakteristično da traži krivce za aktuelnu nepovoljnu situaciju. Često je na meti bivša vlast. Za stanje u zemlji prethodnike često krivi američki predsednik Donald Tramp, koji je na vlasti nepunih godinu dana, ali i predsednik Srbije Aleksandar Vučić i njegova stranka, koji su na vlasti pet godina. Koliko dugo ta priča može da prolazi u javnosti?

– Populizam opstojava na proizvođenju neprijatelja naroda, a to može da traje veoma dugo. Mađarski populista Viktor Orban uspešno vlada od 2010. godine, zamenjujući jednog neprijatelja drugim. Prvo je to bila bivša vlast (iako se vlast u Mađarskoj često menjala), pa Evropska unija, pa drugi spoljni neprijatelji, kao Džordž Soroš lično, ili delovi civilnog društva. Osobenost Vučićevog populizma je što nezadovoljstvo svojih pristalica usmerava na političku elitu, definišući tu elitu kao pripadnike bivše vlasti, a ne i današnje vladajuće partije ili sebe kao aktuelnog vladajućeg političara.

Taj transfer odgovornosti za neostvarena očekivanja građana, koji uspešno opstojava već petu godinu, rezultat je složene i promišljene operacije, koju on odrađuje gotovo svakodnevno (zbog koje i mora da se često direktno obraća javnosti), uz izdašnu pomoć medijske propagandne mašinerije. Ona ima nekoliko elementa: neprestano aktuelizovanje poruke o neuspesima bivše vlasti i naglašavanje uspeha nove, sprečavanje mogućnosti da se racionalno preispitaju učinci i stare i nove vlasti i etiketiranje novih opozicionih snaga kao personalnih nastavljača starog političkog establišmenta. Kada ova operacija prestane da daje rezultate, u bilo kom segmentu, pojaviće se novi neprijatelji, a njih je mnogo u rezervi.

  • Jedan podatak je, naizgled, kontradiktoran – gotovo svaki drugi stanovnik Srbije smatra da je kompromis u politici zapravo izdaja sopstvenih principa. S druge strane, gotovo isto toliko njih Vučića percipira kao nekog ko najbolje predstavlja volju naroda. Kako je to moguće? Znači li to da on ne pravi kompromise, ili da ih dobro skriva?

– Vučićev populizam se ne održava priznavanjem racionalno napravljenih kompromisa. Sam Vučić sve posmatra kao borbu i sve svoje aktivnosti definiše kao pobede. Njegov populizam počiva na netransparentnosti samog procesa donošenja odluka i razloga za i protiv, a javnom predstavljaju tih odluka kao pobeda na osnovu moralno nadmoćne pozicije. U međunarodnim odnosima to je doslednost i odgovornost vođstva jedne male zemlje koju moraju da poštuju i veliki, a u unutrašnjim odnosima moralna superiornost nad sitnim, ličnim interesima suparnika, nosiocima zlih namera i akcija. Mladima se, na primer, omogućuje da neometano protestuju, ali ne na osnovu svog zakonskog prava, već na osnovu “dozvole” vođe, koji svojom velikodušnošću obogaćuje demokratiju. Polutajno se, zatim, vode sudski procesi protiv pojedinačnih učesnika tih protesta.

Strano finansiranje istraživčkog novinarstva, koje je transparentno i legalno, diskredituje se optuživanjem medija i donatora za namere rušenja vlasti, ali se moralno superiorno pozdravlja kao način osnaživanja ekonomije Srbije deviznim prilivom. Vučić stalno igra na suprotstavljenosti između moralnog naroda – i sebe kao njegovog autentičnog zastupnika – i nemoralne elite i drugih protivnika.

Ta populistička strategija koristi važan socio-psihološki mehanizam, kojim se pretvara u psihološku odbranu za nemoćne i obespravljene. Moralna nadmoćnost koju Vučić nudi kao recept u odnosima sa drugima je poslednje pribežište ljudima da sačuvaju samopoštovanje kada im se, na primer, nametne smanjenje plata i penzija, pa ga oni prihvate kao svoje velikodušno žrtvovanje za budućnost Srbije. A upravo to viđenje im je nametnuo populistički vođa i neprestano ga iznova učvršćuje.

  • Holandski politikolog Cas Mudde kaže da je moć populizma ‘u velikoj meri određena delatnošću liberalnih demokrata’. Koliko su za pojavu populizma u Srbiji zaslužne stranke koje su na vlast došle posle 5. oktobra 2000. godine? Je li bilo tih populističkih faza ili poteza i posle tog datuma?

– U Srbiji se liberalna demokratija nikad nije razvila u svom punom kapacitetu. Ona je  počela da se razvija tek u 21. veku i do danas nije konsolidovana. Proces demokratizacije Srbije se poklopio sa krizom neoliberalnog kapitalizma i smeštanjem Srbije na periferiju tog sistema u evropskim okvirima, u kojoj Srbija još uvek ne uspeva da ostvari većinski konsenzus oko puta kojim treba da ide. Sigurno je da su sve post-miloševićevske vlasti koristile populizam i kao retoriku i kao strategiju političke mobilizacije – to i danas rade mnoge partije u svetu – ali za njih su politički subjekti bili građani, a ne narod, politika nije posmatrana kao borba dobra i zla, već kao nadmetanje različitih političkih platformi i insistiralo se na razvoju institucija demokratskog sistema i uspostavljanju novih, a ne na njihovom upodobljavanju izbornim rezultatima.

  • Jedna od odlika populizma je da političku elitu smatra iskvarenom, otuđenom od naroda. S druge strane, ako mediji otkriju da je neki političar kupio stan vredan stotine hiljada evra, a ne objasni odakle mu novac, ili da letuje na destinacijama gde dan košta kao prosečna plata u Srbiji, da li je onda populizam ako običan čovek smatra da su oni otuđeni, da ne razumeju njegove probleme? Ili je to realno sagledavanje stvari?

– Populizam je mnogo složeniji fenomen od nepoverenja političarima. Antielitizam je samo jedna od njegovih komponenata, i on je najčešće uperen protiv političke elite. Kod nas je antielitizam usmeren i protiv ekonomske elite, što se vidi u raširenom viđenju svih poslovnih ljudi kao tajkuna. Sigurno je da je mnogo poslovnih ljudi uspelo zahvaljujući zakulisnim radnjama, ali se ovde i ekonomskoj eliti nameće etiketa neprijatelja naroda, što nije realno sagledavanje stvari.

  • Postoji li dobar populizam? Ili, makar, koristan? Recimo, i pokret Podemos u Španiji i Siriza u Grčkoj su nazivani populističkim. Jesu li doneli neku korist tamošnjim društvima?

– Ima teoretičara koji vide pozitivne uticaje populizma u tome što on otkriva šta su defekti demokratije, to jest čime su birači nezadovoljni, pa stimuliše tradicionalne partije da preispitaju svoje pozicije i vide čime su izneverile birače koji preferiraju populisiste. U tim tumačenjima populizam je negativna pojava, ali deluje kao korektiv na nepopulističke partije.

  • Mađarskog premijera Viktora Orbana takođe nazivaju populistom, a populisti su, kažu sociolozi, skloni pojednostavljivanju složenih problema, traženju lakih rešenja. Ipak, njegove pristalice reći će da je spasao građane od pohlepnih banaka, konvertujući kredite u evrima i švajcarskim francima u forinte? Je li to populizam ili briga o običnim građanima? Da li je ponekad rešenje zaista jednostavno, samo politička elita nema volje ili interesa da ga sprovede?

– Viktor Orban sistematski uništava sve demokratske institucije mađarskog društva. On je centralizovao svu vlast u svojim rukama, podgreva razvoj mađarskog nacionalizma, uspostavio je kontrolu nad medijskim sistemom, organizacije civilnog društva tretira kao neprijatelje naroda… To što je učinio jedan potez u zaštitu ekonomskih interesa jednog broja građana ne može da potre dugoročni negativni uticaj njegove politike na mađarsko društvo.

  • S druge strane, i Vučića nazivaju populistom, ali je povukao i neke izrazito antipopulističke mere – smanjenje plata i penzija, potpisivanje Briselskog sporazuma s Prištinom. Za razliku od onog što je Orban uradio s bankama, ovo nisu rešenja koja se dopadaju većini. Rade li to populisti?

– To su rešenja koja je on primenio, jer je bio prisiljen na to. Da je mogao drugačije, on bi to uradio. U celoj toj priči oko Kosova mi ne znamo šta se tu tačno događa, šta je on tu morao da uradi, a šta je njegov izbor. Jedan pravi demokratski lider bi sve to radio transparentno, kroz široki dijalog, učešće glavnih aktera. Kod nas niko nije video šta sve ti Briselski sporazumi podrazumevaju. Zato sad mora da pravi stalno te verbalne akrobacije i objašnjava zašto sad može s Haradinajem [Ramušom, premijerom Kosova], a juče nije moglo.

  • A smanjenje plata i penzija? Kako se to uklapa u populizam?

– Pa i na to je bio prisiljen. Šta je, recimo, populistički argument? “A najviše sam oštetio svoje roditelje.” To je ta vrsta retorike koju populisti koriste. Mogao je da napravi tu vrstu racionalne računice, uradićemo to, uštedećemo toliko i da posle narod vidi na šta su te uštede utrošene. To je predstavljeno u stilu: “Ja to radim za dobrobit naroda, a u stvari sam najviše oštetio svoje roditelje.” Potpuno nebitan argument, ali je to nešto što kod tog naroda, kako ga on shvata, u stvari, prolazi. I to je ta populistička demagogija.

  • Šta je najbolja brana širenju populizma?

– Demokratske institucije, podela vlasti, postojanje razrađenog sistema u kojem su institucije efikasne, rade svoj posao i međusobno se kontrolišu.

  • Kako doći do takvih institucija?

– To je najteže pitanje. To podrazumeva i tradiciju. Ako pogledate primer Sjedinjenih Američkih Država, gde je na vlast došao populista, vidite da tamo institucije reaguju kada on donese pravu populističku odluku. Na primer, ako uskrati pravo tim “opasnim drugima” da ulaze u Ameriku, onda čak i jedan lokalni sudija može da spreči primenu takve odluke. To je sistem koji mi nemamo. Populizam donosi odluke koje su štetne za opšte dobro.

  • Koliko je kvalitet obrazovanja važan za širenje ili sprečavanje populizma, u smislu stvaranja generacija koje su u stanju da prepoznaju populizam i da mu se odupru?

– Nama treba jedna vrsta obrazovanja ljudi za zajednički život, da znaju šta su njihova prava, kako društvo funkcioniše, kako usklađuju interese. Treba negovati koncept aktivnog građanstva. To je nešto što treba negovati od malih nogu i to je nešto što se neguje u svim liberalnim demokratijama, gde se deca uče da su oni ljudi sa velikim pravima koji treba da učestvuju u odlučivanju o zajedničkom životu i treba da koriste ta svoja prava. Mi smo uveli građansko obrazovanje, ali smo ostavili da to bude opciono i da deca biraju da li će da uče to ili šta da rade u crkvi.

  • Ipak, i u tim stabilnim, liberalnim demokratijama raste uticaj populista.

– Tako je, ali tamo populizam još nije na vlasti. Mislim na Zapadnu Evropu. Čim su se takve partije tamo pojavile, nastala je velika društvena uzbuna. Tek posle mnogo vremena su neke od tih partija ušle u parlament. Recimo, u Francuskoj kad se pojavila opasnost da jedna takva partija dođe na vlast, onda su se svi udružili da to spreče. I naravno da su tu mediji veoma značajni. Mi ovde imamo medije koji su u službi populista, umesto da, kao zaštitnici javnog interesa, budu oni koji će da sprečavaju širenje populizma.

  • I, na kraju, ako gledate odgovore na pitanja koja smo gore pomenuli, da li je logično da se na kraju dođe do podatka da ipak najveći broj građana Srbije (više od 40 odsto) misli da nije dobro da, umesto skupštine i partija, vlada jak vođa, koji ne poštuje pravila da bi obavio posao? I treba li da brine onih 27 odsto kojima je to dobra ideja?

– U Srbiji nije etablirana demokratska politička kultura. Društvo u kome je glavnina trendova – a naročito ekonomski – već dugo vremana negativna lako može da sklizne u autoritarizam. Zato ohrabruje podatak da se tome protivi bar dve petine građana. Ono što zabrinjava jeste da naša populistička demokratija već ima mnoge autoritarne odlike, ali da se one vešto prikrivaju raznim maskama i manipulacijama. Vučić će imati veliku podršku sve dok uspeva da ne pređe granicu otvorene autoritarnosti.

Izvor: Al Jazeera