Oglasi

Još jedna godina bez Dražena

Dvadeset i jedna je godina od kako je otišao Dražen Petrović, koji je bio poseban, drugačiji i kao takav će ostati zapamćen za sva vremena.
Njegovo naslijeđe je veće no što je bila velika njegova karijera, a bila je velikaPixsell/ Borna Filić

Piše: Zoran Čutura

Još je jedna godina prošla - sekunde i minute se vuku, a godine lete. Došla je i 21. obljetnica tragične pogibije Dražena Petrovića. U tom dugom razdoblju, sad je to već životni vijek jednog ozbiljnog čovjeka pred završavanjem fakulteta, Draženovo naslijeđe se mijenjalo - prvo je postojala priča, pa se priča pretvorila u mit, pa se mit pretvorio u legendu, uz obavezno pitanje: "Što bi se događalo da nije poginuo?"

Profesionalna mašinerija to naslijeđe održava aktivnim. Prvenstveno mislim na njegov Muzej pred ulazom u dvoranu Košarkaški centar "Dražen Petrović", koji je pokrenut upornom inicijativom majke Biserke i uz podršku gradskih struktura, a u koji sam i sam vodio prijatelje i poznanike koji su u Zagreb dolazili iz inozemstva ili iz provincije. U tom dugom razdoblju nebrojeno je tekstova napisano o njemu, snimljen je i onaj dokumentarac Once Brothers (Nekad braća), koji nisam pogledao niti ću ga ikada pogledati, izdavane su knjige, možemo govoriti (i) o različitim percepcijama, ali svi koji su ikada o Draženu nešto napisali slažu se u tome da je bio jedinstven.

Draženovo naslijeđe se mijenjalo - prvo je postojala priča, pa se priča pretvorila u mit, pa se mit pretvorio u legendu.

Ne smatram Dražena najvećim ikada, niti u Hrvatskoj, niti u (bivšoj) Jugoslaviji, niti u Europi, niti na svijetu, ali je doista bio poseban, drugačiji i kao takav će ostati zapamćen za sva vremena. Znate kako se ono kaže: ne umire čovjek kada doista umre, nego kad prestanu sjećanja na njega. Po tom kriteriju će Dražen živjeti vječno, u njegovom slučaju to nije nikakva fraza, a buduće će generacije svjedočiti tome kakva će ta sjećanja biti i same u situaciji da ih mijenjanju i nadograđuju. Pa će tako Dražen jednog dana, kad više ne bude njegovih suvremenika koji bi posvjedočili tome da je bio samo čovjek od krvi i mesa, da ne kažem od 90 posto vode, možda biti neki "Veli Dražen", svemoćni div koji je kročio Zemljom i legenda će ići nekim svojim putem, neovisnim od svih ostalih priča, mitova i legendi iz davnih dana.

Ambicija, ambicija i - ambicija

I moja su sjećanja nakon tolikog vremena nesumnjivo profiltrirana, zamućena, možda ne odgovaraju u potpunosti onome što se uistinu događalo. I moja se sjećanja nesumnjivo mijenjanju. Međutim, svatko ima pravo na sjećanja... I te četiri zajedničke godine u Ciboni, uz još nešto zajedničkih dana u reprezentaciji, nitko mi nikada nema pravo oduzeti. A legenda ide svojim putem i nemam nikakvu pretenziju mijenjati je. Nema nikakvog smisla racionalizirati tu priču, mogu samo (ponovo) pokušati dati svoj osobni doprinos stavljajući je u odgovarajući povijesni kontekst. Kao individua, ne pripadajući nijednoj stranci, nijednoj udruzi, nijednom lobiju, nijednoj interesnoj grupaciji...

U čemu je to, dakle, Dražen bio jedinstven i drugačiji od svih nas ostalih koji smo se s njim i protiv njega loptali? Tri su ga stvari razlikovale: ambicija, ambicija i ambicija. Iz te je ambicije proizašlo i sve ostalo - u prvom redu nevjerojatna radna etika, s kojom se nikada - ni prije, ni za vrijeme, ni poslije - nisam susreo. To je ona vrsta ambicije koja vas tjera da budete najbolji u svemu, a ja je sam nemam, pa sam fasciniran ambicijama kod drugih kad ih prepoznam. Tako je i Dražen želio uvijek biti najbolji u svemu, od onih malih banalnih igara na treninzima, preko svih utakmica i svih momčadi u kojima je igrao, reprezentacije, pa do samog finala Olimpijskih igara.

Bio sam prisutan kad je trener Spursa Gregg Popovich kazao da se 'osjećao kao dječak u trgovini slatkišima' kad je vidio reprezentaciju Jugoslavije 1988. godine.

Posljedica te ambicije je bio i odlazak u neizvjesnost NBA, u komotnoj situaciji koju je imao na tlu Europe, gdje je bio nedodirljiv. Čak i iz današnje perspektive mislim da je Dražen bio uvjeren kako i u NBA-u može biti najbolji. Nažalost, udario je u zid - prvo u zid nerazumijevanja u Portlandu, a nešto kasnije i doslovno, u onaj kamion koji se prepriječio na njemačkom autoputu. Njegovo naslijeđe je veće no što je bila velika njegova karijera. A bila je velika. Nažalost, to sam ne može vidjeti...

Da bih tu tezu argumentirao moram prvo naglasiti da je za Amerikance europska košarka bila nepoznata i nezanimljiva sve tamo do samog kraja osamdesetih. Bio sam prisutan kad je trener Spursa Gregg Popovich kazao da se "osjećao kao dječak u trgovini slatkišima" kad je vidio reprezentaciju Jugoslavije 1988. godine. Ej, tek '88! Tada je Dražen već bio velika, najveća europska zvijezda. Imao je dva osvojena Kupa prvaka i tri reprezentativne medalje, a netom je potpisao s Realom. Prije Draženovog odlaska u NBA draftiran je kao 60. izbor 1986. godine (i to u trećem krugu drafta, u međuvremenu su se pravila promijenila), a Portlandu se priključio 1989. godine. U NBA su od Europljana igrali Bugarin Georgi Glučkov i pokojni Španjolac Fernando Martin, koji su na utakmice mogli dolaziti i u pidžamama, jer trenerke nisu ni skidali. Išli su da bi bili prvi, a ne da bi igrali.

Tri svjećice više

Dražen je u NBA otišao da bi igrao, u tome je njegova veličina - on je rušio barijere koje su ostali kasnije s lakoćom prelazili. On je, skupa s Vladom Divcem (da ne bih bio nepravedan), definitivno skrenuo pozornost NBA na ostatak svijeta i širom otvorio vrata NBA neameričkim igračima. Siguran sam: da nije bilo Dražena, ne bi bilo ni Tonija Kukoča u Bullsima, ni Manua Ginobilija & Tonyja Parkera u Spursima, ni Dirka Nowitzkog u Dallasu.

Puno, puno kasnije sam slagao puzzle tog njegovog boravka u NBA, čuo njegove razgovore s ljudima s kojima je surađivao, a do dana današnjeg nisu publicirani, shvaćao razliku između NBA i ostatka svijeta u to doba. Ej, tada je NBA bila nauka, a ostalo je bio diletantizam. Mi u Europi bili smo diletanti i košarkaški invalidi. Dražen je tu razliku smanjio, približio je dva svijeta na kojima se dugo događao paralelni život, a da nisu imali dodirnih točaka. U tome je, po meni, njegova veličina. Dražen je napravio više na planu globalizacije NBA od samog Davida Sterna.

Dražen je u NBA otišao da bi igrao, u tome je njegova veličina - on je rušio barijere koje su ostali kasnije s lakoćom prelazili.

I što mi preostaje nakon te konstatacije? Ama baš ništa, ništa što već nisam radio... Kad obilazim svoju obitelj na zagrebačkom groblju Mirogoj uzmem sa sobom tri svjećice više, za tri košarkaša. Jednu zapalim na grobu Srebrenka Despota, koji je bio prijatelj, jednu zapalim na grobu Krešimira Ćosića, koji je bio vizionar, a jednu zapalim na grobu Dražena Petrovića, koji je rušio barijere. Za ovu ću priliku iskoristiti fragment pjesme "Nad trupom" Antuna Branka Šimića, koji je i sam umro u 27. godini života i stoji na Srebrenkovom grobu, a mogao bi biti epitaf svoj trojici.

I čemu ovdje plač i tužbe?
Što mogu biti glasi ljudi
kraj ove vječne šutnje i mira?

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.