Oglasi

Jordi Pujol Puente - kucajući na nebeska vrata

Španski fotoreporter Jordi Pujol Puente poginuo je u Sarajevu na dan obilježavanja antiratnih demonstracija za mir.
Eric Hauck i Jordi Pujol Puente na balkonu apartmana na sarajevskom Marijin-dvoruUstupljeno Al Jazeeri

Ne znam kako je uspio doći do tog bijelog kombija, pomoću kojeg smo izmicali preprekama – ostacima granata, protutenkovskim barikadama, kao i nekim hicima – vozeći punom brzinom duž Snajperske aleje. "Uzeo sam ih iz 'Holiday Inna'", rekao mi je pokazujući na kontaktne žice. Nije me bilo briga. Priznajem da mi nije bilo stalo, zato što nisam volio zavjereničku atmosferu iza zidova i praznih boca jednog od olimpijskih dragulja iz 1984. godine. Radije smo se odmicali od toksičnog mjehurića ovog hotela punog ratnih dopisnika (ili specijalaca) sa svežnjevima dolara ili njemačkih marak, vojnim izgledom, oklopnim vozilima i skupom opremom za odašiljanje. Osjećali smo se sigurnije u podrumu dijeleći sofu, svijeće, hranu, strah, adrenalin, toplotu, crni humor i suosjećanje s našim komšijama sa Marijin-dvora.

Jordi, kao niko drugi u "plemenu", možda zato što nije imao vremena da mrzi najmračniju stranu našeg posla, bio je primjer onoga što je maestro Ryszard Kapuscinski imao na umu kada je rekao da "loši ljudi ne mogu biti dobri novinari". Kao fotoreporter, nije propuštao prvu priliku da pokaže da su, usred bombi i pucnjave, mješavine kiselog mirisa krvi i beskvasnog hljeba, ispušene cigarete marke "Drina" i kafe iz humanitarne pomoći, njegove fotografije morale pokazivati dušu onoga što se odvijalo pred njegovim rudimentarnim fotoaparatom. "Toreador", "El toerero" – kako su ga sarajevski prijatelji uskoro počeli zvati, zbog duge kose pokupljene u rep – čekao je da ga glavni likovi njegovih priča pogledaju u oči prije nego što bi okinuo. Kao da se nadao da će biti dio njihove priče.

Bio je impresioniran riječima Senade Kreso, na pragu zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koja nas je zamolila da ne odemo, da trebamo reći istinu o Sarajevu svijetu, da bez našeg svjedočanstva 400.000 stanovnika ovog grada neće odoljeti i bit će zauvijek ućutkani. Ovo "zaduženje" je bilo istetovirano na njegovom srcu, svjestan da su agresori željeli upravo suprotno. Mi smo bili čudna prepreka. Oni nisu željeli da šačica novinara sakuplja dokaze o masakrima. Morali smo biti veoma oprezni, jer smo postali još jedna meta snajperista, kao i svaki komšija, zdravstveni radnik, vatrogasac ili hodža, koji je u žurbi klanjao zajedničku dženazu na ponovo otvorenom mezarju Kovači.

Jordi Pujol Puente

Jordi je, uprkos smrti i uništenju koji su nas okruživali u tih nekoliko dana, stalno tražio dokaze života. Elegantne noge u svilenim čarapama koje delikatno kroče po ostacima prozora razorenog minobacačkom granatom bile su bolje priča od ugljenisanog tijela ispod tramvaja u plamenu. Nije slučajno da je posljednja fotografija koju smo pronašli u njegovom aparatu koji je nosio oko vrata bila fotografija komšije sa Skenderije kako peca ribu u Miljackoj, sa mosta Čobanija, na drugoj strani bombardirane zgrade Pošte. Paradoksalno, njegov zadnji lik nije gledao u njega, kao da je čekao da ga opet susretne.

Tražio je priče o životu. Uvijek je bio oprezan sa životom. Nije mu smetalo da riskira malo više ako je drugi život bio u opasnosti. Bio je u stanju iznenada stati ispred zgrade televizije, usred unakrsne vatre, dok su meci pogađali kombi, da preveze dvojicu komšija sa Alipašinog i da ih dovede u sigurnu zonu u centru grada. Ili, shvativši da ne možemo u rukama agresora ostaviti nježnu, unezvijerenu djevojku, koja je, kao da nije mogla stati u auto, ostavljena na parkingu hotela "Bosna" na Ilidži. "Drugovi" Hane Prguda, fikserice za britansku televiziju, otišli su ujutro, u stampedu, iza konvoja evropskih posmatrača, koji nisu željeli snimiti finalni napad na Sarajevo.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Putovali smo mnogo puta duž Snajperske aleje, igrajući ruski rulet, jer smo trebali doći do međunarodne telefonske linije koja je radila, ili u Pošti, kod "Plavih šljemova", u zgradi televizije, u Oslobođenju ili u termalnim hotelima "okupirane zone", gdje smo odsjeli nakon slijetanja posljednjim letom prije opsade. Bio je to kargo Boeing 707-300, na kojem je još pisalo Uganda Airlines i koji je evakuirao izbjeglice u Beograd. Ovaj su avion presrele jugoslovenske zračne snage, usred leta, osam mjeseci ranije, 31. augusta 1991. godine, dok je prevozio oružje za hrvatsku odbranu.

Sletjeli smo u Beograd iz Barcelone krajem aprila, s namjerom da stignemo u evropski Jerusalem, kako bismo svjedočili onome što nam je okrutna realnost uskratila s kišom minobacačkih granata čim smo kročili na terminal: rat nikada neće stići u Sarajevo! Zgrabili smo odjeću za samo tri dana, misleći da ćemo se vratiti u Beograd, da se pripremimo za dužu misiju s više vremena. Za mene je ovo bilo četvrto iskustvo prve linije, na Balkanu i na Bliskom istoku. Za Jordija, to je bilo dodirivanje raja, kao kada nogometaš kroči na stadion "Teatar snova" u Manchesteru. Upoznali smo se u baru Žurnalističkog fakulteta na Nezavisnom univerzitetu u Barceloni. On je trebao diplomirati. Odmah smo se povezali. Bio je jedan od rijetkih kolega koji je shvatao zašto sam, nakon božićnih praznika, pokazivao fotografije života koje je odnio rat, a ne fotografija sa skijanja na Pirinejima, kao većina kolega. I slagali smo se: novinarstvo nije karijera, to je posao koji se uči na najboljem univerzitetu: na ulicama, u rovovima, u kućama žrtava, u uredima dželata, na press konferencijama licemjera...

Jordi Pujol Puente

Jordi je zamijenio svoju strast za kick-boksom s fotografijama sa putovanja. Ali, dezintegracija istočne Evrope nakon pada Berlinskog zida fascinirala ga je više od njegovih izvještaja iz Kenije ili sa Tajlanda. Predložio sam svojim novinama Avuiju iz Barcelone da ga prime kao freelance fotografa i da mu unaprijed plate let i hotel. Znao sam da to što on nema iskustva u ratnim zonama neće biti teret, ali trebala mi je doza opreza da ne vjerujem sebi previše i da se ne smatram besmrtnim, jer sam blagoslovljen u ranijim ratnim zonama.

Njegovo vatreno krštenje desilo se 2. maja 1992. godine. Tek smo bili stigli u Sarajevo i Jordija su već primijetili zbog njegovog mira i razboritosti. Već je naučio od tadašnjeg pukovnika Jovana Divjaka da nećeš čuti metak koji te ubije. Proveli smo noć u Aškenaškoj sinagogi, prateći na radiju, zahvaljujući prevodu sa ladina Davida Kamhija, pregovore da se oslobodi predsjednik Alija Izetbegović u zamjenu za evakuaciju jugoslovenske vojne kasarne u centru grada. Prva žrtva koju je zabilježio kamerom bio je oboreni vojnik koji je pao sa tenka.

Odmah smo se povezali s timom AP-a na terenu: Tonyjem Smithom, urednikom i fotonovinarima Santiagom Lyonom i Davidom Brauchlijem. Pridružili su nam se i Peter Northall (Black Star), Maggie O'Kane (The Guardian), Helene Despić-Popović (France Presse) i Jean Hatzfeld (Liberation). Zahvaljujući Associated Pressu, Jordi je mogao slati fotografije zasjede ispred mosta na Skenderiji po cijelom svijetu.

U Španiji ih je ekskluzivno objavljivao list Avui. Bilo je mnogo naslovnica i Jordi je bio vrijedna podrška ovoj američkoj agenciji. Bio je sretan. Našao je svoje mjesto. Svoje stanište. U prvom pokušaju je uspio raditi s najboljima. Bilo je to kao od vozača karta postanete vozač Formule 1 u Ferrariju.

Bez riskiranja, uvijek pod zaklonom, čekajući sate mira koje su nam krvnici sa planina davali kada su spavali od mamurluka, Jordi je išao u potragu za svojim životnim pričama, na Markale, u kasarnu "Maršal Tito", na Bistrik, u koševsku bolnicu...

Jordi Pujol Puente

Ujutro 17. maja, jednog od najtiših dana opsade, cijeli tim odluči da ide izvještavati o proslavi prvih antiratnih demonstracija za mir. Noć prije smo se dogovorili da ćemo početi tražiti način da izađemo iz Sarajeva na neko vrijeme, jer smo psihološki bili iscrpljeni. Možda je ovo dobar trenutak, kada se UNPROFOR, kojim su zapovijedali generali Satish Nambiar i Lewis MacKenzie, a koje je opravdavao diplomata Fred Eckhardt, povlačio u Zagreb i Beograd. Iskoristit ćemo prednost prekida vatre. Na sarajevskom radiju svirala je "Knocking on Heaven's Door" od "Guns N'Rosesa".

Slijedeći protokol, u 13:00 sati se grupa fotografa trebala sastati u centru gradu. Iscrpljeni čekanjem i shvativši da se dvojac David - Jordi nije pojavljivao, počeli su ih tražiti na uobičajenim mjestima, od Predsjedništva do kafića SOS. Čuli smo samo jednu eksploziju granate to jutro. Nakon nekoliko sati, bilo smo ponovo u bazi. Santi, slomljen,  obavještava nas da je David u koševskoj bolnici, a da je Jordijevo tijelo u mrtvačnici.

Njih dvojica su pratili tok Miljacke prema prvim linijama uzbrdo, prema strmoj ulici Soukbunar. Zaštićeni fasadama, osjećali su se sigurno. Agresor ih nije mogao vidjeti sa pozicija snajpera ili minobacača. Izvadili su fotoaparate, ali nisu jasno vidjeli. Nije bilo potrebe za rizikom. Odjednom ih iznenadi eksplozija na drugoj strani ulice. Geler ih je uhvatio čučeći na kapiji broj 5. Da bomba, koja je preletjela iznad njih, nije udarila u ćošak zgrade, bili bi spašeni. Ali, eksplozija je izbacila svo olovo u suprotnom smjeru u odnosu na putanju projektila. Loša sreća za dan mira. Jordi je pao na Davida, dovoljno da shvati da neće preživjeti. Komšije su istrčale s dekama da ih pokupe i ukrcaju u gepek jednog od "Golfova" iz vogošćanske fabrike. Zgrada Hitne pomoći je bila blizu, ali doktori nisu mogli učiniti ništa da ga spase.

Kada se Jordi pridružio nesnosnoj listi civila ubijenih tokom opsade Sarajeva, zapis o palim stranim reporterima (19) koji su prenosili evropsku najnoviju sramotu imao je njegovo ime na prvom mjestu. Bio je treći španski reporter koji je izgubio život usred sukoba, nakon Lucha Espinala Campsa (1980, Bolivija) i Juantxu Rodrigueza (1989, Panama). Nakon Jordija je poginulo njih još šest: Luis Valtuena (1997, Ruanda), Miguel Gil (2000, Sierra Leone), Julio Fuentes (2001, Afganistan), Julio Anguita Parrado (2003, Irak), Jose Couso (2003, Irak) i Ricardo Ortega (2004, Haiti).

Jordi Pujol Puente

"Volio bih se vratiti za nekoliko godina, kada sve bude oporavljeno. Sada je 12:30 i ispred mene je čovjek koji plače." To je posljednje što je napisao u svom dnevniku. Jordi je, kao i ribar sa Miljacke, bio posvećen životu, vjerovao je u oporavak i bio je ubijeđen da će se vratiti u Sarajevo.

Tri sedmice ranije dali smo jedno obećanje: da ćemo se zajedno vratiti u Barcelonu bez obzira šta se desi. A, nažalost, ono što se nije trebalo desiti ipak se desilo.

Santiju i Tonyju je trebalo gotovo četiri dana da ispregovaraju primirje od agresora koje UN nije mogao dobiti. Iako je naša želja da se evakuiramo bila pobjeda koju su kriminalci na planinama priželjkivali, pustili su nas da molimo za siguran put da napustimo Sarajevo, iza konvoja autobusa koji su prevozili djecu. Kada su nas ljekari sa Koševa uvjerili da će David moći podnijeti nesiguran put do Splita, počeli smo raditi na tome da vratimo Jordijeve posmrtne ostatke u njegovu domovinu. Nije bilo govora o tome da ostavimo tijelo, kako je predložio predsjednik Izetbegović. "Vratit ćemo vam ga kada rat bude završen", rekao je on, ne želeći da zamisli da će Sarajevo ispisati još jednu stranicu u historiji kao poprište najduže opsade jednog grada: 1.425 dana.

Jordi Pujol Puente

Naš je kombi nestao na isti način na koji se pojavio. Nekome je bio potrebniji nego nama. S posljednjih 1.000 dolara u džepu, kupio sam plavog Zastavinog "Yugu 101" od italijanskog novinara da prevezem Jordijevo tijelo koje je bilo u prostorijama francuske bolnice. Morao sam pocijepati suvozačevo sjedište da bi stao jednostavan drveni kovčeg, poput onih koje smo vidjeli na mezarju Kovači. U konvoju smo krenuli prema Igmanu, prelazeći Snajpersku aleju posljednji put. Dvadesetprvi maj, ujutro, za volanom mladić plače.

Mama, put my guns in the ground

I can't shoot them anymore

That long black cloud is comin' down

I feel I'm knockin' on heaven's door...

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.