John McCain: Nemogući čovjek

Američki senator John McCain u posjeti bazi Gamberi u afganistanskoj provinciji Laghman 25. decembra 2014. (Reuters)

Senator i bivši predsjednički kandidat John McCain 25. avgusta preminuo je u 82. godini. U osmrtnicama koje su se slijevale, najčešći epiteti kojima su ga opisivali je „ratni heroj“ i „disident“. No, oba ova termina uokviruju nepomirljivi paradoks nefunkcionalnog carstva koje je McCain zvao domovinom – njegova ružičasta samoshvaćanja i istinu o njegovom podlom militarizmu.

„John S McCain“, navodi se u osmrtnici koju je New York Times napisao avgustovskim tužnim fontom, „ponosni mornarički pilot koji se izvukao iz dubina očaja kao ratni zarobljenik u Vijetnamu i popeo se na vrhunce moći kao republikanski kongresmen i senator iz Arizone i dvostruki borac za mjesto predsjednika, preminuo je u svom domu u Arizoni. Imao je 81. godinu.“

To poprilično sumira stalna liberalna osjećanja u srcu carstva kojem je senator McCain hrabro služio. U istoj osmrtnici čitamo, „sin i unuk generala sa četiri zvijezde, koji su bili njegovi heroji veći-od-života, g. McCain je nosio poznato ime svoje porodice u ratove i političke bitke više od polovine stoljeća“.

Šta su te bitke značile generalno za čovječanstvo – koliko je miliona žrtava širom svijeta na kraju sabiranja ishoda tih vođenih ratova? Šta su te političke borbe pridonosile siromašnijim i obespravljenim zajednicama u izlomljenom srcu samog carstva? To su mjesta gdje će biti napisane prave osmrtnice za senatora.

Nakon njegove smrti, prisjećamo se McCaina i njegovog suzdržanog protivljenja javnom spektaklu nepristojnosti koji pravi Donald Trump kao američki predsjednik – kao i njegovog slaganja sa većinom njegovih odluka.

Od Ronalda Reagana do Johna McCaina, sama suština rata Republikanske Stranke protiv siromašnih i slabih širom svijeta daje snagu Trumpovoj administraciji.

‘Zdravorazumski’ konzervativac

Senator McCain je iza sebe ostavio vrstu konzervatizma koju njegove pristalice nazivaju „zdravorazumskim“ kada se usporedi sa politikama njegovih republikanskih kolega Mitcha McConnella i Paula Ryana – dvojice konzervativnih robota koji sa radošću prihvataju sve zakone koji idu u korist njihova održanja na moći, bez obzira na bijedu koju mogu izazvati.

McCain je možda zaista bio drugačiji od njih, no njegovo prisustvo u zakonodavnom tijelu američkog carstva bilo je ključno za duboku reakcionarnu, fanatično militarističku zaostavštinu koja stvara haos u SAD-u i širom svijeta.

Zbog činjenice da je vojno lice, McCain je bio beskompromisno militarističan u svojoj politici. On je bio tvrdolinijaški pristalica američke invazije i okupacije Iraka, a Vladu Saddama Husseina je smatrao „jasnom i stalnom opasnošću po Sjedinjene Američke Države“. Glasao je za Rezoluciju o ratu u Iraku oktobra 2002. godine, obećavši američkim snagama da će ih Iračani dočekati kao oslobodioce.

Međutim, kada je obim američkih zločina u Iraku postao očit kroz prostorije za mučenje u Abu Ghraibu, on je predvodio javne kritike takvih praksi, vjerovatno jer je i sam bio mučen dok je bio ratni zatvorenik tokom rata u Vijetnamu. Bio je posvećen poštivanju vojnog kodeksa časti u armiji koja je počinila prilično nečasna djela širom planete.

McCain nikada nije vidio priliku za vođenje rata na svijetu koju nije odmah podržao – u Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu i drugdje. Zagovarao je dugoročne ratove. Umro je, a da nije vidio ispunjenje njegove želje da se „bombardira, bombardira, bombardira Iran“. No, njegova zaostavština je živa i zdrava u Trumpovoj vojnoj logici dominacije na svijetu.

McCain je bezrezervno podržavao Izrael, nimalo nije brinuo za sudbinu Palestinaca i jedno vrijeme je razmatrao vele-cionistu Josepha Liebermana kao svog kolegu za kandidaturu 2008. godine. No, on je također podržao arapske revolucije i kritizirao diktatore Abdela Fattaha el-Sisija i Bashara al-Assada.

No, svojom tvrdolinijaškom podrškom slanja oružja u Siriju, odigrao je ključnu ulogu u agresivnoj militarizaciji mirnog otpora ubilačkom Assadovom režimu. Ova militarizacija, uz pomoć Damaska koji je iz zatvora pustio na stotine boraca koje je režim koristio protiv SAD-a u Iraku, omogućila je stvaranje raznih ekstremističkih grupa, među kojima je i Islamska Država Irak i Levant (ISIL, ISIS).

Istovremeno, McCainove kritike Sisija i Assada su bile, naravno, ozbiljno oslabljene zbog njegove fanatične posvećenosti vladajućem saudijskom klanu, čak i naročito tokom njihovog pokolja nad Jemencima kada je odbio pozive da ograniči američku prodaju oružja Rijadu.

Dajte olovku i papir djetetu iz Jemena ili Iraka ili Palestine i pitajte ga ili nju šta za njih znači „ratni heroj“ ili „disident“ na kraju realizacije američkog militarizma.

Na mnoge načine je McCain bio tipični američki političar koji je pravio sliku kako ima dobre namjere, ali je u biti bio ključan za strukturalno nasilje koje je karakteristično za disfunkcionalno carstvo koje je lako na obaraču. U svojim moralnim zabludama, on je utjelovio nemogućnosti američkog carstva koje istovremeno i paradira sa moralnim kolačem kroz svijet da vjeruje u njega i gricka taj isti kolač.

Moralna zbunjenost carstva

Moralna zbunjenost Johna McCaina, međutim, nije bila lična, bila je endemska za prirodu carstva koje je on čuvao kao domovinu. U djelu Johna McCaina, kao i u moralnoj biti samog američkog carstva, u pjesmama o slobodi i oslobođenju dok se države bombama uništavaju do temelja, nema pomirenja između urođenog militarizma i njegovog vajnog uzvišenja koje naziva „ljudskim pravima“.

McCain i njegovog carstvo previše se zalagalo za oslobođenje i slobodu, a malo su uradili na tome; oni čak nisu bili svjesni svoje savjesti krivca.

Kao vojno lice, služio je svojoj državi sa postojanim, nepopustljivim i jasnim uvjerenjima. No, kao političar, McCain se našao između ogromne moralne poruge koju je naslijedio iz svoje vojne porodice i žestokih mizerija koje je njegov militarizam napravio na domaćoj i stranoj sceni.

On je bio kontradiktoran u terminima. On je bio nemogući čovjek. No, ta kontradikcija i to nemoguće su dio ličnosti koju je američki imperijalizam čvrsto i očito kreirao u njemu i on je bio najbolji primjer tih karakteristika koje je nosio sa uvjerenjima i ponosom.

Svi se sjećamo kada je zloglasno pjevao „bombardirati, bombardirati, bombardirati… Iran“ u tonu hita grupe Beach Boys „Barbara Ann“ tokom skupa predsjedničke kampanje na beskonačnu radost američkih, saudijskih i izraelskih neokonzervativaca i cionista.

No, na drugom skupu kampanje oktobra 2008. godine, kada je neko rekao kako ne vjeruje Obami jer je „on Arap“, McCain je branio svog protivnika kazavši kako je on „pristojan porodični čovjek“ i „nije Arap“. Što znači: Nijedan pristojan porodični čovjek ne može biti Arap.

Ovo ne znači da je neko paradoksalan, ironičan ili čak karakterno rasista. Ovo je biti u skladu sa izvrnutim zamišljenim moralom ustavnog rasističkog imperijalizma u kojem „pristojan porodični čovjek“ se može povezati samo sa Johnom McCainom lično.

Bila je i uvijek će postojati moralna zagonetka u ličnosti Johna McCaina, stalna nestalnost, pošto je on lik i djelo carstva koje nema bilo kakvi masku normativne ili moralne hegemonije, militarizam koji istovremeno i ubija i žali.

Svaki put kad je neki masovni ubica vršio svoj krvavi pohod i ubijao nevinu djecu i odrasle, McCain je brzo slao svoje poruke saučešća: “Cindy i ja se molimo za žrtve užasne pucnjave u Las Vegasu i njihove porodice“, a sa druge strane je bio najveći primatelj novca od NRA (organizacije koja se zalaže za posjedovanje oružja).

Između Trumpa i McCaina: Budućnost carstva

Trumpova sramotnost u svemu što kaže i uradi, naravno, čini da McCain izgleda kao ogromni spomenik moralne nadmoći – naročito za njegove liberalne pristalice.

„On nije ratni heroj“, jednom je Trump kazao za McCaina, „Nazivaju ga ratnim herojem jer su ga zarobili. Ja volim ljude koji nisu bili zarobljeni“.

Ta nepristojnost se ponovila kasnije kada je uposlenik Bijele kuće odbacio McCainovo glasanje jer „on ionako umire“.

Plasiranje takvih vulgarnosti o čovjeku koji je bio zarobljen, mučen i doživotno osakaćen dok je služio u armiji, od koje je bogati Trumpov otac zaštitio sina od novačenja, je nevjerovatno bestidno.

No, Trump i trampizam ne mogu nikako biti mjera ni za šta. Trump je u samim trulim korijenima američke politike i ipak odstupanje od liberalne glazure koju je McCain najbolje prikazivao kroz svoj konzervatizam.

Zaista možemo biti svjedoci kraja jedne ere sa odlaskom Johna McCaina. Jačanje Trumpa i trampizma je dovelo do kraja ere direktnog i nesputanog rasizma. Vrste paradoksalnih tenzija koje je McCain predstavljao između pompoznih uvjerenja i okrutnih akcija, između uzvišene moralnosti i hladnokrvnih ubistava, između iskazivanja sućuti i činjenja ratnih zločina, možda su zaista došle do kraja.

Ako je Trump budućnost američkog carstva, onda imamo jasnu konzistentnost između rasističkih uvjerenja i ubilačkih djela. Ovdje nema kamuflaže. On ubija dok uzvikuje uvrede.

Sa odlaskom Johna McCaina, američko carstvo je možda zaista izgubilo istaknutu ličnost koji krasi moralna mistifikacija samog sebe i tako odbacuju lažne izlike da je grad svjetla na nekom brdu koje nije bombardirano ili pretvoreno u vojnu bazu.

Postoji jak osjećaj liberalne nostalgije u mnogo osmrtnica koje čitamo o Johnu McCainu ovih dana. Postoji jak osjećaj želje da se ovo ružno poglavlje Trumpa stavi iza leđa i vrati se ispoliranom imperijalizmu Ronalda Reagana ili Baracka Obame – kada je Tata bombardirao svijet od 9 do 5 sati, a potom se vraćao kući na civiliziranu večeru sa svojom krasnom porodicom.

Vulgarnost Donalda Trumpa je previše za gledati, previše za priču. U žaljenju za Johnom McCainom, američki liberalizam žali i za svojim uglađenim i kulturnim maskenbalom kojim se prikriva njegov ubilački militarizam u krasnoj odori lijepih govora i kulturnog ponosa o nečijoj državi.

Pročitajte pažljivo ove osmrtnice – u njihovom žaljenju se iskazuje politika. Oni pozicioniraju „liberalni konzervatizam“ (ili kako sami kažu konzervatizam „zdravog razuma“) da porazi Trumpa i istovremeno diskreditira ono što se predstavlja kao lijevo krilu Demokratske stranke.

Na slijedećim predsjedničkim izborima će Amerikanci imati šansu da biraju svoj put: da se odluče između otvorenog rasizma Donalda Trumpa i uglađenog militarizma onih koje nazivaju „McCainovim demokratama“. Oni će napraviti svoj izbor, a ostatak svijeta će birati gdje će se skrivati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera