Jezička bitka do zadnjeg djeteta

U Tramošnici su djeca, sve do ove godine, školu pohađala iz udžbenika na hrvatskom jeziku (Al Jazeera)

Piše: Ranko Mavrak

Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rešenje ostavlja vremenima koja nastupaju posle sklapanja mira. (Ivo Andrić)

Buka i bijes potaknuti provedbom referenduma u bh. entitetu Republika Srpska su iza nas. Pokazalo se da nisu u pravu oni koji su tvrdili kako odmah nakon 25. rujna slijedi rat, ali ni dežurni optimisti, koji su sve uvjeravali kako će 26. rujna biti tek još jedan obični dan u kojemu “idemo dalje”.

Jer, posljedice su ostale. Kakve će biti one političke, pravne i stateške pokazat će se u predstojećem razdoblju, no nema dvojbe kako su odnosi među ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini nakon referenduma postali gori, a zbog svega toga ispaštaju i trpjet će oni koji to najmanje zaslužuju i koji za to nisu krivi, niti odgovorni.

Djeca, prije svih. U svim silovitim pro et contra referendumskim raspravama ostala je gotovo nezamjećena tužna pripovijest o malenoj skupini osnovnoškolaca iz sela Gornja Tramošnica. Opština je to koja se zove Pelagićevo, nastala ratnom podjelom nekadašnje općine Gradačac.

I jedno od rijetkih područja u RS-u gdje je bilo kakvog-takvog povratka prognanih Hrvata. Drugdje se vraćaju uglavnom starci, no u Tramošnicu su stigle i mlađe obitelji, a s njima i djeca. Školu su pohađali učeći iz udžbenika na hrvatskom jeziku. Sve do ove godine.

‘Nezakonitih 17 godina’

U školu “Vaso Pelagić” stigla je nova ravnateljica – Olga Lazić joj je ime – koja je odlučila da tako više ne može, jer zakon u RS-a “ne poznaje hrvatski jezik”. To što je hrvatski jezik do tada “stanovao” u ovoj školi nju ne zanima. “Ovdje se 17 godina radilo nezakonito”, konstatirala je Lazić i zapovijedila da se djeci uruče knjige na ćirilici i da od sada uče na, kako bi se to sukladno Ustavu RS-a kazalo, “jeziku srpskog naroda”.

Roditelji su se našli u čudu, prosvjedovali su, ravnateljica je pozvala policiju da ureduje, entitetski ministar je načelo obećao da će se naći “neko rješenje”, za kojim se još traga. Žrtve tog nemoralnog cirkusa, na kojega su se ogoljeno sveli šaroliki odgojno-obrazovni sustavi unutar Bosne i Hercegovine, naravno, samo i uvijek su djeca. To da neki zakon “ne poznaje” jezik kojim oni govore u svojim domovima nitko im ne može objasniti na suvisli način.

U slučaju škole “Vaso Pelagić” riječ je o točno njih četvoro. Na njih četvoro se zapravo obrušio sav jad i nakaznost sustava u kojemu onaj tko je u većini propisuje pravila ponašanja onima koji su manjina, i to čini ignorirajući sve ljudske i Božje zakone ako se ne uklapaju u provedbu zadanih ciljeva.

Ako netko misli da referendumska vriska i pumpanje nacionalne svijesti nisu imali utjecaja na odluku ravnateljice Lazić da na četvoro osnovnoškolaca počne uvježbavati “pravnu državu”, debelo se vara.

To da od danas više nećemo priznavati neki jezik, narod ili njegova prava izravna je posljedica sumanute potrebe da se, nakon četvrt stoljeća, ponovo vratimo izvorištima koja su dovela do rata. Treba li boljeg dokaza toj tvrdnji od konstatacije osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika, koji će, nakon referenduma o Danu RS-a, izjaviti kako je ponosan na to što se dosljedno nastavlja borba koju je on započeo.

Dvije škole pod dva krova

Rječ je, dakle, ipak o kontinuitetu i vjerojatno dovršetku procesa kojemu svjedočio godinama. Jer, godinama traje borba Bošnjaka u RS-u da oni i njihova djeca, koja se također školuju u tom bh. entitetu, imaju pravo zvati jezik kojim govore imenom kojega su sami odabrali. Oni koji to pravo niječu u toj su nakani bošnjačkih povratnika zapravo prepoznali nastavak bitke za teritorij, pa su ga stoga odlučili braniti svim za sada mirnodopskim sredstvima.

Djecu tu, opet, nitko ništa ne pita, a ona su jedina koja doista trpe. No, na taj, prije svega, civilizacijski problem uskraćivanja prava djeci, suvisloga odgovora nemaju ni bošnjački političari, koji se navodno bore za prava tih obespravljenih školaraca. Ima li za to boljeg primjera od Jajca. Iako opetovano i glasno kritizira model dviju škola pod jednim krovom, koji segregira djecu po etničkoj osnovi, Stranka demokratske akcije za segregacijom će rutinski posegnuti kako bi osigurala da srednjoškolci bošnjačke nacionalnosti uče po bosanskom nastavnom planu i programu.

U sučaju Jajca, istina, ipak je rječ o uspostavi potpuno odvojene škole od one koja nosi ime pjesnika Nikole Šopa. Dakle, nisu dvije škole pod jednim krovom. Doista značajan civilizacijski iskorak.

Srednjoškolci su, za razliku, od osnovnoškolaca, ipak malo žilaviji. Postavljaju pitanja, često ona na koje je teško dati odgovor, a znaju se i odlučno pobuniti kada im se nešto ne sviđa. Tako su učinili i u ovom slučaju, pa je pod njihovim i pritiskom svekolike javnosti projekt uspostave bošnjačke srednje škole u Jajcu prolongiran, no kako se čini, od njega se nije odustalo.

Jer, po svemu sudeći, borcima za narodno dobro ipak je najvažnije da djeca ne propuste na vrijeme spoznati kakva je književna veličina bio, primjerice, jedan Edhem Mulabdić. S obzirom na to da će za njega teško čuti ikada nakon što napuste školske klupe.

Dodik kao prorok

Teško je doista odgovoriti na pitanje hoće li Bosna i Hercegovina opstati, odnosno, ako ne opstane, hoće li to biti zaslugom njenih jasno deklariranih neprijatelja i mrzitelja, ili zbog onih koji se zaklinju kako je brane i vole više od svega na svijetu, a u praksi rade samo na učvršćivanju svoje vlasti i dominacije na, za sada, jednom djelu njezina teritorija.

U postojećim uvjetima, djeci iz Gornje Tramošnice, čak i ako u konačnici dobiju pravo školovanja na maternjem jeziku, ostat će traume. S njima će u srednju školu u Orašju, a od tamo ih samo Sava dijeli do Hrvatske. A problem “poznavanja hrvatskog jezika” u RS-u tako će se riješiti sam od sebe. Tako će biti i u Podrinju s bosanskim jezikom.

U vrijeme kada je predsjednik RS-a Milorad Dodik još slovio za “umjerenog” političara, s kojim se moglo razgovarati o zajedničkim vrijednostima, on je izrekao zlokobnu konstataciju koja se danas nadaje kao sušta istina. Kazao je, parafraziram, kako on pripada posljednjoj generaciji političara među bosanskim Srbima koja ima iskustvo zajedničkog života s pripadnicima drugih nacija. Što se sada dogovorimo – dogovorimo, jer dolaze nove generacije, koje ne znaju kako zajedno mogu živjeti Srbi, Bošnjaci i Hrvati, poručio je.

I eto nam danas te poruke ponovo u metafori lika i “pravne države” Olge Lazić.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera