Ježevi iz Panonskog mora

Da li se radi o tragovima života koji je egzistirao u Panonskom moru (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ekstremne vremenske prilike, iliti neprilike, imaju svoju funkciju jednako kao i neke druge. Naime, jake kiše, poplave, nabujale rijeke, pucanje zemlje, pomjeranje i rad tla, nešto pokriju, a koješta, vrlo zanimljivo i otkriju.

Tako su se zadnjih mjeseci pojavili vrlo čudni oblici, krajnje zanimljivi predmeti, nejasnog porijekla, zanimljivog oblika, koji su zatalasali maštu radoznalih.

Kada je dječak Muhamed Alić zajedno sa ocem Nijazom, radeći u vrtu pored potoka, pronašao predmet čudnog oblika, nisu ni približno znali o čemu se radi.

“Pa sve je od kamena i ima male ‘rupe’ po sebi. Liči na jaje, a kome god smo to pokazali, niko ne zna šta je u pitanju”, govorio je tada Nijaz Alić. Volio bih kada bi neko odgonetnuo šta je u pitanju. Postavili smo to i na internet da vidimo hoće li se ko javiti da kaže da li je negdje slično nešto našao. Mi smo pretraživali, ali ništa nismo uspjeli naći”, priča nam Nijaz, koji je inače profesor.

O “mističnom kamenom jajetu” niko ništa nije umio reći.

Iz kojeg perioda potiče i otkud tu, šta je to? Svakog čuda se ljudi brzo zasite pa je tako bilo i sa tim izrezbarenim kamenom, koji je veličinom i oblikom podsjećao na nojevo jaje.

Okamenjeni morski jež

Da se Emina Bešlić nije uključila u odgonetanje interesantnog predmeta, ko zna dokle bi čekanje trajalo. Ona kaže: „Institut iz Graza potvrdio je da se radi o morskom ježu koji je veličine prsta, ali tokom miliona godina je postao kamen. Kako tvrde, radi se o nečemu previše starom, i tvrde da je to, 90 posto, morski jež… Skeniranje kamena rentgen tehnikom iznosi oko 250 eura, ali to se može i u Bosni napraviti da se vidi postoje li neke šupljine unutra”.

Bilo je pomalo čudno spoznati da je nešto tako začudnog oblika i gravure, zapravo morski jež.

Otkud morski jež na prostoru Tuzlanskog kantona, sjeveroistočne Bosne? Ne usuđujem se ustvrditi da su u pitanju ostaci Panonskog mora. Da li je to moguće? Nije li ta teorija malo previše maštovita?

Ima li života u kamenu

Hemlijaši su inače vrlo interesantno mjesto koje administrativno pridada opštini Kalesija. Nalazi se na lokalitetu kojim je nekada prolazila trasa karavanskog puta koji je spajao Gornju Tuzlu i Zvornik.

U Hemiljašima ima džamija za koju se priča da je silazila s brda, a putem kojim je sišla i danas ništa ne raste. Oko džamije je staro tursko groblje.

Ovih dana je Ibro Vildić, duboko u potocima brda Pandurice, na obroncima Majevice, nadomak sela Hemlijaši, pronašao stijenu od morskih školjki. Nije to mala stijena. Zemlja kad radi, klizi, puca, nešto pokrije, a nešto otkrije. Komadi otpali od stijene, ne zna se koliko stare, da li baš iz vremena kada su ovi prostori bili pod morem. Nije li to, ipak, malo slobodnija teorija i je li zaista moguće da je zemlja sačuvala predmete koji su stari milionima godina?

Da li su to tragovi života koji je egzistirao u Panonskom moru?

Taj dio terena je još miniran i dosta je rizično upuštati se u avanturu traganja za okamenjenim školjkama, morskim ježevima i ko zna kakvim životinjama koje su postale kamen. A da se ima šta vidjeti, ima.

‘Luka na planini’

Svojevremeno se pričalo da je nekoliko planinskih vrhova ostalo mimo vode i da je na njima i danas moguće pronaći halke za koje su se vezali brodovi.

Pomalo se to graniči sa naučnom fantastikom, no valja priznati i to da je teorija više nego interesantna.

Idući tragom koji kaže kako se takve halke nalaze na vrhu planine Udrč, obišli smo kamenog diva i popeli se do samoga vrha.

Negdje pri vrhu, koji logično uopće nije vrh, zadržala se voda čineći jezerce (Stublić). A halke, e, tek to je priča, ali veranje uz Udrč nije nimalo lagano. 

Računa se da je Panonsko more, nastalo prije otprilike 30 miliona godina, iščezlo prije više od 600.000. 

Veliki metalni obruči koji su služili za vezivanje brodova za vrijeme Panonskog mora, danas su većini nepoznanica.

Jesu li halke nestale u prašini, satrvene od majke prirode ili ih je, ipak, moguće pronaći? Ako i ima tragova halki, možda su smještene na najviše, najudaljenije i nepristupačne planinske vrhove, obrasle divljom i neprobojnom vegetacijom? Teško je reći. Zasad, jedino što imamo kao dokaz njihova postojanja su pripovijetke i predanja.

Evo jedne takve priče. Redžo Kadrić, negdje 1965. godine na Udrč je dolazio sa tadašnjim šumarom Junuzom. Tih godina je Udrč pošumljavan. Desna strana planine je bjelogorično drvo, a lijeva crnogorično; zavisi odakle dolazite i kako posmatrate.

Na rubu planine dolazi do naglog obrušavanja, zapravo jezivo visokog klanca između Malog i Velikog Udrča. Tu se pažljivo spusti, prijeđe tekuća voda (potočić). Iznad su pećine u stijenama, a iznad njih, na nepristupačnom mjestu halke, željeznim klinima pričvršćene za kamen.

Redžo nas je upozorio da nikako nećemo moći prići tom mjestu jer je to na vrlo nezgodnoj litici.

Smisao u traženju

Ponekad je smisao više u traženju nego u nalaženju, pa je tako bilo i ovaj put. Izuzev priče o halkama, ništa opipljivo niti smo pronašli, niti vidjeli. Nagađati se može, no nagađanje ne vodi ničemu. Ono kaže da je na lokaciji Crne pećine na planini Majevici takođe moguće uočiti te halke, ali i na nekim drugim mjestima po Bosni i Hercegovini.

Smisao je, dakle bio u traženju.

No, očito je da zemlja ponekad izabaci iz svoje utrobe veoma interesantne predmete, ili pak negdašnji život koji se pretvorio u kamen i da to bude za čuđenje običnom puku.

Još kada bi neko datirao šta je tačno u pitanju i iz kog vremena su te školjke, kamenje, ježevi, bilo bi interesantnije. Naučnici bi našu priču učinili utemeljenom. Ili možda treba da zamolimo nekoga u Austriji da za nas ispita te školjke.

Ipak, niko nam ne može uskratiti zadovoljstvo čuđenja i nagađanja o nečemu što je lijepo, okamenjeno i beživotno.

Izvor: Al Jazeera