Jesu li koincidirajuće optužnice proizvod politike?

Koincidencija je slučajno vremensko podudaranje dvaju ili više događaja koji nisu ni u kakvoj vezi. Ili, možda, ipak, jesu. Slučajnost je podudaranje dvije stvari koje naizgled nemaju nikakve veze. Ili, možda, ipak, imaju, ako se u koincidencije i slučajnosti kao fenomene umiješa ruka politike.

Nedavno je, iz drugog pokušaja, potvrđena optužnica od Suda Bosne i Hercegovine za korupciju protiv bivšeg državnog ministra sigurnosti Dragana Mektića, koja ima svoje koincidirajuće elemente u barem jednoj činjenici – optužnica je “sačekala” da Mektić završi svoj produženi, petogodišnji mandat na najvišoj državnoj poziciji.

Uz Mektića, koji je sada “samo” zastupnik Srpske demokratske stranke u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, optuženi su i bivši šef kabineta njegovog ureda Igor Golijanin, pomoćnik ministra Samir Agić i vlasnik Instituta za zaštitu od požara i eksplozija Edin Garaplija. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tvrdi kako je nanesena šteta državnom budžetu od 124.000 eura, a Mektića inkriminira da je “produžio rok isporuke košulja, hlača, rukavica i metlica za gašenje požara” te da je “mijenjao konfekcijske brojeve rukavica za gasitelje”.

Surova realnost tempiranih optužnica

Mektić odgovara da je optužnica osveta Tužilaštva Bosne i Hercegovine i glavne tužiteljice Gordane Tadić, koje je ranije oštro kritizirao, rad tog pravosudnog tijela te da je najveći problem Bosne i Hercegovine “korumpirano i kriminalizirano Tužilaštvo”.

Da li bi onda mogli nazvati koincidencijom ili “obaveznom slučajnošću” kada Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona 13. februara 2019. godine na svojoj službenoj stranici objavi potvrđenu optužnicu protiv kandidata Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Ermina Hajdera za slučaj iz 2010. godine, i to tri dana prije prijevremenih vanrednih izbora za načelnika Općine Bosanski Petrovac, gdje je Hajder jedan od šest kandidata.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Signifikantno je da je optužnica protiv Hajdera potvrđena 10. januara iste godine, kada je kandidate za načelnika potvrdila Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine, ali je “neko” odlučio da njeno objavljivanje tempira “u dobar čas”. Drugim riječima, Tužilaštvo USK-a puna 33 dana ne objavljuje javno optužnicu, nego “u izborno predvečerje”, kako bi optužnica imala “osvježavajući” učinak na birače.

Hajder na prijevremenim izborima nije dobio dovoljan broj glasova za načelnički mandat, ali su ostale sumnje u toliku “količinu slučajnosti” te zebnja koliko smo svi sigurni u ovako “skrojenom” sistemu, ako je pravosuđe kontaminirano vaninstitucionalnim utjecajem.

“U suštini, ispada da novac nisam isplatio firmi koja posao nije uradila. Bosanski Petrovac nije oštećen, jer put Vođenica – Divna koštao je 416.000 konvertibilnih maraka [oko 215.000 eura], niti je jedna marka išla iz budžeta općine. Ali… izbori su za tri dana… a ovo se, kao, desilo 2010. godine?! Kako kažu: ‘Ako te ne mrze, sigurno ništa i ne radiš!’ Ovo se rješava na sudu. Ja sam čist! Ko stoji iza ovoga?”, oglasio se povodom objavljivanja optužnice Hajder.

‘Discipliniranje’ uglavnom javnih ličnosti

U “mrtvom moru” pravosudnih devijacija za koje se neizostavno veže “neka politika” ne jednom moglo se čuti kako u praksi postoje takozvane koincidirajuće optužnice, čije potvrđivanje i objavljivanje neodoljivo izaziva brojne komentare, koja se mogu sublimirati u jedan, kako se radi o tempiranom “discipliniranju” određenih, uglavnom javnih ličnosti, a za hator njihovih političkih protivnika ili nečijih maglovitih interesnih sfera.

“Jasno je da su ‘koincidirajuće’ optužnice našla stvarnost, kao što su i naša stvarnost slučajevi korupcije, pa čak i ubistava, koje tužilaštva svjesno ne procesuiraju zarad zaštite nečijih interesa”, kaže advokat Ifet Feraget, koji je u javnoj žiži jer zastupa dva krivična predmeta, ubistva Davida Dragičevića u Banjoj Luci i Dženana Memića u Sarajevu, slučajeve koji su u bh. javnosti stvorili nezabilježen odij i eklatantno nepovjerenje prema pravosuđu. Istovremeno, imamo i potpuno zaustavljanje ili vođenje istraga u pogrešnom smjeru.

U interpretacijama struke, pravnih znalaca i intelektualaca i razmišljanjima običnog bh. čovjeka postoji strahopoštovanja vrijedni, skoro jednoobrazni stavovi o kvalitetu i rezultatima domaćeg  pravosuđa. Skoro konsenzualno prihvatanje realnosti, po kojoj je “reformirano” pravosuđe truli direk bh. države ukazuje nimalo zlonamjerno da je autoritet nosilaca pravosudnih funkcija u horizontali i vertikali sve do Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, uz časne izuzetke, pao na najniže grane.

Stigla ‘trojka’, nema optužnica

Politika je na “velika vrata” odavno ušla u pravosudne prostore i odbijanje da prihvatimo istinu o podobnim tužiocima i sudijama, nagomilanom talogu jedne časne profesije, samo će nas dublje i dalje odvlačiti od poželjne terapije za uklanjanje “tumorskih stanica” iz teško oboljelog pravosudnog organizma.

Bivši novinar, danas advokat, Senad Pećanin nedavno je otvoreno iznio stav o urušenom “reformiranom” pravosuđu u režiji međunarodne zajednice. Po njemu, politika je pokazala brutalnu doktrinarnu moć na nekoliko “velikih” predmeta i istraga.

“Godine 2010. sve je krenulo nizbrdo nakon izbora, kada su na vlast došli Zlatko Lagumdžija, Milorad Dodik i Dragan Čović i kada su za sedam dana obustavljene istrage i pripremljene optužnice protiv njih: protiv Čovića za teški kriminal u Hercegovini – Soko i ostale afere, protiv Dodika za izgradnju zgrade Vlade [bh. entiteta] Republike Srpske, a protiv Lagumdžije za aferu ‘Reket'… Istrage su zaustavili oni, njih trojica, bratski, po sistemu ‘Marko, Ivica i Enes’ iz Nadrealista, a urušavanje se nastavilo i doživjelo kulminaciju sa sadašnjim stanjem, s [predsjednikom VSTV-a BiH Milanom] Tegeltijom”, podsjetio je Pećanin na potpuno zaboravljene i “ugašene” tužilačke predmete.

Kad tužilac zagrli optuženog

Još jedna je “koincidirajuća” optužnica protiv bivšeg načelnika Bosanskog Petrovca i aktuelnog zastupnika u Skupštini USK-a Zlatka Hujića iz političke stranke POMAK, novembra prošle godine, čije je napuštanje načelničke funkcije dovelo do prijevremenih izbora, tvrdi on, bila tempirana kada se dogovarala nova većina u Skupštini USK-a. I ta je optužnica, po Hujićevim riječima, imala svoj politički trag. On je tada govorio kako su ga, kao nezavisnog kandidata, iz Stranke demokratske akcije zvali da im se pridruži, ali ih je odbio.

“Od članova SDA prije nego od tužilaštva saznao sam za optužnicu. Sve je bilo programirano da promijenim stranu, ali nisam”, izjavio je u to vrijeme Hujić.

Međutim, danas otkriva da je četiri godine ranije postupajući tužilac u istoj stvari donio naredbu o neprovođenju istrage, jer “nije bilo elemenata”.

“Sjedio sam s prijateljem, bivšim kantonalnim pravobraniocem, a u blizini je bio pomenuti tužilac. Prišao sam mu i rekao: ‘Kako vas nije sramota, prije nekoliko godina ste me oslobodili za istu stvar, a sad me optužujete. Ovo je čista štela.’ U tom trenutku tužilac je ustao, zagrlio me i rekao: ‘E, moj Hujiću, imam i ja naloge šta ću raditi, nisi samo ti u problemu, i ja sam'”, ispričao je Hujić.

Još je zanimljiviji slučaj krajiškog kantonalnog zastupnika Hadisa Jusića (SDA). On je 22. januara 2019. godine postao federalni delegat, odnosno na konstituirajućoj sjednici Skupštine USK-a, zajedno sa Hajrudinom Halilovićem iz Stranke demokratske aktivnosti, izabran za bošnjačkog delegata u Domu naroda entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, ali i dobio optužnicu. Jusić je optužen kao bivši direktor Javnog komunalnog preduzeća Komrad, zajedno s bivšim gradonačelnikom Bihaća i još tri osobe, za organizirani kriminal.

Ne ide se u parlament s optužnicom…

No, prije konstituirajuće sjednice Skupštine USK-a na Klubu Bošnjaka odigravala se tragikomična scena. Kada je Klub upoznat i kada je skoro pročitana optužnica protiv Jusića, jer je još bošnjačkih zastupnika bilo zainteresirano za poziciju federalnog delegata. “Molbu” Jusiću da odstupi, jer “nije red” da se ide u časni dom s optužnicom, Jusić nije prihvatio. Uglavnom, svu Jusićevu radost zbog izbora u Dom naroda ugasila je optužnica.

Posljednja poznata “koincidirajuća” optužnica u USK-a je ona novogodišnja, posljednjeg dana 2019. godine. Kantonalni sud je potvrdio optužnicu protiv bihaćkog poduzetnika Halila Bajramovića i još tri lica za zloupotrebe položaja i druga krivična djela. Bajramović je posljednje dvije godine politički aktivan, kao čelnik Naroda i pravde u ovom dijelu Federacije Bosne i Hercegovine, a opozicija, na čelu sa SDA, nejavno ga tretira kao osobu koja je političkim lobiranjima i utjecajem spriječila pad aktuelne Vlade USK-a. Dakako, bilo bi nefer direktno povezivati Bajramovićev politički rad s optužnicom, ali činjenica je da se ona vezuje za navodna krivična djela iz 2005. godine, dakle prije 15 godina.

Suspektnost brojnih istraga i optužnica ogleda se, po mišljenju advokata Ferageta, u tome da se, nakon izmjene krivično-procesnih zakona 2003. godine i uvođenja takozvanog adversarnog (stranačkog) postupka, svojstvenom anglo-američkom pravosudnom sistemu, ovaj u osnovi dobar sistem pretvorio u svoju suprotnost.

“Tužioci ne vode istrage, ili ne vode adekvatne istrage, onda kada postoje dokazi da je izvršeno (čak i najteže krivično) djelo, a vode istragu povodom nekih događaja za koje ne posjeduju dokaze ili imaju klimave dokaze. Zbog toga se postavljaju pitanja: jesu li tužioci sposobni pravilno procijeniti postojanje okolnosti od kojih zavisi vođenje istrage i podizanje optužnica i jesu li tužioci nezavisni u svom radu? Odgovor na prvo pitanje je da uglavnom jesu, a odgovor na drugo pitanje je da sigurno nisu”, smatra Feraget.

Pravosudni kišobran prepun rupa

Dodaje kako je od 2003. godine u praksi do sarkazma ismijan postupak utvrđivanja disciplinske odgovornosti tužilaca za učinjene propuste, jer je broj tih postupaka u potpunoj nesrazmjeri s ogromnim nepovjerenjem javnosti u rad pravosuđa, prvenstveno tužilaca. “Kaznena politika” prema sudijama i tužiocima je potpuno izgubila smisao.

“Iako je namjera zakonodavca da novim sistemom poveća efikasnost u procesuiranju i zaštiti žrtve krivičnih djela, ta efikasnost je na zabrinjavajuće niskom nivou, a žrtve su potpuno marginalizirane. Iako je zakon rekao da je tužilac ‘šef parade’, svi mi znamo da se kod nas politika često pita ko će i da li će uopće neko biti procesuiran, kao što ta ista politika često, preko tih podobnih tužilaca, proizvodi montirane optužnice, koje nemaju za cilj provođenje pravde, nego ucjene i vršenje pritiska na određena lica”, konstatira Feraget.

U tom smislu, potpuno je očekivano da će iz pravosudnog kišobrana prepunog rupa ispadati pred javnost kako tempirane optužnice s jakim začinima politike, a isto tako pojedine istrage biti vođene u krivom smjeru, ili zaustavljene na neobjašnjive rokove mjerene godinama i vjerovatno nikada završene. Zahvaljujući ogromnoj tužiteljskoj moći, koji su u svojim poslovima u potpunosti nadređeni ministrima policije, rukovodiocima policijskih agencija i svima koji na bilo koji način učestvuju u istragama. Rješenje se ne nazire, niti ga iko nudi.

Izvor: Al Jazeera