Oglasi

Jesmo li đuskali u ritmu mrvljenja ljudske lobanje?

DJ Max, ili Srđan Golubović, za svoja zlodjela nije procesuiran, nego je po beogradskim klubovima zabavljao urbani svijet.
Tifa Šabanović i sve Tife su 'nemila prošlost' o kojoj se uporno i doslijedno šuti, piše autorRon Haviv

Prije tačno 26 godina Ron Haviv fotografisao je "finog beogradskog DJ-a" kako šutira u glavu ubijenu Tifu Šabanović. O ovom zaleđenom frejmu vremena imamo sve zlo rata ovaploćeno u jednoj nozi. Nije ova noga nekakva ruralna srBska čizma. A, jok! To je noga "beogradskog asfalta", ekstenzija Ćosićeve Srbije, pridružena Arkanovim vikend-ubicama i pljačkašima bijele tehnike po istočnoj Bosni.

Nego, šta imamo danas u Srbiji i Republici Srpskoj? Šta nam današnji mladi mogu reći o ovoj fotografiji, o Srđanu Goluboviću, aka DJ Maxu? Mladi sustavno zaglupljeni, sve i da hoće, ne znaju ništa o ovom zločincu i kolegama mu. Stariji? Pa, stariji se dijele na tri grupe. Oni koji glasno ćute i oni kojima je žao što ovakvih DJ-eva nije bilo više. Imamo i treću kategoriju, neku vrstu polusnobovske elite srbijanske, koja i jeste i nije svjesna zločina koje je neko počinio u njihovo ime, ali koja sa indignacijom odbija da je tako li šta mogao uraditi bilo ko iz centra Beograda.

Pa, hajdemo redom... Mladi do 25 godina po (ne)sreći nastanjeni na teritoriji RS-a i Srbije odistinski ne znaju apsolutno ništa o ovoj fotografiji. Kontekst, potkontekst, doba nastanka, način na koji je nastala, kada je prezentovana javnosti svjetskoj, a kada srpskoj... Doslovno ništa. I nije ovo pravdanje, tek djeca su u sistematskom ništenju povijesti od srpskih elita sa obje strane Drine osakaćena za jedno faktografsko saznanje, koje bi ih moglo izvesti na put suočavanja sa prošlošću.

Tata, je li bilo tog rata?

Pitanje "Tata, šta si radio u ratu?" svedeno je tako na domen puke hipoteze ili hipotetičkog eseja. U stvarnosti, budimo realni, ono se ne postavlja. Uprkos i u inat činjenici da gledamo mrtvu Tifu Šabanović i da znamo za stotinjak hiljada jednako ubijenih stanovnika Bosne i Hercegovine. Tate su bile u ratu, ali čini se, neko drugi je ubijao.

Kad smo kod Drine, sa jedne strane u srpskom nacionalnom korpusu stoluje Milorad Dodik, čovjek koji javno kaže da će bilo kakvo učenje o Srebrenici i srpskim zločinima, a pogotovo genocidu, izbaciti iz udžbenika povijesti, a sa druge, istočne strane Drine je Aleksandar Vučić, onaj srpski doborovoljac iz Gline, onaj osmatrač položaja iznad opkoljenog Sarajeva, onaj koji je preko naziva bulevara Zorana Đinđića lijepio natpis Ratko Mladić, onaj što je četničkim vojvodama Vojislavu Šešelju i Tomislavu Nikoliću nosao gajbu piva... Elem, jasno vam je da sa tim ljudima djeci nema ni istine, ni napretka, niti bilo kakvog suočavanja sa prošlošću. Bilo kada...

Onda dolazimo do kategorije "da se tate kući vrate". Riječ je o, milom ili silom, mobilisanom puku koji se prije četvrt vijeka razvojačio i PTSP odavno pretočio u alkohol, droge i beznađe. DJ Max, onaj lucifer bijeljinski, nekome češće, a nekome rjeđe navrati iz podsvijesti u svijest. Zavisno od psihološkog modula ličnosti. Tifa Šabanović i sve Tife su "nemila prošlost", o kojoj se uporno i dosljedno šuti. Tako, jedno četvrt vijeka. Neko drugi je negdje drugdje u nečije drugo ime pobio nedužan narod. Sve jednaka mantra racionalizacije, koja privremeno oslobađa krivice i grli pojedinca u poricanje. Čini se u toj izmaglici da rata nije ni bilo, samo ova fotografija sluđuje.

No da se ne lažemo, postoji nemali broj onih koji se operisani od ljudskosti i empatije nasmiješe na ovu fotografiju, koliko god to vama bolesno zvučalo i sebi u bradu promrmljaju: "Eh, da smo više ovo radili..." Rat je bio, je.. ga. Da, da, morate biti svjesni da ste okruženi i takvim personama.

Ruralni i urbani zločinci

I postoji taj soj i sloj, gore navedene "fine beogradske raje", koja apsolutno romantizirano gleda na užase devedesetih iz vizure centra Beograda. Pa sa svojim intelektualno-ideološkim monoklima, bustovanim vremenskom distancom, uljepšavaju taj isti beogradski centar, zaboravljajući da su sve silne demonstracije bile galimatijas nacionalista i razočaranih komunista. Možete biti bradati četnik ubica iz Čačka, Užica, Ljiga i Svrljiga, ali iz Kruga dvojke, e to je bogohuljenje. Na žalost, kamo sreće da je tako u realnosti, ali jednostavno nije.

Po njima je Srđan Golubović, istina-Bog, nekako urban, ali gluho bilo, nije on baš iz centra Beograda. On je negdje, nekako tu negdje, ali ne baš sa Vračara. Ovo je argumentacija i racionalizacija validnosti. Jer, Srđan jeste iz centra Beograda, mladić-monstrum odrastao u Krunskoj ulici. Dabome, ne može čovjek nametati kolektivnu krivicu za mračnjake zla, koji šutiraju prethodno ubijene žene, ali može očekivati da barem intelektualna zajednica (šta god to bilo), ustane i konačno upre prstom u "finu gradsku raju beogradsku koja se odmetnula".

I da se prestane mistificirati i uporno boldovati taj jedino i isključivo ruralni srpski element, koji je jedino i isključivo kriv za sva zlodjela koja su Srbi činili drugima na Balkanu. Ne, jednako su zlodjela činili i DJ Maxevi i ostali urbani živalj, kao i pristalice Baje Malog Knindže. Najlakše se bilo kriti četvrt vijeka iz neke jeftine sociološke simplifikacije. Na kraju krajeva, Dobrica Ćosić i posilni iz Francuske 7 nisu bili baš paori, nego kreatori "novog srBskog nacionalnog poretka" ucelofaljenog u Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti.

Lov na ljude u urbanom safariju

A, sad opet pogledajte fotografiju. Vidite nepatvoreno zlo. Univerzalno (ne)ljudsko zlo. Pa se pitate - treba li komentar na fotografiju? Treba! Poradi svih gore pobrojanih kategorija ljudi, koji - što svjesno, što nesvjesno - bivaju taoci velikosrBske nacionalističke politike. Neki iz neznanja, poput djece i mladih. Neki zarad "mira u kući" i vječne ćutnje, neki jer bi ubijali još, samo im geostrategija i sadašnjost ne idu na ruku. A, neki opet zbog intelektualističkog poricanja realnosti.

A, realnost je posve, surovo jasna. Urbani mladići, koji su živjeli na asfaltu, odlučili su se pridružiti Željku Ražnatoviću Arkanu u safariju na ljude koji se drugačije zovu. Zarad adrenalina, zarad bijele tehnike, zarad izopačene mržnje. Potpuno dobrovoljno. Jednako kao što su dobrovoljno i pri punoj svijesti ubili Tifu Šabanović, kao što su ubili na desetine njenih sunarodnika samo u Bijeljini, jednako kao što su etnički očistili taj dio Bosne i Hercegovine, a onda, u duhu valjda dobrog raspoloženja, na beogradskim žurkama zabavljali urbanu mladež.

Vidite, žrtva je žrtva, ime, prezime, porijeklo i okolnosti je spašavaju od užasa zaborava. Jednako tako zločinac, ma ko bio je osoba sa imenom, prezimenom, određenim statusom, porijeklom, svjetonazorom i ličnom pričom. Biće koje vidite je DJ Max, ili Srđan Golubović, koji nikada za ovo zlodjelo nije procesuiran, niti je odgovorao i koji je po beogradskim klubovima zabavljao urbani svijet. Možda je i neko od vas bio opijen ritmovima ubice čija čizma je lomila lobanju.

Mislite o tome...

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.