Jelena, djevojčica koja živi sama: Odrasli je obradovali, djeca rastužila

Piše: Snježana Mulić-Softić

U životu Jelene Avramović, 12-godišnje djevojčice iz sela Šćepanica, sa planine Jadovnik, koja još od desete godine živi sama, kao podstanarka u maloj sobi u Brodarevu, a kako bi bila bliže školi, desile su se velike promjene.

Otkako je prije mjesec dana, Al Jazeera objavila priču o ovoj usamljenoj djevojčici, a koja je skoro bez ičijeg nadzora, sama provodi dane i noći, sama se brine za hranu, sama loži vatru i savladava školsko gradivo, reagirala je javnost iz cijele regije i ponudila pomoć.

Danas je u skromnoj Jeleninoj sobici, za koju njeni roditelji mjesečno odvajaju 30 eura, dosta veselije. Iako stari televizor još uvijek “ne sluša”, jer povremeno ne hvata kanale, Jelena se više oko toga puno ne brine.

Sreća i tuga

Iz šarene torbice vadi laptop lila boje, one koju, kaže, najviše voli, stavlja ga na sto, i dok joj rupica-smijalica titra na obrazu, uključuje ga i priča: “Sad imam i internet. Dvije tete iz Podgorice, Danijela i Jovana, kupile su mi laptop i uplatile bežični internet za dvije godine”.

Kaže da je brzo savladala rad na računaru, jer u školi uči informatiku, te kako se više ne osjeća toliko usamljenom.

“Sada imam i Facebook i mogu da se dopisujem sa prijateljima, mogu da naučim puno toga što prije nisam mogla”.

Izbor manjeg zla

I Eldin Jejna, član Opštinskog veća, po zanimanju socijalni radnik, kaže da je slučaj Jelene Avramović specifičan. “Nije baš uobičajeno da devojčica od deset godina počne živeti sama, odvojena od porodice. Ali, tako je, ona nema rodbine tu gde joj je škola. Njeni roditelji su morali odabrati manje zlo – ili da ostane na planini odvojena od civilizacije, ili da živi sama, po cenu i da joj nešto fali. Prema Porodičnom zakonu, roditelji ne smeju ostaviti bez nadzora dete predškolskog uzrasta, a ona već ima 12 godina i, koliko znam, otac je povremeno posećuje. Osim toga, po zakonu, roditelji ne smeju dete ostaviti bez osnovnog obrazovanja i njima za to sledi kazna. Ja samo mislim da su ti ljudi malo riskirali kako bi svoje dete izveli na pravi put.”

Od dobrih ljudi je, nabraja, dobila mobitel, novu komodu za knjige i garderobu, knjige za lektiru, novu – veliku peć na kojoj ima mjesta za šerpe, jer je dosad imala samo malu pećicu na kojoj nije mogla ni supu podgrijati, te brdo lutki i plišanih meda i plaćenu stanarinu do kraja školske godine.

Veli i da je njen mlađi brat Goran, o kojem je Al Jazeera također pisala, a budući da je jedini učenik koji pohađa školu u Gornjim Stranjanima i koja će se zatvoriti kada on završi četvrti razred, dobio tablet i laptop, da ima obećanje da će dobiti i novi televizor, te da su je zvali ljudi koje nikad nije ni čula ni vidjela, a koji su joj uputili riječi pune topline, ljubavi i razumijevanja.

Dok to priča, Jeleni se oči pune suzama. Uvlači mala dječija ramena i tiho jeca.

Kad se smiri, nastavlja priču o tome, kako su je sa svom tom pažnjom i pomoći, stigle i tuga i razočarenje:

“Kako su nakon vašeg dolaska i teksta kod mene i u školi počeli dolaziti novinari sa svih strana i puno televizija i kamera, tako su mi se nastavnici uglavnom zahvaljivali i govorili: ‘Da nije tebe, za našu školu niko ne bi ni znao’. Ali deca, učenici… oni su me ismejavali, zadirkivali, vređali… govorili su mi da sam medijska zvezda, ali samo da nešto isprosim, da oni to ne bi nikad prihvatili, da  je sramota da se o meni piše i svet mi pomaže. Puno sam zbog toga patila i plakala. Bilo me je pomalo i stid”, govori Jelena i briše suze.

A onda se odjednom uspravi, obriše suze, nasmije se i, baš kao da je bar duplo starija, kaže: “Ali ja znam da nisam ništa loše učinila i da moram biti ovde i učiti ako hoću da ostvarim svoje snove. Gore, na planini, gde je moja kuća ja to ne mogu.”

Torba puna ljubavi

I upravo u tom momentu njen otac Blagoje, koji sa majkom i njenim mlađim bratom živi navrh strme i surove planine Jadovnik, dolazi i unosi putničku torbu.

“Vidi,  ovo ti je stiglo iz Beograda, od Saške”, kaže joj veselo.

Jelena stidljivo otvara torbu i prvo što iz nje vadi je kutijica sa parfemom. Rupice-smijalice ponovo igraju na djevojčicinom licu. Stidljivo i polagano skida celofan sa svog prvog parfema u životu i prska ga iza uha. Uskoro miriše čitava soba, a osmijeh sa njenog lica ne silazi.

Otac joj pokazuje i mali ručni sat, također u njenoj omiljenoj boji, vadi još neke sitnice, među njima i ogledalo, ukrasni sapun i figurice… Jelena, stavlja sat na ruku, a figurice će, kaže, odnijeti u novi stan, u koji od iduće školske godine treba preseliti, a kada će joj se pridružiti i brat, s obzirom da i on kreće u peti razred i da je sadašnja sobica premala da bi u nju mogao stati još jedan krevet.

Svi zajedno idemo vidjeti njen budući – novi stan, a njen otac nam se zahvaljuje za tekst i kaže kako su im telefoni bili usijani, kako je puno ljudi zvalo i pomoglo.

“Drago mi je da ima tako finog sveta, zvali su i iz Bosne, Hrvatske, Srbije… Drago mi je da moja deca odu iz one pustinje sa Jadovnika, da ne zaglave gore sa zverima”, priča Blagoje i dovodi nas u prizemlje privatne kuće, koje treba biti budući stan njegove djece.

Nema osnove za asistenciju socijalnog radnika

Šefket Šehović, direktor Osnovne škole “Svetozar Marković” u Brodarevu, koju pohađa Jelena, kaže da u jugozapadnoj Srbiji nije rijetkost da djeca sa sela dolaze u grad gdje nastavljaju školovanje od petog razreda pa nadalje, “Međutim, ta deca uglavnom budu kod rodbine ili poznanika, a slučaj malene Jelene je specifičan pošto ona tu nema rodbinu i morala je ići u klasično podstanarstvo. Ja sam lani, kada je ona došla u peti razred, pomogao njenom ocu da joj nađe smeštaj. Tada je to bilo u kući u kojoj je već živela jedna porodica i imala je, tako da kažem, žensku ruku. Međutim, mislim da je tu stanarina bila preskupa za njene roditelje, pa ona sada živi sama u drugoj kući. Mi nismo tražili asistenciju socijalnog radnika jer za to nije bilo osnove, budući da Jelena ima žive i zdrave roditelje, a i otac je obilazi najmanje jednom sedmično”, kaže Šehović.

Ovaj stan je puno veći od Jelenine sadašnje sobe – ima i kupatilo i kuhinju, te još jednu sobu, ali i vlagu do polovine zidova. Ipak, Jelena je sretna, vrti se oko novog šporeta i komode koju je dobila, a koje je njen otac već tu premjestio.

“Srediće nama tata ovo preko ljeta”, kaže samouvjereno, dok otac dodaje kako su “neki dobri ljudi obećali platiti kiriju i za taj stan, pa će se on lakše pokrpiti”.

Jelena već uređuje svoj novi podstanarski prostor, pa po komodi reda figurice, ogledalo… Kaže: ‘Ovo neka ovde stoji’.

Pitamo je nedostaje li joj puno majka, a one rupice odjednom nestanu, kao da nikad na njenim obrazima nisu ni bile, i oči se napune suzama.

“Ma, čujemo se mi telefonom. Uvek me isto pita – jesam li jela, kako sam i jesam li napisala zadaću. Da može, meni bi mama došla, ali pošto tata radi u školi u Gornjim Stranjanima, ona mora ostati kod kuće jer nema ko da se brine za stoku”, kaže Jelena.

Zato mi odlazimo kod njene mame.

Selo bez ljudi

Dugo se truckamo strmim, izlokanim putem koji vodi liticama planine Jadovnik. Selo Šćepanica je zvanično od Brodareva udaljeno 12 kilometara, ali zbog lošeg puta, čini se da do njega ima bar još dva puta toliko. Zapravo, put je na nekim mjestima toliko uzak, a provalija ispod njega toliko duboka, da bi čovjek najradije zažmirio ili nekako preletio taj dio.

Ipak, nekako stižemo – mi bijeli od mučne vožnje, a naše bijelo auto, sivo od blata.

Pred nas istrčava mlada, mršava ženica i širi ruke u zagrljaj.

“Hvala Bogu da ste došli, ja ovde poludeh sama”, kaže, kao da nas zna čitav život i uvodi u skromnu seosku kuću.

Priča kako, kad njen suprug i sin odu u školu, ona ostane sama u selu.

“Nemam s kim progovorit. Samo smo tu stoka i ja. Gore, visoko, imaju još jedan đed i baba, sami, ali nemam vremena do njih ići”, govori Stanica Avramović.

Dok sprema kafu, pita jesmo li bili kod Jelene, kako joj je kćerka, pa počne plakati.

“Ja znam da je moje dete samo, ali mi nismo imali drugog izbora  Neka je i same, al’ nek je blizu škole. Neće valjda ostati ovde u planini, da kao ja – priča sama sa sobom. Jelena mi je stalno na pameti, ne silazi mi s uma ni danju ni noću. Ipak je ona dete, al’ šta ću”.

Kaže da ne zna koga joj je više žao – Jelene ili njenog brata Gorana, koji je jedino dijete – i u školi, i u selu.

Teška odluka

“On se nema s kim pogirati, ni progovoriti. Bojim se – podivljaće. On čak, dok dođe od škole do kuće, a koja je sedam kilometara odavde, ponekad zaboravi šta ima za zadaću. A i ne zaboravio”, pravda ga mati.

Njen suprug se prisjeća kako im je bilo teško donijeti odluku da Jelenu, koja je imala samo deset godina kada je postala podstanarka, ostave samu u gradu: “Ostala deca koja kada kreću u peti razred i moraju sići u grad da nastave školovanje, uglavnom imaju rodbinu, pa ona o njima brine. Međutim, mi u Brodarevu nemamo rodbine, zato je ona sama. Ali i to je bolje nego da ostane ovde s vukovima. Ne bih svom detetu poželio da ostari u ovoj nedođiji.”

Blagoje i Stanica znaju da se neki pitaju, pa i osuđuju, zato što su svoju kćerkicu pustili da živi sama, ali kažu da vjeruju u Boga i nadaju se da će njihova žrtva jednog dana, kada Jelena završi školovanje i nađe posao, pokazati se ispravnom.

“Kada Goran dođe, biće običnije. A ako tata dobije posao u Brodarevu, možda će ovde doći i on i mama. Iza kuće ima njiva, pa mogu dovesti i nešto stoke. Mama je pričala da bi prodali nešto stoke i došli ovde, da ne budu sami u planini. A ja imam još dva boda da navučem za odličan uspeh, o tome maštam”, govori Jelena dok nas ispraća ispred budućeg stana i maše ručicom na kojoj svjetluca novi sat – u boji koju ona najviše voli.

Izvor: Al Jazeera