Jedna partija, jedan narod, jedan vođa

'Okupljanje oko jednog vođe ili jedne partije spadaju u tradicionalnu praksu našeg društva' (Reuters)

Nakon poslednjih parlamentarnih izbora Srbija se približila svom starom idealu, jednopartijskom sistemu, u meri u kojoj je to danas moguće. Stanje nije savršeno, Aleksandru Vučiću i njegovom privatnom preduzeću poznatom pod imenom Srpska napredna stranka neznatno sreću kvare socijalisti Ivice Dačića, SPAS-itelji Aleksandra Šapića i šačica obligatnih manjina, ali ipak nema razloga da bude nezadovoljan. Budući da je Srbija, bar zvanično, višepartijska demokratija, veći stepen jednoumlja trenutno nije moguć. Dačić i Šapić su ionako saradljivi, lojalni i spremni na sve koalicione sporazume, a i nema neke suštinske ideološke razlike između tri skupštinske stranke: sve ih spaja lepljiva smesa smućkana od populizma, nacionalističkih floskula, patriotskih lagarija i ostalih opštih mesta narodnjaštva.

Diljem javnosti razležu se žalopojke praćene iščuđavanjem nad nesrećom koja nas je zadesila. Kako da nam se dogodi ovakvo skandalozno jednoglasje kad smo odvajkada poznati kao izrazito pluralistično društvo ponosno na brojne različitosti, još od vremena slavne trpeljivosti Stefana Nemanje spram manjinskih bogumila? Kratak, jezgrovit, možda najprecizniji postizborni komentar dao je profesor Dejan Jović na svom Twitter nalogu: “Srbija dugo nije htela da postane suverena država. A posle ovih izbora postavlja se i pitanje: da li je ikada želela da bude višepartijska”. To je pitanje nad kojim bi zaista trebalo da se zamislimo.

Konsenzus oko nacionalnog programa

Ako pogledamo malo u prošlost, jednoumlje je pre bilo pravilo nego izuzetak. Insistiranje na jedinstvu, na famoznoj srpskoj slozi, okupljanje oko jednog vođe ili jedne partije spadaju u tradicionalnu praksu našeg društva, dok nam polifonija, razvijanje šarolikosti i svakovrsnih posebnosti baš i nije bilo blisko. Višestranačje je uvedeno na jedvite jade, a i na tim prvim izborima u decembru 1990. godine Socijalistička partija Srbije osvojila je 194 mandata, više čak i od Vučića danas, dok je voljeni vožd Slobodan Milošević osvojio više od tri miliona glasova. Kad je Milošević najzad oboren, nakon desetogodišnje borbe, sankcija, ratova, bede i zločina – građani su odmah u Vojislavu Koštunici prepoznali novog vođu. U periodu neposredno nakon predsedničkih izbora 2000. godine, Koštunica je imao neverovatan rejting koji se kretao između 70 i 86 procenata – toliko građana je tvrdilo da baš u njega ima najviše poverenja. Poenta rušenja Miloševića, između ostalog, bilo je i uvođenje istinskog pluralizma, ali građani to nisu tako shvatili, njima je bilo bliže traženje novog mesije.

Da stvar bude još gora, devedesetih je postojao masovni konsenzus oko tzv. nacionalnog programa, tako da je i postojeći politički pluralizam bio poprilično prividaan. Tim aspektom opozicije temeljno se bavila istoričarka Dubravka Stojanović u tekstu „Traumatični krug srpske opozicije“ koji je objavljen u zborniku „Srpska strana rata“. Neke od zaključaka iz tog teksta sažela je u jednom intervjuu od pre par godina, kad je govorila o problemima opozicionih stranaka: „Nastale su uglavnom na nacionalističkom programu, kakav je bio i vladajući. I od tada one traže svoje mesto, kojeg nema”. Odatle sledi sumorni zaključak: „Slabost opozicije je u tome što nikada nije bila autentična u programskom smislu i zato za njeno postojanje nema previše razloga”.

Kako nekad, tako i danas: čak i ovo malo pluralizma što imamo deluje utvarno, jer nema bitnih razlika između vlasti i opozicije kad na tapet dođu nacionalne teme. Kosovo, Republika Srpska, Crna Gora – to su teme oko kojih postoji konsenzus ogromne većine političkih aktera. Pritom je taj nacionalni program koji su političke stranke preuzele od rodoljubaca iz intelektualne elite osnovni uzrok naše propasti i civilizacijskog nazadovanja, takoreći siguran put u dalju propast. I baš oko tog pogubnog političkog modela se gotovo svi slažu. Sa ovakvim političkim i intelektualnim predvodnicima, nesposobnim da smisle nešto primereno vremenu u kom žive, sva je prilika da će nam budućnost biti podjednako mračna kao prošlost.

Tradicija jednoumlja

Kad pogledamo još dublje u vreme prošlo, prizori nisu ništa svetliji. Imali smo period socijalizma koji jeste bio vreme najvećeg progresa, ali u okvirima jednopartijskog sistema. Pre toga smo imali Šestojanuarsku diktaturu, a još ranije višedecenijsku vladavinu Radikalne stranke Nikole Pašića, populističke partije koja je od države radila isto ono što Vučić radi danas. Čak i kada je u međuratnom periodu postojao parlamentarni život, to nije bilo baš sasvim regularno, jer su komunisti bili zabranjeni Obznanom 1920. godine, kad su na lokalnim izborima osvojili 59 najvećih gradova, te bili treća stranka u Skupštini. Dakle, ogroman broj građana nije mogao da ima svoje predstavnike, jer je njihova politička opcija bila zabranjena zakonom.

Naravno, uvek je bilo ljudi koji misle drugačije, postojali su i liberali, socijalisti, pravi demokrati, ljudi okrenuti Zapadu i svesni da je dubinska reforma društva neophodna za boljitak, ali oni nikad nisu dobili istinsku šansu da naprave oštar rez i povedu srpsko društvo nekim drugačijim putevima. Ljudi poput Milana Piroćanca, Jaše Prodanovića, Ljube Davidovića, Jovana Skerlića, Dimitrija Tucovića, Triše Kaclerovića i mnogih drugih – uvek su bili manjina. Popularnost i podršku po pravilu su dobijali demagozi, populisti i hvalitelji nacionalnih mana, oni koji su se trudili da se ne „odrodimo“, da ne izgubimo naš famozni identitet, zaštitnici naroda i tzv. nacionalnih interesa. Uvek se ispostavljalo da se iza te gromopucatelne retorike i priče o nacionalnim interesima krije najobičniji lični interes narodnih vođa da pljačkaju svoje podanike i drže ih u okovima primitivizma, nerazvijenosti i siromaštva.

Progon svega drugačijeg

Politički pluralizam nije nešto što pada s neba, već on neminovno proizilazi iz pluralističnog društva, iz polifone kulture koja sistematski neguje različitosti. Međutim, na takve pojave se kod nas ne gleda baš blagonaklono. Upravo suprotno: svako ko iole štrči izvan uobičajenog reda stvari, svako ko se izdvaja iz sveopšte uravnilovke – taj biva proganjan, ostrakizovan i prokažen. Pogotovo ako je neki pojedinac kritički nastrojen prema svojoj sredini, te ako je privrženiji istini i svojoj profesiji nego nacionalnoj mitologiji – takvom se loše piše.

Osnivači kritičke istoriografije kod nas, Ljubomir Kovačević i arhimandrit Ilarion Ruvarac, krajem XIX veka su proglašeni izdajnicima, jer su utvrdili da Vuk Branković nije bio izdajnik, te da guslarske pesme ne mogu da se tretiraju kao istorijski izvor. Knjige u kojima su izložili pravu istorijsku istinu objavljene su 1888. godine, a danas, 132 godine kasnije, Vuk Branković je mnogima i dalje sinonim za izdaju. Čak i kad se u medijima govori o istorijskim činjenicama, to zvuči tragikomično, jer je propraćeno naslovima i najavama o tome kako najzad razbijamo mitove, kako otkrivamo pravu istinu o davnoj prošlosti i sve u tom stilu. Mitovi su razbijeni pre više od sto godina, ali džaba kad naša patriotska inteligencija i dalje gusla istu priču sačinjenu od laži i baca anateme na ljude kojima je istina srcu bliska.

Tradicija stigmatizacije svakog ko se usudi da više veruje činjenicama nego rasprostranjenim zabludama, svakog ko se drzne da misli svojom glavom nastavila se do dana današnjeg. Ko god kaže nešto razumno i suvislo što se protivi srpskom nacionalističkom narativu, taj biva proglašen za izroda, neprijatelja Srbije i izdajnika srpstva, baš kao i Kovačević i Ruvarac u XIX veku. Još gore od kritičkih intelektualaca prolazili su pripadnici manjina, pogotovo nacionalnih i verskih. Do kojih monstruoznih razmera zločina i krvološtva može da dovede nacionalna mržnja, videli smo u poslednjim ratovima. Ali, odnos prema drugim narodima, pogotovo prema Bošnjacima i Albancima bio je sličan i u prošlosti, progoni i masovna ubistva događali su se svako malo.

Čak ni pripadnicima srpskog naroda nacionalnost ništa nije pomagala ako su pripadali nekoj drugoj verskoj zajednici. Tako su, na primer, nazareni surovo proganjani, što je dovodilo do njihovog masovnog iseljavanja u prekookeanske zemlje. Pošto su bili prigovarači savesti i odbijali da služe vojsku, kako zapravo pravim hrišćanima i priliči, bili su osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne, kako u Kraljevini Jugoslaviji, tako i u SFRJ. Lokalne vlasti su im zabranjivale okupljanja, policija im je rasturala bogosluženja, a sveštenici silom krstili decu u pravoslavnim crkvama. Sloboda veroispovesti prečesto je bila samo mrtvo slovo na papiru, jer je narodno jedinstvo bilo jedini princip koji se poštuje. Nema šta čovek, pojedinac, da misli, veruje i živi po svojoj savesti – ima da misli i radi isto što i svi oko njega. Zabranjeno je bilo kakvo izdvajanje iz mase, a sloboda ličnosti je pogubna po nacionalni identitet.

Uskraćivanje prava na ličnost

U nepoštovanju ljudske ličnosti i slobode kao čovekovog najvažnijeg obeležja krije se naš osnovni problem, odatle izviru jednoumlje i mržnja na svaku različitost koji često dobijaju patološke razmere. O tome je maestralno govorio Bogdan Bogdanović, jedan od najumnijih ljudi koje smo imali, čovek koji je na svojoj koži osetio progon zbog drugačijeg mišljenja, jer je digao glas protiv Miloševićeve sumanute politike odmah posle Osme sednice.

U intervjuu za zagrebački „Start“ novembra 1988. godine Bogdanović je rekao: “Jedna od osobina tog našeg primitivnog mentaliteta jeste i porazno uskraćivanje prava na ličnost, neprihvatanje ličnosti, naročito ako je drukčija, druga, drugoslovna… Ako niste ‘naš čovek’, niste čovek uopšte. Najzad, ne voli se ni usamljen pojedinac: pogledajte koliko se samo pominju subjektivne snage (u množini)… Ko je, i gde je ko pomenuo ikoju ‘subjektivnu snagu’ (u jednini), dakle, snagu neke ličnosti, nekog i nečijeg intelekta, neke lične ideje?“

U međuvremenu su pojedini izrazi karakteristični za socijalističku retoriku iščezli, ali je matrica ostala ista, ličnost nema pravo na postojanje, jedino što je pojedincu dozvoljeno jeste da se utopi u kolektiv. Tako to biva u „jednodimenzionalnim narodima“, kako ih naziva Slobodan Blagojević, koji su „nesposobni da se vinu do slobode mišljenja o svojoj prošlosti“, koji su „robujući nacionalnim klišeima, kobno skloni da svoj život potčine apsolutnom autoritetu i njegovoj ‘garanciji’ apsolutne ‘izvjesnosti’ života (u vjeri, u naciji, u volji jednoga vođe kao izrazu vlastite neslobodne biologije)“.

Otuda i pesimistički Blagojevićev zaključak da takvi „narodi ne znaju za slobodni dijaloški život, život sa svojim protivnikom“. Nema tu ni pluralizma, a nekmoli dijaloga, sve što je drugačije od „nas“ ne treba ni da postoji, svejedno da li su u pitanju drugi narodi, konfesije, mišljenja ili opozicione partije. Naš ideal je davno utvrđen: jedan narod, jedna zemlja (što veća), jedan vođa.

Iščupati korov jednoumlja

U takvom društvu vlada ono što Radomir Konstantinović u „Filosofiji palanke“ naziva „idealom organske kulture“. Tu se krije težnja za apsolutnim jedinstvom kojim sve mora da bude prožeto, a zlo se eksteriorizuje i postaje isključivo tuđinsko. Zlo nikad nije u našoj organskoj, jedinstvenoj zajednici, već u nekom drugom: u drugoj naciji, religiji ili u otpadniku od nacionalnog jedinstva. Posledice ovakvog svetonazora su jasne, on vodi direktno u nasilje i zločin. „Nasilje je u samoj prirodi nacionalizma pošto je on, zahtevajući apsolutno jedinstvo, neprotivrečnost, osuđen na sukob sa stvarnošću koja je, naravno, protivurečna: osuđen je na nasilje“, piše Konstantinović u tekstu „Živeti sa čudovištem“.

Tamo gde vlada opsesivna žudnja za apsolutnim jedinstvom, nema govora o pluralizmu. Koreni jednoumlja su duboki, razrasli su se širom našeg mentalnog i kulturnog tla, nije lako taj korov iščupati. Nije dovoljno samo ukloniti jednog autokratu ili nedemokratski režim. To smo već radili, pa smo se prvom prilikom vratili na početni položaj, mada smo i pre naprednjaka isto pokušali sa Koštunicom. Ono što treba ukloniti jesu uslovi koji dovode do autokratije i do lakog pristanka većine građana na čvrstorukaša i autoritarca.

Taj pristanak je ponekad prisilniji – kao u slučaju Vučića koji mahom vlada ucenama hvatajući građane u klijentelističku mrežu, a ponekad dobrovoljan, oduševljen i pun entuzijazma – kao u slučaju Miloševića. U lakoći tog pristanka počiva mnogo veći problem nego što je povremeno pojavljivanje pojedinaca i političkih organizacija željnih apsolutne vlasti. Zato skidanje naprednjaka s vlasti treba da bude samo prvi korak u istinskom preobražaju srpskog društva. I to najmanji.

Pod uslovom da većinska Srbija, kako reče profesor Jović, uopšte želi da bude višepartijska država. Ako se prečesto pokazuje da ne želi, to znači da je pred svim ljudima kojima sloboda ličnosti, demokratija i pluralizam leže na srcu stoji ogroman posao, prevelik za jednu generaciju. Krajnje je vreme da pogledamo istini u oči i da prestanemo sa tradicionalnim pristupom ozbiljnim problemima, zvanim „lako ćemo“. Od samozavaravanja nema selameta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera