Jedini komad Bosne i Hercegovine

Piše: Adnan Rondić

Nermina Dautbašić Muminović prisjeća se ratne Srebrenice. Život s ocem, majkom i petero braće i sestara nije bio lak, ali postojala je nada. Sve do 11. jula, kada je oca posljednji put vidjela živog.

“Moj babo je otišao sa svojim zelenim ruksakom na leđima, gdje su bili svi naši dokumenti i rekao: ‘Neka ovo sve bude sa mnom, to će biti uredu, ja ću biti tamo.’ Bili smo dvije noći ovdje, u Potočarima, ispod potcinkaone. To su bile noći strave i užasa. Sjećam se toga. Po danu  je sve bilo normalno, ljudi su hodali tamo-amo, ali noću… odjednom su krici odnekle dolazili”, prisjeća se Nermina.

“Mi smo prešli u Tuzlu, smjestili su nas u kolektivni centar u Špionici. Tu sam boravila tačno 11 godina. Završila sam tamo osnovnu, srednju školu, završila fakultet. Sve te godine čekala sam babu. Čekali smo da dođe, da se javi, a on se nikad nije javio. Nije došao, nije bilo glasa, nikakvog, od njega.”

‘Ovdje je naš život’

Nermina se, 11 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, vratila u Srebrenicu. Uprkos svemu, odlučila je upravo u tom mjestu osnovati svoju porodicu.

“Ja sam se 2006. godine vratila u Srebrenicu, kao i mnogi moji prijatelji. Sad nas tu ima dosta, družimo se. Nije bilo jednostavno doći ovdje. Tu su ljudi u ime kojih je počinjen genocid, tu su ljudi koji su zločinci, koji još uvijek šetaju slobodno. Srebrenica je teritorija, mjesto u kojem je počinjen genocid u ime Republike Srpske, a ona je dodijeljena RS-u”, kaže Nermina.

‘Ja sam se vratila tu, osnovala svoju obitelj, živim u Srebrenici, imam moju malu djevojčicu, koja je tu, koja ide u obdanište. Mi živimo u Srebrenici, ovdje je naš život.’

“Memorijalni centar pripada državi Bosni i Hercegovini. Jedino ovaj komad zemlje je Bosna i Hercegovina, u cijeloj ovoj Bosni. A ona je sastavljena od RS-a, od Federacije, Brčko distrikta i od Memorijalnog centra Potočari, koji je jedini u njenoj nadležnosti.

I nekako kada je visoki predstavnik, gospodin [Christian] Schwarz-Schilling, donio tu odluku da Memorijalni centar pripada državnim institucijama, te da je u nadležnosti države, mi, žrtve, nekako smo bili sretni i zadovoljni, jer smo barem neku satisfakciju dobili.

Barem oni koji su počinili genocid ne mogu upravljati ovim dijelom.

A mi, nakon 18 godina, čekat ćemo babu ovdje, samo sad će se vratiti u tabutu, s nepotpunim skeletnim ostacima. Ali, barem će naći smiraj u Memorijalnom centru i pokopat će se ove godine u Potočarima.”

Izvor: Al Jazeera