Jedan dan i jedan san u životu Njujorčanina u samoizolaciji

Ukupno 41 milion ljudi, ili 12 posto Amerikanaca, živi u siromaštvu, od čega je više od 13 miliona djece, piše autor (EPA)

Prije nekoliko godina kada sam pisao knjigu o arapskim revolucijama Arab Spring: The End of Postcolonialism (Arapsko proljeće: kraj postkolonijalizma), predložio sam da popularna fraza “Ljudi zahtijevaju pad režima” znači više od razaranja političkog poretka. Teoretizirao sam da “režim” ovdje znači “režim znanja”, način na koji razumijevamo stvari, same emotivne i epistemološke osnove naših percepcija svijeta. Danas, dok pišem ove riječi, iz samoizolacije u New Yorku, i dok živimo svoje neizvjesne živote u vrijeme kada je u toku globalna epidemija Covida-19, taj skromni prijedlog izgleda djetinjasto i prozaično.

Koje su medicinske, socijalne, političke, okolišne i, iznad svega, epistemološke implikacije načina na koji ćemo razumijevati sebe tokom i nakon ove pandemije? Može li biti da majka Zemlja mijenja kurs, preuzima kontrolu nad sobom i svojim neposlušnim potomstvom, vičući na nas kao da smo kažnjeni, ne na sedmicu ili dvije, već zauvijek? Činjenica je da smo, dok naučnici i zdravstveni stručnjaci pokušavaju shvatiti kako da ukrote ovaj virus, mi ostali prepušteni svojim veoma ograničenim sredstvima i pokušajima da shvatimo, da rekonfiguriramo šta sve ovo znači za našu planetu.

Mi ovih dana u New Yorku osciliramo između velikih narativa o smjeru kojim je čovječanstvo pošlo i svakodnevnih obaveza pranja ruku, čišćenja površina, ostajanja unutra i kuhanja jednostavnih obroka. Od početka marta moja porodica i ja počeli smo sa samoizolacijom i sedmicu prije nego što su zatvorene državne škole odlučili smo ne slati djecu u školu i podučavati ih kod kuće. Perzijska Nova godina je došla 20. marta i brzo otišla dok smo mi bili zauzeti pranjem ruku, vođenjem debata u vezi maski za lice i pokušajima da ugrabimo sredstvo za dezinfekciju ruku.

Između zvuka tišine, sirena i ptica

Dva kontradiktorna zvuka sa mog prozora sad određuju moje dane od ranog jutra: više nego uobičajena frekvencija sirena hitne pomoći i hor ptica koje pjevaju svoj zov za parenje početkom proljeća. Između vrištećih sirena i radosne ptičje pjesme, prisutna je jeziva tišina u našem inače bučnom gradu. U New Yorku smo svi ovisnici o buci. Postoje uvjerljivi argumenti da takve ovisnosti pogoduju našim mentalnim sposobnostima. “Ne potcjenjujte posljedice buke na vaše blagostanje. Ona utječe na naš srčani ritam i krvni pritisak i na način na koji se odnosimo jedni prema drugima.” Postoje šaljivi izvještaji da se nedjeljom uvečer poveća konzumacija alkohola jer se smanji buka u našem gradu.

Ali, ovih dana strašna tišina, koja se nadvija nad našim praznim ulicama poput mokre zavjese, ima drugačiju veličinu koju nikakav alkohol ne može olakšati. Čitav svijet postaje tiši. Naišao sam nedavno na jedan izvještaj u kojem se tvrdi: “Naučnici kažu da je ‘tiša’ Zemlja tokom zaštitnog samonametnutog karantina smanjila ambijentalnu seizmičku buku. Ljudska aktivnost svih vrsta, dok putujemo i vozimo se, proizvodi vibracije koje iskrivljuju mjerenja fino uštimanih seizmičkih instrumenata. U Belgiji naučnici izvještavaju o smanjenju te ambijentalne ljudske buke za 30 posto od kako je tamo započeta izolacija zbog Covida-19.”

Ovaj izvještaj me podsjetio na poznatu pjesmu Simona i Garfunkela i na njenu frazu “zvuk tišine”:

Zdravo tamo, stara prijateljice,

došao sam da s tobom opet razgovaram,

jer je vizija koja se nježno primiče

ostavila svoje sjeme dok sam spavao,

a vizija koja mi je posijana u mozak

i dalje je tu,

unutar zvuka tišine.

Žižekova knjiga o korona virusu

Uhvatio sam sebe kako asimiliram veličinu vijesti o dnevnom broju umrlih u New Yorku i širom svijeta, što nisam mogao pojmiti sasvim, u utješiteljski zagrljaj slatke pjesme moje mladosti. Još je rano i da se pojmi, a kamoli da se dogmatski predstave moralne, filozofske ili metafizičke dimenzije ove pandemije i onoga što ona čini našem svijetu. Sve što možemo uraditi je pauzirati i naći svoju zonu ugode gdje se možemo pribrati i zapitati se. Pa ipak, na svoje iznenađenje otkrio sam da je Slavoj Žižek već napisao cijelu knjigu o korona virusu! Neviđen prizor, i ovo se mora dodati bizarnim simptomima ove pandemije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Život osobe koja se bliži 70-im i spada u grupu visokorizičnih, pa se stoga izolira u New Yorku ovih dana, u isto vrijeme je običan i strašan, zamišljen i meditativan, a ipak samosvjesno apsurdan. Probudite se ujutro i razmišljate u isto vrijeme o značenju života i rolnama toalet papira. Kako izgleda svijet sa tako čudne tačke gledišta? Politička moć postaje ključna, ali komična, medicinska ekspertiza nesigruna, ali o njoj vam ovisi život, vjerska ubjeđenja su najpotrebnija, ali daleko da su umirujuća. Odjednom vam se prioriteti promijene.

Ranije sam gledao sliku Jareda Kushnera i drhtao od odvratnosti. Sada preletim preko vijesti o njegovim najnovijim zvjerstvima na putu da napravim mnogo važniju stvar, dezinficiram toalet. Guverner Andrew Cuomo i gradonačelnik Bill de Blasio nas svakodnevno hrane terorizirajućim vijestima da umiru stotine ljudi. Ostatku države je rečeno da ide u samoizolaciju na dvije sedmice ako su nas zaraženi posjetili. Predsjednik Donald Trump je u jednom trenutku želio cijelu državu staviti u karantin, baš poput svoje zabrane ulaska za muslimane! Njujuročani su odjednom postali izgnanici, svi poput muslimana SAD-a! Njujorčani muslimani tiho odmahuju glavom u dvostrukoj ugrozi!

Na jednoj od svakodnevnih konferencija za novinare guverner nas je uvjerio da će nekih 80 posto nas biti dobro, a da su u opasnosti samo stariji, slabi, bolesni i oni s problematičnim imunitetom. Ta me ambivalentna utjeha podsjetila na vic: Kada se avion trebao srušiti u vodu, pilot je došao i na razglas rekao: “Dame i gospodo, spremamo se da se srušimo u vodu. Oni koji znaju plivati, neka idu na desnu stranu aviona, a oni koji ne znaju plivati hvala vam što ste letjeli American Airwaysom!”

‘Panika u nultoj godini’

Paradoski su posvuda. Njujorško Ministarstvo obrazovanja osigurava besplatne obroke za sve učenike državnih škola u New Yorku – nekih 70 posto od ukupnih 1,1 milion učenika dolazi iz siromašnih porodica. Ovo je glavni razlog zbog kojeg je gradonačelnik De Blasio oklijevao da zatvori škole zbog epidemije korona virusa. Kada su škole zatvorene, grad je nastavio dijeliti besplatne obroke za stotine hiljada gladnih učenika na različitim lokacijama. To znači da roditelji tih učenika ne mogu ostati kući i marljivo se pridržavati “socijalnog distanciranja”. Oni moraju izaći po hranu za svoju djecu, ili će ona ostati gladna.

U najkonzervativnijim brojkama, 41 milion ljudi (12 posto Amerikanaca) živi u siromaštvu, od čega je više od 13 miliona djece. Stvarne brojke su još više zaprepaštavajuće. Procjenjuje se da je svako peto dijete u SAD-u gladno. Ovo su strukturalne katastrofe, koje je pandemija korona virusa sada iznijela na vidjelo, da ih cijeli svijet vidi. Srežite – tiho šapućem sam sebi, dok pravim doručak za svoju djecu – taj prokleti vojni budžet za 10 posto i nijedno američko dijete neće više biti gladno i moći će ostati kući i odraditi svoj dio “socijalnog distanciranja”. Isto je i s nedostatkom ključne medicinske opreme, koje sada ponestaje u njujorškim bolnicama. Koliko zaštitnih odijela i ventilatora mogu kupiti milijarde dolara vojne pomoći Izraelu? Niko se ne usuđuje postaviti otvoreno ta pitanja u New Yorku.

Probudio sam se neki dan uz sjećanja iz djetinjstva na američki film Panic in Year Zero (Panika u nultoj godini), crno-bijeli naučnofantastični film. Živimo stvarnost loše napisane naučne fantastike autora glavnog zapovjednika, koji je protraćio najmanje jedan ključni mjesec u poricanju i kriminalnom zanemarivanju odbijajući da pripremi naciju za ovu pandemiju. Ali, Trump je laka meta. Ovaj je problem mnogo veći od njegovog šarlatanstva. Pitam se da li mi, kao narod, kao uplašeni stanovnici ove zemlje, i dalje imamo moralni kapacitet, hrabrost i imaginaciju da bismo mogli pojmiti veličinu ovoga što nam se dešava.

Danas sam čitao Giorgia Agambena, koji je pisao o korona virusu. On je filozof kojem se duboko divim i redovno ga čitam. On je s pravom zabrinut da bi vladajuće države mogle zloupotrijebiti ovaj trenutak da prigrabe više vlasti. Ali, ova filozofska čestitost je izgubila svoj odjek u smrtnoj tišini ovog trenutka u ovom gradu. Hoćemo li ovo preživjeti, hoćemo li istrajati da se pitamo o izgledima za mudriji, jednostavniji i svrhovitiji život? Hoćemo li nešto naučiti i početi od nulte tačke, ili ćemo se vratiti uobičajenim načinima, gdje banalnost zla koje vlada svijetom samo nastavlja utješno recikliranje užurbanih dana i neumoljivi nagon za samoubilačkim uništenjem? Hoće li ovo biti nulta godina novog svijeta, ili samo još jedna godina kada se mi približavamo rubu? Možda je ono što sada nazivamo “socijalno distanciranje” prilika za moralno povlačenje, za ono što su mistici zvali “khalvat” – kontemplativna samoća, osamljivanje unutar naših duša.

Više ne možemo zamisliti naš grad

Na desetu godišnjicu napada 11. septembra 2001. napisao sam članak o svom voljenom New Yorku, gdje sam predložio: “To je utvara, fantom, vizija – granica teritorije koja tek treba biti osvojena, prisvojena, imenovana. Amerikanci će prije osvojiti drugu planetu nego prisvojiti New York kao prijestolnicu svoje imperije.” Upravo smo tu “utvaru” danas kao Njujorčani izgubili, mi u stjecištu imigranata iz cijelog svijeta, koji ponovo osmišljavamo sebe u srcu jogunaste urbanosti koju nazivamo domom. Rečeno nam je da ostanemo kući i da ne izlazimo vani, posebno ako imamo preko 60 godina, da ne bismo dovodili u opasnost svoj i život ljudi oko nas. Radimo kako nam kažu.

Između obaveza po kući, uglavnom sam tih. Rano jutros sam šaputao Sohraba Sepherija, poput utješne uspavanke, iz pisma koje je pobožni pjesnik/slikar napisao prije više desetljeća prijatelju u Teheranu, odavdje iz New Yorka. U poznatom okruženju Sepherijeve proze tražim utjehu od stranog straha ovog trenutka, pokušavam zamisliti New York prije i poslije ove užasavajuće sadašnjosti:

“Malo slikam, čitam poeziju, vidim se s prijateljem Yektaijem i povremeno kuham kući – onda perem suđe i porežem prst, i onda nekoliko dana ne mogu slikati. Hrana koju kuham je dosta ukusna, pod uslovom da je jedete uz trun soli i prstohvat velikodušnosti – kako je sjajno moja mama kuhala, ali ja sam uporno nalazio manje njenoj hrani, ‘Boja tvog jela od celera je pretjerano tamna.’ Ljudi prekasno shvate stvari. Koliko mi je dugo trebalo da shvatim da je čovječanstvo ono što smo u ovom trenutku.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera