Oglasi

Je li Vučić razumio Hatidžinu poruku: Nemojte, sine, da se ovo ponovi

Doprinos majki Srebrenice za prepoznavanje zločina genocida je nemjerljiv, kaže pjesnik Mile Stojić.
Pjesma Hatidža inspirisana je životnom sudbinom Hatidže Mehmedović, kaže pjesnik Mile StojićUstupljeno Al Jazeeri

Peozija je najtrajnije pamćenje historijskih događaja, znali su to još stari Grci koji su najvažnije događaje svoje povijesti ispisivali jezikom rimovanih pjesama. Snaga poetskog iskaza uvijek je posjedovala sposobnost zaobilaženja banalnosti običnog jezika dajući odabranim događajima značenje koje će natkriliti vrijeme i mjesto na kojem su se odigrali.

Starogrčki tragizam obilježio je kulturu čovječanstva  neprekidno posuđujući jezik svojih motiva i tema svima koji su nastojali dokučiti ono neshvatljivo ljudskom umu, a jedan od takvih događaja je i genocid počinjen u Srebrenici, u ljeto 1995. godine. Kada se odvažio napisati pjesmu Hatidža bosanski pjensik Mile Stojić dobro je razumio da se nalazi pred ponorom, da se nalazi na mjestu sa kojeg će morati sagledati ne samo dubinu tragedije koju svojim postojanjem svjedoče preživjele žrtve nego i snagu sopstvenih osjećanja iz kojih će crpiti riječi za oblikovanje pjesničke vizije.

Pjesma Hatidža inspirisana je životnom sudbinom Hatidže Mehmedović majke koja je doživjela da svjedoči smrt sopstvene djece i žene koja je s toliko antičke dostjanstvenosti svoju bol nosila kroz život. Kada je u povodu smrti Hatidže Mehemdović pjesmu objavio na svome Facebook profilu, Stojić nije ni slutio da će imati ogroman odjek, a kada su njegovi prijatelji i poznanici počeli samoinicjativno pjesmu prevoditi na strane jezike i objavljivati je na društvenim mrežama shvatio je da taj fenomen mora pretočiti u knjigu. Knjigu sačinjenu od jedne pjesme i njenih prijevodnih odjeka, knjigu koja će svjedočiti tragediju žena koje su u srebreničkom genocidu izgubile sve – osim onog najvažnijeg ljudskosti, srca i duše.

Arhiva

Hatidža

Hatidžu Mehmedović
Vidio sam u sarajevskom
Narodnom pozorištu.
Prvi put u teatru
Sjedjela je u prvom redu
I bojažjivo gledala
Pozlaćene štukature.

Akademija je bila posvećena
Majkama Srebrenice
I neki pjesnik tamburao je nešto
O Danteovu Infernu.

Govornici su, potom,
Raspredali o genocidu, pravdi
O daljem suživotu tri naroda.
A ja sam mislio na tri njena
Ubijena muškarca,
Sinove Azmira, Almira
I muža Abdulaha.

Hatidža govori:
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.
Dođu mi na san i ja kažem:
‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo
Ili ste se vi stvarno vratili?’

Oni kažu: ‘Došli smo, majko,
ne sanjaš.’ A onda se probudim
sama, nigdje nikoga“.

Tako sanja Hatidža
U praznoj kući u Srebrenici
U praznoj Bosni
U našim praznim srcima
Dok mjesečina u njenom vrtu
Posipa tri zelena bora
Srebrenim laticama užasa.

  • Kako ste došli na ideju da pišete pjesmu o Hatidži Mehemdović?

U jednom razgovoru, objavljenom u nekim novinama, Hatidža je pričala kako svake noći sanja svoje umorene sinove da su negdje otputovali i s njima razgovara i kako je u dvorištu svoje kuće posadila tri srebrena bora, kao neko simbolično sjećanje na svoje najdraže. Te njene riječi ja sam doživio kao jednu veličanstvenu pjesmu i doslovno ih prenio u jedan prozodijski jezik. U Hatidžinim riječima ja sam osjetio epifaniju, onaj jezik koji sam po sebi govori o smislu i besmislu naših života, o jednom oceanu tuge, što, po mom mišeljenju jedino poezija može artikulirati.

  • Pjesma je napisana gotovo pet godina prije nego ste je na dan smrti Hatidže Mehmedović objavili na Vašem facebook profilu. Jeste li očekivali da će uslijediti toliko rekacija?

Ja sam tu pjesmu stavio na Facebook profil na vijest o Hatidžinoj smrti, kao moj osobni refleks na ovu antičku priču i znao sam da će mnogi ljudi reagirati, već zbog samog povoda. Ali nisam mogao ni sanjati da će mi u jednom trenutku početi pristizati njezini prijevodi na strane jezike, od pisaca i prevoditelja, od meni poznatih i nepoznatih ljudi. Prije toga sam razmišljao da ugasim svoj profil, jer su me društvene mreže već počele umarati svojom trivijalnošću, ali tad sam shvatio da one mogu imati i izuzetnu moć u promicanju vrijednih i korisnih stvari.

Ustupljeno Al Jazeeri

  • Da rezemiramo neke stvari. Pjesma je imala devetnaest prijevodnih odjeka nakon čega ste odlučili da „napravite“ knjigu?

Nakon što sam dobio dvadesetak prijevoda, ispričao sam to mome sarajevskom izdavaču i njegova je ideja bila da to objavimo kao knjigu. U pomoć mi je priskočio i moj prijatelj i zemljak, veliki slikar Halil Tikveša, ustupivši mi radove sa svoje veličanstvene izložbe o agresiji na Bosnu i knjiga je već bila gotova.  Nisam želio da se knjiga prodaje, pa je cijeli tiraž poklonjen Memorijalnom centru u Potočarima. Vjerujem da je to moj mali prilog ne samo književnosti, nego i stotinama tisuća pobijenih, unesrećenih i ranjenih. Jer što je književnost, pitao se Milosz, koja ne spašava narode i ljude.

  • Jednom prilikom ste rekli da su majke Srebrenice učinile više od svih naših političara da se prepozna razmjer genocida u Srebrenici. Koliko smo mi zapravo svjesni tragedije tih žena?

Njihov doprinos priznavanju ovog zločina je nemjerljiv. One nisu ni političarke, ni intelektualke, one su majke, ljudske majke. Same i nesretne, počele su obijati pragove svjetske pravde, von Schwelle zu Schwelle, kako bi to rekao veliki njemački pisac Paul Celan, vjerujući u neku ljudsku pravdu, nadajući se da je ona dostižna. I u tom hodu nailazile su uglavnom na nerazumijevanje, pa čaki i podsmijeh, ali njihov trag je ostao svijetao i jasan, jer one ništa nisu mogle izgubiti, jer su izgubile sve. Neki veliki pisac će jednog dana napisati tu njihovu priču.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Pjesma, osim što izražava pijetet žrtvama genocida, govori i o društvenom aspektu genocida u Srebrenici. Koliko se od tog društenog i političkog narativa o Srebrenici zaista vidi tragedija žena kakva je bila Hatidža Mehemdović?

Tema Srebrenice najteža je evropska tema nakon Drugog svjetskog rata i ne može se pored nje preći kao pored turskog groblja, da se poslužim jednom narodnom izrekom. Kada je, pak, riječ o društvenom aspektu, nepodnošljivo je slušati riječi pojedinih političkih struktura koje taj genocid osporavaju, kao i onih koji se ponašaju kao njegovi vlasnici. Jer, kad se kaže „Srebrenica“ treba staviti točku i dugo šutjeti. To je jedna od rijetkih riječi u našemu jeziku, koje ne podnosi veznik „ali“, niti bilo koji rastavni veznik. Riječ Srebrenica, već sam negdje rekao, lakmus je naše čovječnosti.

  • Koliko mlađe generacije uopšte znaju šta je bio genocid u Srebrenici? To mi je pitanje važno jer se stiče osjećaj da se o toj tragediji govori samo prigodno, odnosno kada se svake godine kalendarski primaknemo 11. julu?

Političke elite naroda u čije je ime počinjen genocid svojski rade na tome da se on reletivizira, pa i da se porekne. To ima užasne posljedice na mlade, jer se odgajaju u laži. U Austriji, gdje sam jedno vrijeme živio, sve osnovne i srednje škole imaju nastavnu obavezu posjetiti koncentracijski logor Mauthausen, kako bi mladi ljudi vidjeli razmjere velikog ljudskog zla, kojio su počinili njihovi preci i koje se ne smije ponoviti. A gdje smo tu mi? U nas se još na nogometnim utakmicama masovno izvikuju parole „nož, žica, Srebrenica“, a studentski centri se nazivaju imenima osuđenih ratnih zločinaca. Kakve su to poruke mladima, nego priprema za novi sukob i nova klanja. Mladom naraštaju koji se odgaja u takvom duhu uništava se budućnost.

  • Po Vašem mišljenju, da li se bosanska književnost dovoljno bavila motivom genocida u Srebenici, odnosno koliko je umjetnički diskurs bio u stanju izraziti tu tragediju?

Danilo Kiš je pisao da je fenomen genocida tema na kojoj pisci prolaze ili propadaju, bez popravnog. Tema je izuzetno teška, jer umjetnost teško podnosi toliko smrti, toliko zla. Ne može se o Srebrenici pisati licitiranjem brojeva, niti ideologiziranim rječnikom. Ljudska patnja je univerzalna, kao i ljudsko zlo. Mnogo je knjiga već napisano, ali meni su još uvijek najbolja neposredna svjedočenja, kakve su Knjiga Hasana Nuhanovića i Emira Suljagića. Veličanstvena poezija Miodraga Stanisavljevića, dokumentarni roman Ivica Đikića „Beara“ spadaju, također, među ta prvorazredna umjetnička  ostvarenja.

  • Kako gledate na činjenicu da su 25 godina nakon počinjenja genocida još uvijek jako snažne snage koje negiraju činjenice i da tim snagama podršku daju institucije i jako uticajni pojedinci u BiH i Srbiji?

Pa gledam tako da političke elite još vode rat, pokušavaju mirnim sredstvima ostvarili ono što nisu uspjele oružjem. Tranzicijski političari tobože brane nacionalne interese, koje, kako veli Tomislav Marković, poznaju kao vlastiti džep. Intelektualci su uplašeni i rezignirani, srednja klasa je uništena, jer sve ovo dugo traje, a taj trijumf bahatosti bojim se svima nama će se obiti o glavu. Sve što je lijepo i pametno napušta naše države, jer je zaista teško živjeti u zemlji u kojoj se neprestano huška na nove sukobe, a  pljačka i otimačina pokrivaju uzvišenim nacionalnim ciljevima.

  • Hoće li biti pravde za majke Srebrenice i sve ostale preživjele žrtve genocida. Dakle, hoće li  počinioci, nalogodavci i planeri biti uhapšeni i osuđeni primjereno razmjerama zločina koji su počinili?

Pravda velikog ubojice, kaže A. B. Šimić svojom rukom i dalje mori. Međunarodni sud izrekao je važne presude, ali one ne znače ništa aktualnim liderima. Majke Srebrenice neće dočekati pravdu, jer im nitko ne može vratiti sinove. One traže samo malo pokore i pokajanja, malo milošte i ispaštanje u našim srcima, da ne ostanu skamenjena na ljudsku bol i neviđena stradanja. Veličanstvana je gesta rahmetli Hatidže Mahmedović, koja je srbijanskom predsjedniku, koji je sudjelovao u agresiji na Bosnu, na potočarskom mezarju  okačila na rever onaj srebrenički cvijet, rekavši mu: „Nemojte, sine, da se ovo ikad više ponovi“. Nisam siguran da ju je razumio.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.