Je li UN stvoren da propadne?

Šačica stalnih zemalja članica Vijeća sigurnosti odavno je formirala svoj „superkomitet“, koji prijeti vetom ali ga rijetko koristi (EPA)

Jedan od naijstaknutijih kritičara Ujedinjenih naroda bio je čovjek koji je tamo radio godinama i obožavao njihove ambicije. Bio je to Conor Cruise O'Brien, irski diplomat i talentirani pisac, koji je osudio instituciju koju je ranije obožavao.

„Glavna odlika UN-a, zbog kojeg su vlade članice zavoljele ovu instituciju i koje joj omogućavaju da preživi, njena je dokazana moć neuspjeha, i to javnog. Možete se žaliti N-u sa sigurnošću da će vas iznevjeriti, napisao je O'Brien.

Bez obzira na dosadašnje rezultate, zajamčena je dvoličnost vlada koje javno podržavaju ideale UN-a, a zatim koriste instituciju da provedu politike i projekte koje radije ne bi unilateralno počinjale.

Zemlje članice se zovu „međunarodna zajednica“, ali ovaj izraz skoro da ne predstavlja ništa više osim učtivosti među diplomatima, čije karijerne ambicije rapidno rastu. Uz njih radi i svita međunarodnih činovnika, koji ulažu napor u katakombama birokracije, poštujući bizantijska pravila i protokole čija se efikasnost u stvarnom svijetu rijetko ocjenjuje.

Ovo je izvorni teren za politiku „ne pitaj, ne pričaj“.

Kad UN stigne u grad

Njujorčani znaju da je UN u posjeti kad se zaustavi promet da bi povorka predsjednika i drugih vladara jurila naokolo u kolonama automobila uz policijsku pratnju, osjećajući se važnima i pokušavajući biti viđeni. Ponekad se i oglase. Najbolji hotelski apartmani i najskuplje birtije su daleko unaprijed rezervirane.

Kao što je Anastazija Čurkina izvijestila u emisiji „Rusija danas“: „Jednom godišnje, na desetak dana UN predstavljaju Meku za svjetske lidere… Od konfrontacija i iznenađenja, do sasvim uvrnutog ponašanja – hodočašće Vijeća sigurnosti nikada ne prestaje impresionirati. Ono što se dogodi u Velikoj jabuci postaje odraz privlačnosti političkih igara.“

Možda jeste privlačno, ali je često motivirano samoljubljem i koristoljubljem. Javno pominju svoju raznolikost, jer je svakoj naciji dozvoljeno nekoliko sekundi pod suncem propovjedaonice Vijeća sigurnosti, dok svako zna da je šačica stalnih zemalja članica Vijeća odavno formirala svoj „superkomitet“, koji prijeti vetom ali ga rijetko koristi.

Ako tražite demokratske UN, sadašnje nisu takve. Narodi svijeta u čije je ime UN osnovan nemaju pravu ulogu, osim kao promatrači službene turneje. Nevladine organizacije održavaju sastanke u podrumu, izglasavajući rezolucije koje ostaju u podrumu.

Svjetske sile upravljaju ovim svjetskim tijelom; građani su viđeni, ali se ne čuju. Aktivisti sve više zagovaraju ono što bi trebao biti program rada UN-a, ali rijetko u samom UN-u.

Jeste li znali da postoji organizacija „Gradonačelnici za mir“, koja broji oko 5.000 članova u 151 zemlji? Među njima je i 188 američkih gradonačelnika i to je najveća svjetska općinska mreža.

Godišnji ritual Generalne skupštine, čija je vrijednost umanjena ali koji ostaje vrlo vidljiv i pompozan, omogućava američkim predsjednicima da održavaju predavanja svijetu dok zadovoljavaju domaće javno mnijenje.

To je politički teatar, u čijem je centru veliki govor, kojeg prate rukovanja i tajni dogovori iza zatvorenih vrata. Mediji izvještavaju o službenim događajima, a ignoriraju neformalne dogovore.

Proračunata prevara

Presjednici disidenti, poput iranskog lidera Mahmouda Ahmadinejada, predvidivo kritiziraju SAD, Izrael i zapad, a tokom njihovih govora neprijateljski raspoloženi zapadni diplomati planski i teatralno napuštaju salu.

Ovakve reakcije su također očekivane i korisne za predsjednika koji je pod pritiskom kod kuće. Sve se radi za domaću upotrebu. Što ga više optužuju, to je uspješniji u očima svojih sljedbenika.

Ovaj spektakl je proračunata prevara.

Ovakve igrice podstiču cirkuski duh konfrontacije koji mediji vole isticati i promovirati. Novinarima su mirne diskusije o kompleksnim temama dosadne, čak i u ovoj globalnoj kući mira. Konflikt ih privlači kao plamen moljce, pogotovo kad dođe do sukoba političkih ličnosti.

Američki mediji uhode veliku kuću tokom ovih velikih događaja, odnosno kad Washington traži globalnu podršku za rat ili humanitarne akcije. Ali, uglavnom ignoriraju rad UN-a i specijaliziranih agencija.

U Dar Es Salamu u istočnoj Africi češće se izvještava o UN-u nego na istočnoj strani Njujorka, gdje žive bogati i gdje prevladava etika „mi smo svijet“.

Tako je prošle sedmice Barack Obama, samozvani glasnik promjene, koji je predvodio zagovaranje palestinskih prava, došao pred UN da se suprotstavi svjetskoj podršci UN-ovog priznanja Palestine.

„Mir neće doći kroz izjave i rezolucije UN-a“, rekao je predsjednik države koja je odgovorna za 25 posto UN-ovog budžeta. Kao što su razni komentatori primijetili, Obamina nespremnost da izaziva Izrael ukorijenjena je u predsjedničkoj politici i skorom gubitku demokratskog zastupničkog mjesta u Bruklinu, koji ga je trebao naučiti lekciju o vršenju pritiska na vladu Benyamina Netanyahua.

Bez obzira na njegov napad na UN, bilateralni pregovori koje su navodno preferirale mnoge američke administracije opet ne idu nigdje. Obama je zapravo ponudio recept za daljnji nerad i tako narušio američku vjerodostojnost.

Palestinici su odbili Obamin stav, ali sigurna je opklada da će UN zamrznuti bilo kakve efektivne mjere. Generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon kaže da „pomno ispituje njihovu primjenu“. Ma nemoj.

Nakon decenija rezolucija UN-a koje su podržavale palestinske zahtjeve, nastavit će se izraelska okupacija.

Toranj blebetanja

Alon Liel, bivši generalni direktor Izraelske inostrane službe, rekao je: „Bolno je vidjeti kako predsjednik poput Obame, zbog kojeg smo osjetili takvu nadu, odbacuje Abu Mazena, koji je proveo tri godine radeći na diplomatskom rješenju.“

Dodao je: „Obama i savremene Sjedinjene Države više ne upravljaju svijetom; postoji veća međunarodna zajednica koja može voditi svijet. SAD nema moć zadati ovaj udarac.“

Izraelski lobi u SAD-u još uvijek je glavni. Manjina efektivno ulaže veto na želje svijeta po ovom pitanju. Lobi čak nije ni član Vijeća sigurnosti.

UN, u koji su polagane tolike nade, postao je forum za zagovaranje mira na Bliskom Istoku, u koji je investirao milijarde dolara i desetine miliona riječi tokom 60 godina. UN je koristan zbog humanitarnog rada njegovih specijaliziranih agencija, ali povremeni skandali ugrožavaju čak i taj kredibilitet.

Ali, svjetsko tijelo ne može biti motor globalne promjene kada vlade koje njime upravljaju samo žele krpiti status quo.

Zato je u UN-u bilo tako malo pomaka po pitanjima promjene klime, ljudskih prava, mira i rata, nuklearnog razoružanja – imenujte još tema. Ako je tema kontroverzna, UN postaje defanzivan, traži zlatnu sredinu, koja nikoga ne zadovoljava, ali je funkcionalna i učvršćuje privid njegove važnosti.

UN je od svog početka toranj blebetanja. Međudržavni razgovori mogu biti pozitivni, ali previše su neposredni i unaprijed smišljeni, zasnovani na instrukcijama vlada i lišeni spontanosti, suosjećajnosti i iskrenosti.

Na nesreću, zbog ovoga je teško postići globalnu saglasnost, ali to ne znači da UN nije bitno mjesto zbivanja. Bez obzira na ovo, stvoren je da bude impotentan i nefunkcionalan.

Za razliku od banaka, koje se smatraju „prevelikima da propadnu“, UN je izgleda stvoren da propadne. U tome je problem.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera