Je li Turska postala meta?

Piše: Omar Kush

Teroristički napad koji je pogodio glavni grad Turske, Ankaru, dolazi u kontekstu niza bombaških napada i akcija koje su nedavno zahvatile određeni broj turskih gradova. Time se žele realizirati planovi međunarodnih sila za uvlačenje Turske u sukob, u znak osvete zbog stavova koje ova država zastupa već pet godina po pitanju dešavanja u Siriji, ali i zbog otvorenog protivljenja režimu Bashara al-Assada te svemu onome što taj režim čini zajedno sa ruskim i iranskim saveznicima, od ubijanja, raseljavanja i izgladnjivanja većine sirijskog naroda, uništavanja velikih površina sirijske teritorije i promjena u demografskim strukturama države.

Bombaški napad u Ankari izazvao je snažan potres u političkom životu Turske, jer se na njegovoj meti našla veoma osjetljiva sigurnosna zona, a tom prilikom je poginuo veliki broj vojnih lica. Pored toga, radi se o glavnom političkom centru ove države, dok je napad uslijedio upravo u vrijeme razgovora o mogućoj saudijsko-turskoj vojnoj kopnenoj intervenciji u Siriji.

Mnogobrojne poruke

Politički krugovi posvetili su se tome da preciziraju ko stoji iza ovog bombaškog napada te da sagledaju refleksije i posljedice takvih dešavanja na unutrašnjem i vanjskom planu. Iznesene su zvanične optužbe u kojima se krivica za ovaj napad prebacuje na Partiju demokratskog jedinstva, sirijski ogranak Radničke partije Kurdistana. S tim da je zamjenik premijera Turske Yalcin Akdogan izjavio kako smatra da su strane koje podržavaju PYD glavni krivci za napad u Ankari te da “ove strane pružaju obimnu podršku PYD-u u cilju nanošenja velike štete našoj sigurnosti i stabilnosti. Ali, kada padnu žrtve u našim redovima, požure da nam iskažu svoje saučešće, pa kakva je to zapadna dvoličnost…”

„Napad u Ankari nosi sa sobom i brojne poruke. Ovdje nije riječ o uobičajenom terorističkom napadu, nego o akciji koja je izvedena profesionalno, na čijoj meti se našao veliki broj turskih vojnika. To ujedno predstavlja napad na vojne institucije, provokaciju i slanje poruke koja glasi: I ne pomišljajte na pokretanje vojne akcije u Siriji.

Bez sumnje, ovaj napad nosi sa sobom i mnoge poruke. To nije uobičajeni teroristički napad, nego profesionalno izvedena akcija, na čijoj meti se našao veliki broj turskih vojnika. To ujedno predstavlja i napad na vojne institucije, provokaciju i slanje poruke koja glasi: “I ne pomišljajte na pokretanje vojne akcije u Siriji!” Cilj je navesti Tursku da se suzdrži od zauzimanja određenih stajališta ili reagiranja na dešavanja u neposrednom turskom okruženju, pored širenja ambijenta nesigurnosti.

Međutim, glasnogovornik Predsjedništva Turske Ibrahim Kalin izjavio je da će “teroristički napad koji se desio u Ankari utjecati na položaj Turske u ratu koji se vodi u Siriji”, ali što je najvažnije, “otkriva linije novih podjela”.

Po svemu sudeći, Turska se nalazi na meti mnogih strana, počevši od onih izvan granica ove države, unutar saveza koji je stao u odbranu Assada i njegovog despotskog režima, sačinjenog od mreže koja se proteže od Moskve pa do Teherana, Damaska, Bagdada i Kandila (planine na sjeveru Iraka), a možda zahvata i neke druge glavne gradove. Ukoliko se posmatraju dešavanja unutar države, situacije se ne čini baš tako jednostavnom, s obzirom na vojni sukob s PKK-om, Revolucionarnom narodnooslobodilačkom strankom – front (DHKP-C), pored političkog sukoba s Gulenovom grupom (koja se vezuje za turskog vjerskog vođu Fethullaha Gulena, nastanjenog u SAD-u).

Iako Turska počinje povlačiti veoma ozbiljne poteze u Siriji, što zasigurno nije nimalo jednostavna stvar, ipak se mora usmjeriti na to da precizira svoje strateške opcije, pored toga što mora osigurati svoj unutrašnji front na kojeg su se usmjerili neprijatelji Turske, u namjeri da ga probiju. Pojedini Turci se zbog toga nadaju da oni koji stoje iza ovog napada neće uspjeti u svom naumu da destabiliziraju državu i navedu je da odstupi od svojih stavova i poteza koje je poduzela po pitanju dešavanja u Siriji. Stoga zahtijevaju od države da iz ovoga uzme lekciju i nastavi ići naprijed u ostvarivanju svojih ciljeva, jer oklijevanje ili odugovlačenje u njihovoj realizaciji ide na štetu dugoročne strategije u regionu.

Treba napomenuti da su se u Rusiji podigli mnogi glasovi, još od kako je Turska oborila ruski borbeni avion Suhoj zbog narušavanja turskog zračnog prostora, sa zahtjevima upućenim ruskim političarima da pruže podršku PKK-u i njegovom sirijskom krilu PYD-u, kako bi mogli žestoko odgovoriti na turski napad na ruski avion. Tu su i oni koji daju prednost mišljenju da napad u Ankari nosi direktnu i jasnu poruku, koja glasi: “Ovo je samo jedan dio naše žestoke osvete, i to na vašem kućnom pragu i u srcu sigurnosnog područja vašeg glavnoga grada.”

Osvete i odmazde

Možda se ruska osveta Turskoj, nakon rušenja aviona Suhoj, najbolje ogleda u prvom napadu ruske avijacije na Halep, koji je potom uslijedio. Tom prilikom je više puta bombardirana džamija Agha Jaq u četvrti Qazi Askar, koju su izgradile Osmanlije na početku svoje vladavine “pokrajinom Halep”. Zbog toga turski političari smatraju da ono što Putinov režim čini u Siriji predstavlja iznenadnu historijsku osvetu koja nosi lične i neurotične otiske. Nju pokreće želja za izmirivanjem prastarih računa, što podsjeća na događaje koji su se odvijali između Ruskog i Osmanskog carstva.

Turski politički um dobro pamti čemu se to nadala Carska Rusija čekajući trenutak da padne Osmansko carstvo, kako bi mogli uništiti njihov “sandžak” u Siriji, a naročito u Halepu, Mosulu i Iskenderunu.

Međutim, ironija povijesti je u tome da im to nije pošlo za rukom uprkos tome što su bili saveznici Velike Britanije i Francuske u iscrtavanju mapa za Bliski istok, zbog čega su morali ponizno pognuti glavu pred ovim dvjema silama ne bi li dobili sirijski pojas koji gleda na tople vode Sredozemnog mora. No, Sykes-Picotov sporazum donio im je samo fatamorganu, nakon čega se vraćaju u svoju hladnu osamu praznih ruku.

„Rastuće tenzije između Rusije i Turske po pitanju Sirije bacaju veliku sjenu na odnose između Amerike, Turske i NATO-a, posebno nakon prijetnje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da će zatvoriti vojnu bazu Incirlik ukoliko administracija predsjednika Baracka Obame nastavi pružati podršku PYD-u.

Rusku i iransku intervenciju u Siriji turski lideri ne vide samo kao podršku diktatoru koji čini zločine protiv svoga naroda, nego i kao opasnost koja prijeti njihovoj državi. Ona se očituje kroz očiglednu okupaciju njihovog susjedstva i prijetnje njihovom južnom djelu zbog pružanja neograničene podrške kurdskoj državici pod uvjetima koje nameće PYD. To znači da će se nastaviti s okupacijom njihovih vitalnih sfera, pored sigurnosne opasnosti koja im i dalje prijeti, ukoliko se uzme u obzir činjenica da se ruski predsjednik Vladimir Putin ponaša kao nasilnik koji sebe zamišlja novim carem. Međutim, njegovi postupci zasnovani na osveti i revanšizmu stavljaju ga položaj osobe opsjednute refleksijama starih priča o veličini i slavi ruske imperije, koji se vodi šovinističkim porivima, čiji je period davno završen i okončan.    

Turski odgovor

Rusi rade na tome da spriječe bilo kakvu aktivnu ulogu Turske u Siriji, posebno nakon obaranja aviona Su-24. S druge strane, NATO savez nije stao uz njih, dok ih je administracija Baracka Obame izdala, naročito po pitanju napora da se uspostavi sigurna zona na sjeveru Sirije još od 2013. godine. U tome nije pomoglo ni uključivanje Turske u koaliciju koja se bori protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant, niti otvaranje vojne baze Incirlik, ali i drugih baza za američke borbene avione.

Amerika je, svojim nekonzistentnim i obmanjujućim stavovima spram sirijskog naroda i turskog saveznika, dala zeleno svjetlo Rusima i Irancima da ustraju u ratu protiv većine sirijskih građana te da nastave dodatno produbljivati sirijsku tragediju.

Međutim, opcije koje Turska ima pred sobom da odgovori zbog uzimanja za metu napada nisu ni u kom slučaju ograničene, bez obzira da li to bilo u Siriji, ili negdje drugo. Možda će tursko-saudijski savez i snažan ulazak na liniju odgovora dubokoj ruskoj i iranskoj involviranosti u Siriji biti jak adut odvraćanja u rukama Turske, koji će je dodatno ojačati.

Čini se da rastuće tenzije između Rusije i Turske po pitanju Sirije bacaju veliku sjenu na odnose između Amerike, Turske i NATO-a, posebno nakon prijetnji turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da će zatvoriti vojnu bazu Incirlik ukoliko administracija predsjednika Obame nastavi pružati podršku PYD-u. Težnje njihovog vojnog krila da se uspostavi nezavisna država na južnoj granici s Turskom stvaraju ozbiljan problem za Ankaru, budući da to predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost Turske.

Neće biti promjena u strategiji Ankare koja se zasniva na tome da se PKK ili njihovo sirijsko krilo spriječi u uspostavljanju nezavisnog kurdskog entiteta, pogotovo jer bi se moglo desiti da rukovodstvo sa planine Kindil ponovi svoje pogreške iz prošlosti i uvede Kurde u takve odnose s Rusijom, Amerikom i Assadovim režimom, iz kojih će oni na kraju izaći kao gubitnici, što je bio slučaj i ranije. Kurdski narod i njihovo pitanje platili su gorku cijenu takvih odluka u više navrata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera