Oglasi

Je li Rusija u novoj vrsti rata sa Zapadom?

Potkopava li Rusija zapadnjačku demokratiju kroz informacijski rat i podršku ekstremistima?
Na francuskim izborima 2017., Marine Le Pen iz ultradesničarskog Nacionalnog fronta, vodila je kampanju sa fondovima koje je osigurala ruska banka EPA

Piše: Mitchell A. Orenstein

Je li Rusija uključena u novi tip rata protiv Zapada? Ako jest, kakav bi to efekt moglo imati na zapadnjačku politiku? Takva pitanja zabrinjavaju SAD nakon objavljivanja izvještaja specijalnog savjetnika Roberta Muellera, koji je ustvrdio nedvosmisleno da je Rusija pokrenula "munjevit i sistematski" napad na američke demokratske institucije tokom predsjedničkih izbora 2016.

Ista pitanja prikladna su i za Evropu, gdje su birači glasali na izborima za Evropski parlament. Tokom kampanje, italijanskom ministru unutrašnjih poslova i zamjeniku premijera Matteu Salviniju iz desničarske Sjeverne lige navodno je ponuđena finansijska pomoć od Rusije da podržava euroskeptični projekt.

To nije bilo iznenađenje. Najveća donacija kampanji Brexita za izlazak iz EU-a 2016. došla je od čovjeka kome je ponuđen zlatni sporazum u Rusiji, na sastanku koji je dogovorio ruski ambasador u Velikoj Britaniji tokom kampanje.

Isto tako, na francuskim predsjedničkim izborima 2017. Marine Le Pen iz ultradesničarskog Nacionalnog fronta vodila je kampanju s fondovima koje je osigurala ruska banka.

A sada je Austrija gurnuta u političku oluju, nakon objavljivanja videa – snimljenog tri mjeseca prije izbora 2017 – na kojem je zabilježen zamjenik kancelara Heinz-Christian Strache koji nudi infrastrukturne ugovore ženi koja tvrdi da je nećakinja ruskog oligarha. Zauzvrat, ta žena pristaje da podrži izbornu kampanju Stracheove ultradesničarske Stranke slobode (FPO) i uloži 250 miliona eura u Austriju.

Novi tip konfrontacije

Događaji u Austriji i drugdje u proteklih nekoliko godina pokreću ključna pitanja. Potkopava li Rusija zapadnjačku demokratiju kroz informacioni rat i podršku ekstremistima? Je li Zapad isprovocirao takve postupke i postoji li išta što može uraditi da odgovori? Ili je sve ovo samo himera – najnovije ponavljanje periodične Crvene panike?

Za odgovore se možemo okrenuti ka brzo rastućem korpusu novih knjiga sa riječima „Rusija“ i „rat“ u naslovima. U djelu „War with Russia?“, Stephen F. Cohen, profesor emeritus na Univerzitetu u New Yorku, pruža skeptičan pogled na američki pristup prema Rusiji i kritikuje neprijateljski stav Zapada. U „Russian Political War“, Mark Galeotti iz Univerzitetskog koledža u Londonu nudi stručnjački pregled ruskog aktuelnog nekinetičkog napada na zapadnjačke institucije. A u „Cyberwar“, Kathleen Hall Jamieson iz Univerziteta u Pennsylvaniji procjenjuje da li su ruski hakeri i trolovi zaista izmijenili ishod izbora 2016. Sveukupno, ove tri knjige jasno pokazuju da su Rusija i Zapad uključeni u novi tip konfrontacije koja je preoblikovala politiku na obje strane.

U jednom od eseja uključenih u njegovoj knjizi, Cohen žalosno primjećuje da su ga nazivali raznim imenima od „korisnog idiota“ ruskog predsjednika Vladimira Putina i „apologete“ do „prevaranta“ i „ulizice“. Druga etiketa, barem, je neosporna. Cohen je nadaleko najpoznatiji i najplodniji ruski apologeta u američkoj akademskoj zajednici. I on se ne izvinjava što dijeli stav Kremlja da su Rusija i Zapad zaključani u novom hladnom ratu zapadnjačke izrade.

Prema Cohenu, SAD je kreirao ovaj problem, zbog neuspjeha da, nakon urušavanja komunizma, tretira Rusiju kao „ravnu veliku silu sa uporedivim legitimnim nacionalnim interesima u svjetskim pitanjima.“ Sudeći po ovoj logici, upravo je uskraćivanje Rusiji njenog mjesta u svijetu dovelo do velikih kriza kao što su ruska invazija na Gruziju 2008. i naredni napadi na Ukrajinu. Cohen smatra da je ovo drugo rezultat „nesmotrene provokacije“ Evropske unije u nuđenju Ukrajini sveobuhvatnog sporazuma o slobodnoj trgovini. Kada je SAD objavio svoju podršku za Euromajdanski ustanak 2014. koji je svrgnuo ukrajinskog demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča, Rusija, sugeriše Cohen, nije imala izbora već da pripoji Krim i pošalje neoznačene čete u istočnu Ukrajinu. Od tada je ova kriza hranjena „neprofesionalnim, neuravnoteženim novinarstvom“ koje rutinski demonizira Putina i iskrivljuje rusku perspektivu.

Novi hladni rat je još opasniji

Cohen vjeruje da je novi hladni rat još opasniji od originalnog. On vidi Rusiju i Zapad kako su sve bliži nuklearnom sukobu, i stoga čezne za détenteom koji bi reducirao napetost. Ne iznenađuje da on misli da bi SAD trebao Rusiji priznati zonu utjecaja u bivšem Sovjetskom savezu. Ali on bi također preferirao da se nijedna strana ne miješa u politiku druge – norma koja je, kako on kaže, najviše poštovana tokom Hladnog rata (iako je promijenio mišljenje o tome u narednom članku). Pod ovim uslovima, Rusija i SAD bi mogli još jednom dijeliti odgovornost za održavanje mira i stabilnosti u Evropi.

U konačnici, Cohenova analiza boluje od niza slijepih tačaka, počevši s činjenicom da on vidi evropsku sigurnost samo kroz prizmu američko-ruskog odnosa. Sve drugo je naknadna misao. EU je predstavljena kao puki sluga imperijalne Amerike. Legitimne nacionalne težnje Ukrajine i drugih evropskih država su uskraćene; upravo je postojanje ukrajinskog naroda, smatra Cohen, „zabluda“.

Zbog svoje jednostranosti, Cohen u potpunosti promašuje (ili naprosto ignoriše) jedan od ključnih izvora ruske nesigurnosti: da mnoge od njenih bivših centralnih i istočnoevropskih kolonija više vole zagrljaj EU-a i NATO-a nego Kremlja. Još gore, on izravno poriče da je Rusija ikada uradila išta da isprovocira Zapad, tvrdeći, apsurdno, kako ne postoje dokazi za zvaničnu rusku intervenciju u zapadnjačkim izborima. Niti on vjeruje da je Kremlj imao ikakav motiv da izvrši atentat na bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripala u Salisburyju u Engleskoj, uprkos dokazima koje su prikupili britanski istražitelji i koji pokazuju da Rusija stoji iza napada nervnim plinom na Skripala i njegovu kćerku.

Politički rat i mir

Iz Cohenove perspektive, ruske ilegalne invazije na Gruziju i Ukrajinu su bile prirodne reakcije na provokacije SAD-a i NATO-a, a Putin je necijenjeni mirotvorac – umjeren po ruskim mjerilima. Po njemu, Putin, politički nasljednik Mihaila Gorbačova, otvoreno je preklinjao SAD da zaključe nove nuklearne sporazume. Nema veze što to radi razvijanjem novog hipersoničnog oružja, kršeći postojeće sporazume o naoružanju, i efikasno ponovno uspostavljajući doktrinu uzajamno obećanog uništenja.

Dok Cohenova knjiga detaljno opisuje početak novog hladnog rata iz ruske perspektive, Galeottijeva „Russian Political War“ ispituje novi tip ratovanja koji je Rusija oslobodila u odgovoru na navodne provokacije Zapada. Nadareni sigurnosni analitičar sa iskustvom u akademiji i vladi i u SAD-u i u Evropi, Galeotti donosi širu perspektivu nego Cohen, stavljajući veći naglasak na evropsko ratište konkurencije između Rusije i Zapada. Učenik na temu kako ruska država i mafija sarađuju u vezi sigurnosnih pitanja, on je također autor nedavno objavljene knjige „The Vory: Russia's Super Mafia“.

U „Russian Political War“, Galeotti pruža jasnu i uvjerljivu analizu „političkog rata“ koji Rusija vodi protiv Zapada. Napad Kremlja ima razne aspekte, i obuhvata mnogo više od operacija na društvenim mrežama i hakiranja koje je umnogome zastupljeno u Muellerovom izvještaju (bestseleru u SAD-u). Dok je Cohen opsjednut mogućnošću nuklearnog rata, Galeotti ističe da se konflikt vodi drugim načinima upravo da bi se izbjegla direktna vojna konfrontacija s potencijalom za brzu eskalaciju.

Galeottijev opis ruskog arsenala za politički rat je i tačan i sveobuhvatan. Postoje poglavlja o „pristojnim“ ljudima („malim zelenim ljudima“) koji su izvršili invaziju na Krim, i o „nepristojnim“ gangsterima i paravojnicima koje Rusija raspoređuje u inozemstvu. U isto vrijeme, ruski politički ciljevi su unaprijeđeni „zbunjujuće širokim...rasponom...navodno civilnih igrača“, uključujući „nevidljive“ špijune, državne naftne kompanije, ekspertske organizacije, medijske organizacije i oligarhe koji donose slučajeve na zapadnjačke sudove. Iako su ove operacije uglavnom decentralizirane, Galeotti vjeruje da ih labavo koordinira ruska predsjednička administracija.

Zapad treba slijediti ruski trag

Rusku političko-ratnu mašinu efikasnom čini strateška svrha za koju se koristi: da oslabi kapacitet oponenata da se opiru iskorištavanjem njihovih ranjivosti, posebno potkopavanjem njihovog političkog i građanskog jedinstva. Cilj je oslabiti neprijatelja iznutra. „Sviđalo vam se to ili (vjerovatno) ne“, Galeotti piše, „Zapad je u ratu, ali ne nužno onoj vrsti rata koju zamišlja ili na koji je naviknut“. Nasuprot tome, u ratu je koji diktiraju okolnosti.

Budući da je konvencionalno oružje postalo skuplje, javno mnijenje manje tolerantno za žrtve na bojištu, a međunarodni zakon strožiji, logično je da će rat poprimiti novi oblik. Galeotti stoga zaključuje da bi Zapad trebao slijediti ruski trag, odgovarajući na njen politički rat sa svojim. „Kada je rat tako rizičan i skup, bolje je pokušati pobijediti što je brže i sa manje krvi moguće“. U budućnosti nas čeka hibridni rat, vođen u sjenkama ali i ispred nas.

Budući da su Rusija i Zapad zaključani u političkom ratu – to jeste, potkopavaju jedno drugo iako se suzdržavaju od vojne konfrontacije – zapadne demokratije će morati razmotriti potencijalne implikacije višegodišnjeg sukoba za svoje politike. U mojoj novoj knjizi na tu temu „The lands in Between: Russia vs. the West and the New Politics of Hybrid War“, ja otkrivam da je rusko-zapadnjački neodlučan ishod proizveo niz paradoksa.

Primjera radi, u ranjivim zemljama između Rusije i EU, politika je postala oštro polarizirana između pro-EU i proruskog kampa, a svaki izbori ekvivalentni „civilizacijskom izboru“ između Istoka i Zapada. A ipak, u mnogim od ovih država, neideološki oligarsi su došli na vlast na osnovu obećanja da će premostiti taj jaz (dok također pljačkaju resurse s obje strane). Nije slučajno, ista ova politička mješavina – polarizacija i utjecajne osobe – također uzimaju maha u zapadnim demokratijama. Dok strane sile (Rusija) podržavaju političke ekstreme, sredina se smanjuje, i korumpirani lideri mogu uskočiti da usisaju resurse i iz Rusije i sa Zapada, kako je Strache uhvaćen da radi.

Digitalna crvena zora

Dok su mnogi analitičari istraživali pojavu „političkog“ ili „hibridnog“ sukoba između Rusije i Zapada, malo ko je ponudio jasnu procjenu kako je to utjecalo na politiku kući. U tom smislu, Jamiesonin Cyberwar popunjava zjapeću prazninu. Vodeća naučnica u političkim komunikacijama, Jamieson se pozabavila jednim najistaknutijim događajem u ovom ratu do sada: dolaskom Donalda Trumpa na poziciju američkog predsjednika.

Jamieson je napisala niz knjiga o američkim predsjedničkim kampanjama, i jedna je od autorica sjajne studije jedinstvene mobilizacijske strategije bivšeg predsjednika Baracka Obame na izborima 2008. Ali Cyberwar je njeno prvo zaranjanje u pitanje vanjskopolitičkog utjecaja. Od početka, ona pokušava odgovoriti na teško i naizgled nedokučivo pitanje: Jesu li ruski hakeri i trolovi utjecali na ishod izbora 2016. godine? Upozorenje: jesu.

Sa pažljivom dokumentacijom i obiljem reproduciranih slika iz kampanje 2016, Jamieson pokazuje kako su ruski i operativci na društvenim mrežama koje sponzorira Rusija dizajnirali i usmjerili svoje poruke da dopru do ključnih birača u državama u kojima obje stranke imaju izglede za pobjedu u omjeru dovoljnom da prevagnu na izborima. Dok su povećavali vidljivost pitanja kao što je imigracija među Republikancima i drugim potencijalnim Trumpovim glasačima, ruski trolovi su također tražili način da demobiliziraju druge grupe, kao što su Afroamerikanci koji obično glasaju za Demokrate.

Imajući u vidu sve izrečeno, Jamiesonina knjiga je pravi poduhvat teorije političkih komunikacija i njena primjena od stane ruskih trolova čime se podržava Trumpov izbor. Rusi i njihovi operativci su proveli kreativnu i profesionalnu kampanju, radeći sve što bi komunikacijski stručnjaci predložili.

Ali Jamieson ne staje ovdje. Osim što prati rusku kampanju na društvenim mrežama, ona također istražuje kako su krađa i objavljivanje emailova Demokratskog nacionalnog komiteta (DNC) od strane ruskih hakera preoblikovali medijsku okolinu u odlučujućim finalnim mjesecima kampanje.  Ovdje se vrijedi prisjetiti da je WikiLeaks objavio emailove Johna Podeste, šefa kampanje Hillary Clinton 7. oktobra. Ranije tog dana, Obamina administracija je formalno optužila Rusiju da je hakovala emailove DNC-a, a tek se bila pojavila kaseta emisije Access Hollywood na kojoj se Trump hvali da je počinio seksualni napad.

Politika u vrijeme političkog rata

Tog sudbonosnog vikenda, Jamieson objašnjava, ruski trolovi „su radili naporno da odvrate pažnju od Trumpovog skandala na Access Hollywood“, i usmjere je prema Clinton. Iz razloga što su reporteri uveliko uključeni u društvene mreže, na njih je utjecalo medijsko okruženje u kojoj je priča bila o sukobljavanju skandala, a ne samo o šokantnim otkrićima o Trumpu.

Dovršivši sve to, Jamieson sugeriše da je možda jedan od hakovanih DNC-jevih emailova nagnao tadašnjeg direktora FBI-ja Jamesa Comeya da ponovo otvori istragu o Clintonovim emailovima. Prema mišljenju jednog od Trumpovih viših savjetnika, Comey je „zanjihao“ izbore u Trumpovom smjeru.

Zapadne demokratije se bude u mračnoj realnosti da se politika sada odigrava u novom kontekstu u kojem strane sile redovno i uspješno intervenišu u njihovim pitanjima. One su posebno ranjive, jer su njihovi politički sistemi uglavnom otvoreni za nove sudionike i stranke, da ne spominjemo slobodan protok ideja – lažnih ili ne. Zaista, pred izbore za Evropski parlament, evropske sigurnosne agencije su izvijestile da su ruski trolovi ponovo vodili široku kampanju i da okupe euroskeptične glasače i da smanje izlaznost među pristalicama vodećih stranaka.

Ako su autori spomenutih knjiga u pravu da su Zapad i Rusija u „političkom“ ratu jedni s drugima, bilo bi razumno da se zapadne demokratije zaštite s istim žarom s kojim štite slobodu govora. Korisne mjere bi mogle uključivati oštre mjere u pogledu pranja novca i „mračnog novca“, čime se povećava transparentnost doprinosa kampanji, i prisiljavanje društvenih mreža da kreiraju i provode standarde protiv govora mržnje i dezinformacija, priznajući da su oni, zapravo, izdavači.

Može li se demokratija sačuvati pred ruskom ofanzivom? Odgovor ovisi o tome može li Rusija potkopati volju svojih meta da se opiru. U narednim danima i mjesecima ćemo vidjeti da li se to već desilo.

Izvor: Project Syndicate

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.