Je li posrnula i propala RTV Herceg-Bosna?

Dok je predsjednica Društva hrvatskih novinara Bosne i Hercegovine gostovala na Našoj TV u Mostaru, govoreći kako je cilj toga udruženja zaštititi novinare, nitko nije znao što se događa u toj televizijskoj kući. Dok se u studiju razglabalo o novinarstvu i zaštiti novinara, malo je tko znao da novinari te televizije mjesec dana štrajkaju i da čitavu godinu nisu primili niti jednu plaću.

Tužna je to priča o još jednom medijskom projektu Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji će, čini se, završiti neslavno. Navodno je, nakon što je procurila vijest da jedino urednik radi svoju emisiju i da se na silu održavaju Vijesti kako se ne bi izgubila licencija, stiglo pismo utjehe novinarima. Ako se dogovori “utapanje” u novi projekt radiotelevizije Herceg Bosne, stavke iz ugovora ove kuće bit će preuzete. No, s druge strane, upućeni jezici, koje maca popapa za javnost, govore kako to neće biti tako.

Dobili su kasnije šutljivi novinari, koji nisu željeli istupati u javnost, baš kao ni njihovi nadređeni, i neku zaostalu plaću. Ali, njima je vrijeme stalo, baš kao što je vrijeme stalo pred program televizije. U početku je sve bilo baš kako treba biti na televiziji koja počinje, a onda se taj početak produžio i pretvorio u početak kraja.

Obećanja koja nikad ne ispoštuju

I dok nitko nije znao za patnje novinara, svi su znali za nove najave uspostave televizije Herceg Bosne. A nije da ih nije bilo. Službeno, posljednji put bilo je to prije nekoliko dana u središnjici Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, gdje je čelnik stranke Dragan Čović održao “radni sastanak s gradonačelnicima i načelnicima izabranima iz reda HDZ-a BiH o aktualnim projektima i planovima lokalnih razina”. Među aktualnim projektima našao se i dugonajavljivani projekt RTV Herceg Bosne, kojega su, kako je priopćeno nakon sastanka, “podržali svi načelnici i gradonačelnici HDZ-a BiH”.

“RTV Herceg Bosne u punom kapacitetu bi trebala proraditi do kraja lipnja”, navedeno je. Nekoliko dana prije toga, presijecajući vrpcu za nove prostorije Radio-postaje Tomislavgrad, Čović je rekao kako vjeruje “da ćemo na sličan način uskoro obilježiti i otvaranje novih prostora u Mostaru RTV Herceg Bosne”.

Televizijski kanal na hrvatskom jeziku provlačio se kroz mnoge kampanje i uvijek je završavao na neostvarenim obećanjima. Čović, kojem njegovi savjetnici nikako da izbiju iz glave da ne treba u obećanja stavljati vremenske odrednice, jer ih nikad ne ispoštuje, kazao je i u kampanji u rujnu 2018. godine da “ćemo do kraja godine imati svakako RTV Herceg Bosne u potpunom vlasništvu naših općina i županija, kako više ni bismo bili taoci onih koji su na naše zahtjeve za kanalom podizali nacionalni vitalni interes”.

Ko se brine za hrvatski jezik

Izbori i kraj godine su prošli, Stranka demokratske akcije je izbrojala glasove Željka Komšića u izbornoj noći i vremenska odrednica je, po tko zna koji put, ponovno zaboravljena i stavljena pod neke druge, veće stvari. Čović je kasnije, nakon sastanka s čelnikom SDA Bakirom Izetbegovićem, rekao kako se nema namjeru nikome pravdati i da se Hrvati nisu “u okviru javnog servisa mogli izboriti za kanal na hrvatskom jeziku”. Stoga se našao neki drugi model, a i Izetbegović je kazao kako nema ništa protiv.

Između sipanja obećanja projekti koji su branili tu ideju i željeli informirati javnost na hrvatskom jeziku posustali su, posrnuli i propali. Neki se drže za slamke, neki tek slijepo vjeruju da će jednog dana biti dio nekog većeg kolača. No, u medijskom poslu nema više kolača i kolačića. Uglavnom su to gorki zalogaji, koje diktira tržište, a tržište ne zanimaju nikakve emocije i poluplanovi ispisani pod stranačke demagogije o zaštiti. Jer, ako ćemo staviti ruku na srce i skloniti ju s očiju, briga o jeziku, pogotovo hrvatskom, nije na razini koja bi budućoj televiziji jamčiti da neće biti problema s govorom i onima koji trebaju govoriti.

Šutnja umjesto ‘klizećeg starta’

Nedavno je to zaključeno i na jednom znanstvenom predstavljanju, uz navode kako nema hrvatskog jezika u javnom govoru. Istina je, nema ga. Jer, oni koji su mogli javno govoriti hrvatski jezik, a najglasnija je, je li, politika, šutjeli su, mada izabrani, kao zaliveni. S druge strane, važna institucija koja dijelom brine o jeziku, Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, smještena je u ćošak takozvanog hrama kulture na tri-četiri četvorna metra prostora. Puno manje nego kafić preko puta i puno manje nego toalet u disco-klubu nazidanom uz rub hrama. Zbog toga valjda i ne odgovaraju na upite novinara kad ih se pita nešto o jeziku.

Zato su mnogi, kojima nisu dosadile analize, skeptični kada je u pitanju novi kanal. Jasno je da bi svima u zemlji bilo bolje da postoji (još) jedna kvalitetna televizija, na kojoj bi se mogla čuti nova mišljenja, dijeliti nove ideje, pružati prilika onima koji govore. No, veo tajne u koji je umotan čitav projekt podgrijava skeptike i sumnje. Nema imena, nema naznaka o ljudima koji će nositi projekt, tek slika, koja podsjeća na osamdesete, s Windows errorom, pokazuje kako neće ići tako glatko.

Navodno bi se u novi televizijski kanal, koji još nema službeno ime, trebale spojiti i kiseljačka televizija KISS, kupljena prije lanjskih izbora, posrnula i na izdisaju spomenuta Naša TV, Posavska televizija i internetski portal, prozvan televizijom, za kojeg opet upućeni šapuću da je u financijskoj blokadi i da su i njegovi novinari održavali štrajkove. Tako će projekt, koji treba prekinuti hrvatsku televizijsku šutnju, ući već s teretima, umjesto klizećim startom na medijsku scenu.

Bajka s još jednim tužnim završetkom

Hrvatski televizijski kanal, kojem bi se svatko normalan, željan slavlja različitosti i raznolikosti, željan glasa iz dijela zemlje koji je, unatoč proljetnim i ljetnim suncima, često bio u mraku, trebao radovati, bit će veliko iskušenje za (samoprozvane) lidere Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno oni nisu ni svjesni da je, toliko puta izlizano i polizano obećanje, veliki ispit za njihovu sposobnost da učine bar nešto od obećanoga i tisuće puta stavljenoga u neki nevidljivi kalendar.

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, baš kao i ostale tri-četiri politike, ne želi imati pored sebe one koji postavljaju pitanja. Zato postoje mediji na proračunima koji šute i prenose napisano u PR-uredima. Budući televizijski kanal plaćat će oni koji pune proračune općina i tražit će odgovore. Pitanje je samo koja će biti cijena šutnje.

Valjda su pokretači televizijske priče svjesni da budući gledatelji te televizije imaju i kalendare, i oči, i uši, i da znaju mjeriti vrijeme od obećanja do ostvarenja, ali i ocijeniti hoće li program biti za mazanje očiju, ili za stvarno otvaranje vidika i gledanje stvarnosti iz više kutova. Ovog puta, ako hrvatski dužnosnici drže do sebe, ali i ako žele dokazati da one koje predstavljaju ne smatraju tek ovcama, priča ne bi trebala biti bajka s još jednim tužnim završetkom, kojeg, ioni što ga znaju, ne žele ispričati biračima u lice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera