Je li Obama bio pravedan prema muslimanima?

Piše: Muhanna Hubail

Komentirajući prvu posjetu američkog predsjednika Obame prošloga mjeseca američkoj džamiji u Baltimoreu, u američkoj saveznoj državi Maryland, jedna muslimanska ličnost u Sjedinjenim Američkim Državama kazala je kako je to bio posljednji dah u ironičnom izdisaju hrabrosti koja se javila kod predsjednika prema muslimanskim građanima, prije nego što preda svoj mandat i napusti Bijelu kuću.    

Zapravo, u cijelom tom događaju pojavljuje se još jedna ironična scena koja se tiče zahtijeva predsjednika Obame upućenog muslimanima da prekinu prebacivati odgovornost na politiku Washingtona zbog svojih tragedija, i pored toga što se istovremeno čuje najjači glas koji optužuje Washington i opisuje ga kao Velikog Sotonu (od strane Islamske Republike Iran). To je zapravo osnova na kojoj se bazira specifična komunikacija Obamine administracije po pitanju vanjske politike. Ali i pored takvih optužbi, odnosi između dvije države se poboljšavaju – Zapad posmatra Iran kao svoga partnera i u tom smislu se veliča perzijska civilizacija.

Iako je arapski svijet okrilje iz kojeg je potekla prva poruka islama, u novom obraćanju Washingtona evidentne su kritike na račun Arapa. U isto vrijeme, iransko proklinjanje Amerike nije se zaustavilo, kako bi se time obmanuo lakovjerni svijet. Ali, to nije spriječilo Washington da ovo posmatra kao uvod u novo razdoblje u kojem se jača sporazum o kretanju na terenu između Hezbollaha i Tel Aviva, uz američko-ruski koncenzus koji vodi gušenju sirijske revolucije, dok se sva pitanja interesa trenutno žele vezati za novog policajca u Zaljevu. 

Niti momenat relativne stabilnosti

„Kada je Obama preuzeo mandat na poziciji predsjednika SAD-a, održao je izvanredan intelektualni govor – kao novi naslov koji nudi američkoj civilizaciji – što je bio test koji je kasnije trebalo implementirati. Dakako, ovaj čovjek je u svim ispitima doživio neuspjeh, i nije uspio priuštiti čovječanstvu ni momenat relativne stabilnosti. Međutim, najvažniji elemenat u njegovom posljednjem obraćanju koji ima značajnu poruku jeste stvarnost muslimana i uloga Washingtona u svemu tome.“ 

Navedeno ne znači da se islamskim institucijama i muslimanskim građanima Amerike treba uskratiti pravo da iskoriste neke od pozitivnih rečenica koje su spomenute u obraćanju predsjednika Obame, kao vid suočavanja sa histeričnom islamofobijom na kojoj Trump temelji svoj diskurs u nadi da će ga to dovesti do predsjedničke pozicije. To na neki način predstavlja vrlo značajan obrazac civilizacijskog pada SAD-a, gdje se radi o korjenima rasizma i dvostrukoj  politici. 

Stalno naglašavamo da ova analitika u filozofiji ljudskih prava i svjetska društvena pravda koja treba nadilaziti granice kada se izlaže bliska historija SAD-a ni na koji način ne opravdava niti predstavlja izgovor za temelje tiranije i diktature na islamskom istoku i južnom djelu svijeta. Ne trebaju nas zavarati njihovi povremeni protesti protiv Washingtona kada osjete da su im okrenuta leđa, te zahtjevi za saradnju na polju sigurnosti, politike i ekonomije koja će služiti njihovim interesima.

To, zapravo, govori o suštini koju danas živi svijet – posebno islamski svijet i muslimani – u odnosu na politiku Bijele kuće tokom Obaminog predsjedničkog mandata. Navedeno ne isključuje značaj kretanja i dinamike samih muslimana i organizacije muslimanskoga uma, te spašavanja civilnoga društva od radikalizma i surovosti koja se danas prakticira u ime rata protiv Washingtona ili rata protiv onih koji ratuju na njegovoj strani, kao i pokretanja razvoja samoinicijative u djelovanju na različitim mjestima gdje muslimani žive u civilizacijskom i političkom smislu.

Ovdje neću govoriti o historiji intervencionizma i kontroli nad narodima u svijetu, ni o svemu onome što je opcija u percepciji zapadnog političkog istraživača, kao što su implicitna podrška rušenju arapskog proljeća kroz saradnju sa izvršnim arapskim režimima, ili nekim drugim pokazateljima. Danas ću iznijeti stvarnost koju svi posmatramo, a to je da je pomak u sirijskoj revoluciji došao odmah nakon sporazuma Obame i Putina u Saint Petersburgu.

Ovaj sporazum je predstavljao značajnu osnovu koja je inicirala rusku intervenciju. Takva intervencija imala je za rezultat sve ono što se danas dešava, od najgnusnijih zločina pa do pada Sirije i dominacije terorističkih politika.  Washington je i prije intervencije, ali i kasnije, zastupao stav kojim se zabranjuje dopremanje bilo kakvih protivzračnih sistema u Siriju, zbog čega su u zračnim napadima počinjeni najbrutalniji zločini još od Drugog svjetskog rata.

I pored toga što predsjednik Obama istrajava na tome da opiše period svoje vladavine stavljanjem naglaska na uspjeh da se izbjegnu direktni ratovi za američku vojsku, suprotno onome što je uradio George W. Bush, posebno u Afganistanu i Iraku, ne treba zaboraviti da su Bijela kuća, Pentagon i Sekretarijat vanjskih poslova vodili posredničke ratove, pogotovo sektaške ratove u Iraku uz političke odluke koje su imale iste užasne vojne posljedice kao i stvarno učešće u ratnim dešavanjima. 

Velika kontradiktornost

Drugim riječima, u obraćanju Obame u Baltimoreu postoji ogromna kontradiktornost. On s jedne strane upozorava na sektaške ratove i konflikte dok njegova administracije provodi politiku koja podstiče na iste putem formiranja sektaških vlada i saradnje sa Iranom. Time nastoji ostvariti istu misiju koju je započeo i njegov prethodnik. Njegova vanjska politika prešla je u fazu podrške vojnoj intervenciji protiv sirijskog naroda kroz eksplicitne iskaze sekretara Kerrya koji odbija sukobljavanje sa sirijskim režimom i zaustavljanje masakra nad nevinim civilima u svakom pogledu. Njegov jedini zahtjev bio je nastavak rata protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) uz saradnju sa snagama sirijskog režima i Rusijom. To je pokriće koje neumitno nameće potpunu saradnju sa Moskvom i Teheranom kako bi se sa sirijskim režimom borili protiv Sirijaca. Rat je to koji će se uglavnom odraziti na civile i istjerati ih iz domova na hladnoću surove zime.

Međutim, šta bi se desilo da je predsjedniku Obami iznesena situacija kroz dubinsko sagledavanje stvari i intelektualno razmatranje kojem se danas pokušava vratiti. Nadamo se da njegova buduća misija neće biti slična iskustvu Tonyja Blaira koji je tražio profit u finansiranju projekata u interesu despotskih režima nakon njegovih političkih ratova protiv Iraka i savezništva sa američkom politikom. Šta više, on je bio protiv Istoka u cjelini, posebno u pogledu pitanja sektaštva kojeg smo ranije spomenuli.

„Ukoliko američki predsjednik Obama želi istinski napraviti prekretnicu, neka nam onda pokaže svoje principe, neka učestvuje u zaustavljanju bezumnog sektaškog rata u Siriji i Iraku i neka napravi prostor revolucionarima koji se bore za slobodu i njihovom narodu za suprotstavljanje ISIL-u. Tek tada bi javno mnjenje moglo spoznati istinu.“ 

Ovo dubinsko posmatranje pojasnilo bi mu da su relacije na Istoku, uprkos tome što postoje različite sekte, identiteti i religije, bile temelj stabilnosti i zajedničkoga života među ljudima. Prije američke intervencije 2003. godine, nisu izbijali sukobi niti se remetila ravnoteža koja je postojala među narodom, kao što se dogodilo zbog politika koje su provođene prije i u vremenu predsjednika Obame. Istina je da je nakon 1970. došlo do eskalacije radikalnoga diskursa u muslimankim društvima, međutim, u pitanju je bio njegov ograničeni oblik. Washhington je imao vrlo jaku vezu sa njim i zajedničke interese u geografskom smislu. Pa šta se onda promijenilo? 

Što se tiče američkog odnosa, nisu uslijedile nikakve promjene, osim što je strelica na kompasu promijenila svoj smjer shodno interesima. Umjesto radikalizma, koji se danas uglavnom pripisuje sunitima, čime se najčešće vrši pritisak na diskurs pokreta umjerenog islamskog revivalizma zbog snažnog utjecaja kojeg ima i odnosa prema interesima Washingtona, danas novi saveznik postaje radikalna i divljačka strana šiitskih sektaša povezana sa Iranom. Politike koje su vođene išle su tom pravcu da se sunitski radikalizam, koji se suprotstavlja tom šitskom, dovede na nivo jednog krajnjeg divljaštva.  

Na koji način predsjednik Obama tretira ovo pitanje, kako tumači ove činjenice i zašto optužuje muslimane da posmatraju Washington kao centralnog krivca za sve njihove tragedije? Da nema nikakvu drugu odgovornost do li uništavanja stare sloge među narodima Bliskog istoka i njihovim skupinama, bilo bi dovoljno. Takva američka uloga dovela je do holokausta i velikog pakla koji vlada na Bliskom istoku, koji je nekada slovio za model suživota i harmonije.  

Poziv na odgovornost

Ko će pozvati američkog predsjednika na odgovornost? Ko će sa njim voditi polemiku u imperiji koja se vodi iz Bijele kuće? Niko. Međutim, mjerila pravne interpretacije i političke pravednosti nikada nisu dala da ih u svoje ruke uzmu diktatori, bez obzira bili oni na međunarodnoj ili lokalnoj sceni. Uprkos tome što su se nekada iskrivljivale činjenice vezano za njihovu vlast, njihovi postupci neće promaknuti historiji. Na papiru će ostati sačuvani potpisi Obame i njegovog državnog sekretara Kerryja, koji danas pripremaju posljednji elemenat velikog sektaškog rata na Bliskom istoku. No, trebaju imati na umu da pokušaj prevare nikako neće pobrisati istinu.

Ukoliko američki predsjednik Obama želi istinski napraviti prekretnicu, neka nam onda pokaže svoje principe, neka učestvuje u zaustavljanju bezumnog sektaškog rata u Siriji i Iraku i neka napravi prostor revolucionarima koji se bore za slobodu i narodu za suprotstavljanje ISIL-u. Tek tada bi javno mnjenje moglo spoznati istinu.

Prije toga, neka obznani nama i međunarodnom javnom mnjenju da su sirijska djeca danas – prema zvaničnim statistikama međunarodnih institucija – najveći gubitak za cjelokupno čovječanstvo. Ta djeca su mrlja na savjesti svijeta. Stoga neka Obama izvrši samo politički pritisak, ali ozbiljno i snažno, kako bi im se omogućilo dopremanje hrane, zaustavilo bombardiranje i okončala opsada nad njima i ostalim civilima u opkoljenim sirijskim i iračkim gradovima, u čemu učestvuju i njegove snage na terenu.

Gospodine predsjedniče, ti to nećeš učiniti, jer najjednostavnije rečeno ti lažeš!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 

 

Izvor: Al Jazeera