Je li liječnička struka preopterećena ili otuđena od javnosti?

I mjesec i pol dana nakon tragedije obitelji Bebić iz Metkovića, čiji je sinčić Gabrijel – nakon višednevnog obilaženja ordinacija bez da su prepoznati alarmanti simptomi – preminuo od sepse u bolnici u Splitu, malo tko ostaje ravnodušan kada se u medijima ponovno pojavi ta potresna priča.

Hrvatska liječnička komora (HLK) nadzorom je utvrdila propuste troje liječnika, među njima i pedijatrice Ksenije Kaleb, za koju roditelji tvrde da je jedina odmah shvatila kritičnost situacije i pokušala pomoći.

Lokalno stanovništvo i hrvatsku javnost uzbunilo je što je Kaleb nadzorom HLK-a proglašena najodgovornijom za dječakovu smrt – barem je to tako javnost protumačila.

Protivljenje argumentu stručnosti

Ocijenivši da se radi o nepravdi ili nekoga štiti, održan je prosvjed podrške pedijatrici, a HLK je disciplinski postupak protiv liječnika stavila u mirovanje zbog postupanja Državnog odvjetništva (DORH).

Informiranost pacijenta i ‘ugroženost’ autoriteta

Pacijenti su danas, kaže Karačić, sve informiraniji o svojoj bolesti i željni znanja kako bi aktivno participirali u svojem liječenju, a to ponekad izazove povredu autoriteta onoga koji se time osjeti ugrožen.

Kad su u pitanju prava pacijenata, navodi, neka negativna iskustva, poput smrtnih ishoda ili invaliditeta nakon operacija, te kada se legalnim putem gubi pravosudna bitka, nisu stimulirajuća da pacijent osjeti da je legalno zaštićen, što je važno jer je u suprotnom demotiviran u traženju svojih prava putem institucija. A legalno zaštićen će, navodi, biti kada interakcija na relaciji pacijent-liječnik-zdravstvo bude ravnopravna u odnosima, odnosno kada se sluša i pacijenta.

“Kada pacijent uspije naći adekvatne odgovore na svoje probleme i zajedno naći soluciju koja zadovoljava potrebe pacijenta. U tom kontekstu opći duh pacijenta, a naravno i opće kolektivno stanje zajednice i društva će biti pozitivnije, što vodi do opće percepcije da državni organi vode brigu o pacijentima”.

Ovaj slučaj još je jedan u nizu koji je izazvao optužbe javnosti za nestručnost ili nemarnost, liječničke propuste i nefunkcioniranje sustava te sumnje da se ponekad nadzorima i inspekcijama nekoga štiti od odgovornosti za tragične ishode, na štetu svih zdravstvenih djelatnika koji pokušavaju nabolje moguće raditi svoj posao.

Komunikacija i odnos raznih tijela i organizacija iz sustava zdravstva prema mišljenju javnosti u pravilu se ‘tvrdo’ poziva na svoju stručnost, što u nekim slučajevima tragičnih ishoda javnost doživljava kao argument za ‘mazanje očiju’ te se otvara pitanje povjerenja.

Psihoterapeutkinja Jasna Karačić, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata koja je podržala Kaleb, kaže da je komunikacija u zdravstvu fundamentalan problem za razumijevanje svega što se događa.

‘Skrivanje iza papira’

“A to ne želimo priznati, već se kao društvo pravimo da ne vidimo neke stvari, sakrivajući se iza papira i dokumenata, a papir trpi sve, dok pacijenti koji su oštećeni, kao i liječnici u ovakvim slučajevima, rijetko kad mogu istrpjeti bol i štetu koja im se nanese. Često smo u situaciji da se nekoga štiti i da mladi liječnici ne mogu doći do izražaja niti napredovati”, kaže Karačić.

Dok, kako navodi, vlada borba za pozicije i članske iskaznice, svjedoči se ovakvim situacijama

“Čak i kad pacijenti umiru bez adekvatnog medicinskog objašnjenja, pa se onda to prepisuje lošoj sreći i sudbini. Sudeći po prijavama koje nam dolaze i dok slušamo što nam ljudi govore, dolazimo do zaključka da se povjerenje izgubilo i u odnosu liječnik-pacijent, a i u odnosu na sam sustav i ustanove”.

Nesavjesno liječenje, kaže, može se počiniti s namjerom ili iz nehaja, a u hrvatskom je zakonodavstvu, navodi, zasebno kazneno djelo.

“Time se pacijentima omogućila pravna zaštita, iako se pacijenti ne osjećaju legalno zaštićeno jer se uvijek ide u prilog tome da se ne postavljaju granice široko, kako se ne bi unijela pravna nesigurnost u obavljanje zdravstvenog poziva”.

‘Kontaminacija sukobom interesa’

Nataša Škaričić, novinarka koja se desetljećima bavi zdravstvenim politikama, komunikacijske probleme Komore tumači mnogo većom sistemskom greškom, koja je napravljena 90-ih godina kada su Komori, kao profesionalnoj organizaciji koja štiti intereseliječnika, političkom odlukom dodijeljene goleme javne ovlasti u nadzoru sustava koje joj, smatra, ne smiju pripadati.

“Profesionalne liječničke institucije moraju biti dionici zdravstvene politike, ali ona se mora donositi i provoditi tripartitno, na način da u svemu sudjeluju Vlada, poslodavci i nositelji prava na zdravstvenu zaštitu. U slučaju povrede tih prava, nadležnost za procesuiranje ne mogu u cijelosti prisvojiti oni koji su inkriminirani, već institucije čija organizacija osigurava visoku razinu autonomije i nepristranosti”, kaže Škaričić.

Škaričić: Autoritarnost hrvatskog zdravstva

Povjerenje između liječnika i pacijenata, ističe Škaričić, važna je stručna i znanstvena tema, među ostalim i zato što ono ima reperkusije na ishode liječenja. No, stupanj povjerenja u liječnike, smatra, ne ovisi toliko o pojedinačnim incidentima, koliko o načinu na koji su odnosi u zdravstvu postavljeni.

“Desetljećima se zdravstveni sustavi pomiču iz paternalističkog modela komunikacije s pacijentom prema različitim deliberativnim modelima, ali teorijsko pitanje koji model garantira više povjerenja ostaje. Neovisno o tome, sigurna sam da to što hrvatsko zdravstvo ostaje ne samo paternalističko, nego po mnogim elementima autoritarno u odnosu na moderne koncepte, uzrokuje nelagodu, nepovjerenje i strah među korisnicima zdravstvene zaštite”.

Liječnici u tome, ističe, imaju golemu ulogu jer je njihov utjecaj na zdravstvenu politiku neproporcionalno velik u odnosu na utjecaj ostalih dionika.

“Posljedice takvog stanja su brojne, ali u ovom kontekstu ću spomenuti samo jednu i najvažniju – zdravstvena politika nije ni blizu toga da se problem medicinske pogreške inkorporira u praćenje i evaluaciju kvalitete zdravstvenog sustava”.

U rješavanju slučaja medicinske pogreške, navodi, svoju nadležnost bi trebala konzumirati stručna tijela ustanove u kojoj se pogreška dogodila i stručna tijela Ministarstva zdravstva, a proces bi trebale pratiti jake i neovisne institucije za zaštitu prava pacijenata.

“Takve institucije u Hrvatskoj ne postoje. Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata su smiješni, neučinkoviti izdanci Zakona o zaštiti prava pacijenata, a udruge su nereprezentative platforme za samopromociju pojedinaca. Činjenica da sve spada na HLK, po sebi govori da proces mora biti kontaminiran sukobom interesa”.

Škaričić: Otuđenost liječničke struke od javnosti

Akti Komore dopuštaju da se disciplinski postupak protiv liječnika provede nakon istrage DORH-a i sudskog postupka, ukoliko je pravosuđe uključeno, što je, ističe, načelno u redu jer se pretpostavlja da će se tom istragom utvrditi težina eventualne povrede propisa Komore.

No, greška je, navodi, u spomenutoj početnoj poziciji Komore u postupku.

“Žrtve medicinske pogreške ne bi toliko trebalo zanimati kako će profesionalna organizacija sankcionirati svojeg člana, nego što će učiniti institucija u kojoj se incident dogodio, a to je zdravstvena ustanova i cijeli javni sektor kojeg predstavlja Ministarstvo zdravstva i centralni osiguravajući fond, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO)”.

Kada je u pitanju odnos liječnika i pacijenta, kaže kako je liječnička struka oduvijek otuđenija od javnosti čak i od političara.

“Koliku nadmoć nad pacijentima imaju liječnici, među ostalim nebrojenim pokazateljima, svjedoči upravo to da je HLK u središtu pažnje kada se ovako nešto dogodi, a ne npr. ombudsman ili neko drugo tijelo za zaštitu prava pacijenata. Taj položaj su liječnicima dali politički centri moći u kojima bijeli ovratnici uvijek imaju veći utjecaj od pacijenata i opće javnosti. Radi se u generalnom poremećaju u načinu odlučivanja o javnim politikama, koji je kod nas ne samo nedemokratski, nego i protivan određenim zakonima, posebno u sektoru zdravstva”.

Liječničke elite i prava pacijenata

Za obnovu i jačanje povjerenja, navodi, politički je odgovorno resorno ministarstvo i Vlada. Uloga pacijenta je zanemariva, a razlozi za to su brojni.

“Ali svi imaju korijen u tome što je zdravstvena politika ekskluzivno rezervirana za liječničke elite i što nitko nije radio na medicinskom i zdravstvenom opismenjavanju stanovništva. Štoviše, neka istraživanja pokazuju da sama ideja pretvaranja ‘objekata’ zdravstvene zaštite u subjekte liječnike duboko uznemirava jer smatraju da prava pacijenata ugrožavaju njihova prava”, zaključuje Škaričić.

Predsjednica Hrvatske uduge bolničkih liječnika (HUBOL) Ada Barić Grgurević ističe da se u slučaju Metkovića nije radilo o pitanju povjerenja te da liječniku nikako nije u interesu da pacijent izgubi povjerenje u njega.

“Roditelji koji su smogli nevjerojatnu snagu uopće stati pred kamere nakon tog užasno tragičnog događaja koji je potresao cijelu zemlju, ni u jednom trenutku nisu rekli niti naglasili da nisu imali povjerenja u liječnicu koja je liječila njihovo dijete. Dakle, ono što se može na neki način iščitati je to da se unazad par godina stvara nepotrebna loša atmosfera u javnosti da građani RH imaju pravo ne imati povjerenja u svoje liječnike”, kaže Barić.

Problem dostupnosti zdravstvene zaštite

Nijednom liječniku, kaže Barić Grgurević, nije u interesu da pacijent izgubi povjerenje u njega i nezamislivo je da neki liječnik na taj način razmišlja.

“Dešava se da se među pacijentima širi jedna atmosfera panike da neće biti zbrinuti na vrijeme, da će ukoliko nekakav slučaj izađe u medije – koji ne mora biti ovako tragičan kao što je bio slučaj Metković – to desiti i njima i slične stvari. Ono što definitivno jest istina je da ovog časa dostupnost zdravstvene zaštite u RH nije svugdje jednaka – mi smo zemlja koja zemljopisno izgleda kako izgleda, bolnice su smještene na strateškim mjestima, no definitivno se jest pokazalo, unazad nekoliko godina, da na određenim lokalitetima u RH fali dodatna zdravstvena zaštita u nekom obliku – da li primarna, da li sekundarna, da li nekakvi stacionari – i na tome se treba aktivno raditi i ispravljati te stvari, da ne kažem greške”.

U stvorenoj atmosferi straha, kaže, prave se priče od nekoliko sati čekanja u čekaonici.

“A kad gledate zapadne zemlje, gdje postoji jedan realan sustav trijaže, tamo se za stvari radi kojih se kod nas dolazi u hitnu službu, čeka po 12-13 sati u čekaonama i nitko od toga ne radi problem”.

Barić: ‘Atmosfera panike’ i problem generalizacije 

Greške na razini svakodnevnog rada u liječničkoj struci, ističe, mogu imati i tragične posljedice. No, ono što je loše u percepciji javnosti je, kaže, tendencija da se iz pojedinačnih slučajeva stvari generaliziraju – dogodi se izolirani slučaj i on se primjenjuje na sve u liječničkoj struci.

“To je ono protiv čega se treba boriti. Trebat će jako dugo vremena da se promijeni percepcija javnosti, da se prestane stvarati ta jedna atmosfera panike koja vlada u Hrvatskoj već unazad nekoliko godina, koja je uistinu nepotrebna, pogotovo jer znamo da s jako malim izdvajanjima za zdravstvo imamo nevjerojatno dobre rezultate – liječnici rade prekovremeno, tako funkcionira cijeli zdravstveni sustav i da toga nema mislim da zdravstvo u Hrvatskoj realno, ovakvo kakvo jest, ne bi danas ni postojalo”.

Liječnici bi, kaže, trebali aktivno raditi na poboljšanju komunikacije s pacijentima, a pacijenti se ne bi trebali povoditi za medijskim napisima i ‘paničnim’ naslovima, nego vjerovati svojim liječnicima.

“Smeta i nas što nemamo dovoljno vremena sjesti sa svakim bolesnikom koliko bi željeli. Mi kao liječnici nemamo vremensko-kadrovske normative – kad imate 50 pacijenata u ambulanti, što je vrlo čest slučaj kod kolega kirurga, internista pa i anesteziologa koji rade u velikim bolnicama, teško ćete naći vremena 15-20 minuta sjesti i popričati sa svakim bolesnikom, koliko bi oni realno trebali imati i pravo”.

‘Začarani krug nezadovoljstva’

Liječnik, kaže, nema vremena, a pacijent želi informacije, na koje ima pravo, no što mu se ne može omogućiti.

“Imate jedan začarani krug nezadovoljstva, kako liječnika, tako i pacijenata. I dok god se ne uvede red u obliku vremensko-kadrovskih normativa u svakodnevni rad liječnika – i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i u sekundarnoj i tercijarnoj, dakle na bolničkoj razini – te sreće neće biti”.

Ministarstvo zdravstva bi, kaže, trebalo inicirati da se pokrene donošenje tih normativa, a hoće li to napraviti liječnički sindikat, HLK ili povjerenstvo svih udruga je, zaključuje, nebitno – bitno je da to tijelo bude stručno i da sve bude učinjeno na primjeru zemalja EU-a.

Izvor: Al Jazeera