Je li kapitalizam rasistički od samog početka?

Različita su mišljenja o tome treba li kraj ropstva smatrati važnom prijelomnom tačkom u američkoj povijesti ili samo preuređivanjem represivnog režima (EPA)

Razlikuju se mišljenja o tome treba li kraj ropstva smatrati važnom prekretnicom u američkoj povijesti, ili samo preoblikovanjem represivnog režima, pa tako ugledni američki pisac i akademik vidi pobjedu bijele rase kao primarni ekonomski pokretač američke povijesti.

Nicholas Lemann u izvještaju objavljenom u časopisu The New Yorker kaže da su prije američkog građanskog rata između Sjevera i Juga južnjački robovlasnici tvrdili da je njihov sistem rada bio humaniji od “platnog ropstva” u tvornicama industrijskog sjevera, a 1930. godine dvanaest južnih bijelih pisaca objavilo je zbirku eseja kako bi podržali tu ideju.

Profesor novinarstva na Univerzitetu Columbia, koji je odrastao u New Orleansu (jugoistok Sjedinjenih Američkih Država) naglasio je da su socijalni pokazatelji na jugu – poput prihoda, zdravlja i obrazovanja – bili mnogo niži u odnosu na sjever, zbog iskorištavanja i političke slabosti koja je pratila sistem rasnog raslojavanja. Smatra da je to bilo gore od kapitalizma, a ne dio kapitalizma.

Autor je istaknuo da povjesničari već dugi niz godina imaju različite stavove oko povezanosti Juga i ropstva s kapitalizmom. Na primjer, pisac Eric Williams u svojoj knjizi Kapitalizam i ropstvo, (Capitalism and Slavery) objavljenoj 1944. godine i uglavnom ignoriranoj više od pola stoljeća, tvrdi da ropstvo ima središnju ulogu u usponu kapitalizma. Međutim, njegova teza je sada polazište za novu generaciju istraživača.  

Južni robovlasnici danas se posmatraju kao stručnjaci za iskorištavanje radnika i podvrgavanje praksama koje uključuju težak rad.

Umjesto da predstavljaju alternativni sistem sjevernom industrijskom kapitalizmu, američke plantaže (na jugu gdje rade robovi) uspjele su razviti sistem koji će im omogućiti da opskrbljuju tvornice tekstila u Manchesteru i Birminghamu pamukom koji je nova engleska radnička klasa istkala u tkaninu.

Nova povijest ropstva

Kao što je Walter Johnson, jedan od vodećih povjesničara ropstva, napisao 2018. godine: “Ne bi postojalo nešto poput kapitalizma bez ropstva: povijest Manchestera ne bi se dogodila bez povijesti Mississippija.”

Johnson je napomenuo da nova povijest ropstva želi izbrisati ekonomsku i moralnu razliku između ropstva i kapitalizma, i između Juga i Sjevera, pokazujući da su oni dio jednog sistema.

Različita su mišljenja o tome treba li kraj ropstva smatrati važnom prijelomnom tačkom u američkoj povijesti ili samo preuređivanjem represivnog režima.

Johnson je dodao da je prema nekima taj sistem svjedočio sporom i često isprekidanom razvoju ka pravednijem i demokratskom društvu. Ali za neke druge, razlike su i dalje postojale u pogledu rasne hijerarhije i odnosa prema ekonomskom iskorištavanju.

Kada se ropstvo postavi kao temeljna institucija američkog kapitalizma, kasnija povijest zemlje može se prikazati kao produžetak ove osnovne dinamike. Tu ideju je podržao povjesničar Walter Johnson u svojoj novoj knjizi Slomljeno srce Amerike: St. Louis i nasilna povijest Sjedinjenih Američkih Država (The Broken Heart of America: St. Louis and the Violent History of the United States).

Johnsonova knjiga nadahnuta je nemirima u Fergusonu 2014. godine koji su izbili nakon što je policajac Darren Wilson ubio nenaoružanog afroameričkog tinejdžera Michaela Browna.

Johnson je koristio izraz “rasni kapitalizam”, jer je rasizam bio tehnika za iskorištavanje Afroamerikanaca i poticanje neprijateljstva bijelaca prema radničkoj klasi Afroamerikanaca, kako bi bijeli kapitalisti mogli izvući korist.

Povijest plaća

Johnson potcrtava kako “treba naglasiti da je povijest rasnog kapitalizma povijest plaća, kao i povijest bičeva, tvornica i plantaža, bijele rase naspram crne i slobode naspram ropstva”. 

Za bijele političare, kaže, komplicirane stvarnosti američkog Zapada bile su “podređene rasno fundamentalističkom razumijevanju svijeta (crveno, bijelo i crno), politici imperijalizma bijelih doseljenika i etničkog čišćenja”.

Johnson je kritizirao činjenicu da se ovi političari danas u udžbenicima spominju kao povijesni heroji, a među njima su: John Fremont, prvi predsjednički kandidat Republikanske stranke koji je bio “imperijalista i, po bilo kojem modernom standardu: ratni zločinac”; Ulysses Grant, čija je glavna vojna politika bila sazdana na “ubojitom bijesu”, zatim Abraham Lincoln koji je započeo svoju karijeru kao “pripadnik doseljeničke policije”, a do kraja života “ostaje predan etničkom čišćenju”.

Lincoln je razvio politički program u kojem se suprotstavio ropstvu uglavnom zato što se ono natjecalo s ekonomskim interesima bijelih poljoprivrednika i radnika. Liberalni republikanski pokret koji je osnovao Horace Greeley, nakon građanskog rata, temeljio se na “bijeloj nacionalističkoj” ideologiji, čiji je “očekivani ishod” bio genocid, prema autoru.

Zločin i kazna u Americi

Za razliku od Johnsonove nove knjige, drugi istraživači su pronašli različite načine za tumačenje današnjih bijednih uvjeta u afroameričkim četvrtima, slično onome što se događalo u prošlosti.

Primjerice, James Foreman, Jr., u svojoj knjizi Zločin i kazna u crnoj Americi (Locking Up Our Own: Crime and Punishment in Black America) iznosi kako je niz policijskih postupaka i kazni u kasnom dvadesetom stoljeću uzrokovalo da veliki broj Afroamerikanaca završi u zatvoru i da se još više pogoršaju stvari u njihovim zajednicama.

Autor je objasnio da su zaključci koji se mogu izvući iz ovakve vrste knjiga da bi značajne političke promjene pomogle pitanje i borbu afroameričkih zajednica. To im je zajedničko s mnogim ranije objavljenim knjigama o Afroamerikancima u dvadesetom stoljeću, uključujući i knjigu St. Claira Drakea i Horacea Caytona Crna metropola (Black metropolis) iz 1945. godine.

Prema autoru, ideja da se rasizam može povezati s kapitalizmom postoji već dugo vremena; pitanje je kako ta veza funkocionira i je li neraskidiva.

U tom kontekstu, Martin Luther King, Jr., rekao je u svom sjajnom govoru o koracima Vijeća države Alabama 1965. godine, “rasna segregacija zaista je bila politički trik koji je korišten radi interesa Bourbona (kompanije za proizvodnju alkoholnih pića u razvoju) na jugu, kako bi se mase na jugu podijelile i zadržala najjeftinija radna snaga u zemlji”.

King je u to vrijeme pokušavao potaknuti aktiviranje Zakona o pravu na glasanje i drugih zakona o građanskim pravima. U roku od godinu dana, King je vodio demonstracije protiv vlasnika nekretnina u siromašnim četvrtima Chicaga i zagovarao nove oblike nacionalnog zakonodavstva.

Nicholas Lemann kaže da je 2018. više od 90 posto afroameričkih birača u Missouriju glasalo protiv republikanca Josha Hawleya, koji se sada predstavlja kao kritičar globalnog kapitalizma, a da uopće ne spominje rasu. Moguće je biti antikapitalista, a ne biti antirasista, ili antirasista, a ne biti antikapitalista, prema autoru. Kroz sve to, afroameričke četvrti, posebno siromašne, još uvijek pate zbog historijske nepravde.

“Nikada u životu nisam bio na nekom mjestu koje je ljepše i ispunjenije nadom od ovoga”, napisao je nedavno Johnson. Zapravo, njegov optimizam podrazumjeva uvjerenje da traženje pomoći od šire zajednice neće donijeti mnogo koristi, jer žrtve nepravde moraju same pronaći prema naprijed.

Lemann kaže da je u mladosti često slušao teške razgovore odraslih o licemjerju bijelih liberala na sjeveru, dok je odrastao u konzervativnom bijelom okruženju. Walter Johnson nudi dobar dio empirijske podrške takvim mišljenjima, a njegov narativ ne ostavlja mnogo nade vezano za oslanjanje na događaje iz prošlosti, poput usvajanja Trinaestog amandmana, velikih pobjeda građanskih prava 1960-ih ili izbora Baracka Obame za predsjednika.

Demokratska politika, posebno u zemlji koja ima rasisitičku povijest poput one u Sjedinjenim Američkim Državama, nužno je neuredna, prljava i sposobna proizvesti ne samo djelomične pobjede, već i osporiti i minimizirati napredak koji su ove politike ostvarivale u prošlosti, što može voditi duhu defetizma.

To odvraća pažnju od ekonomskih, obrazovnih i reformi kaznenog pravosuđa koje se naprednjaci nadaju da će provesti.

Izvor: Agencije