Je li između Zagreba i Sarajeva krenulo nabolje?

Damira Krstičevića nekoć su smatrali jednim od najperspektivnijih hrvatskih vojnih zapovjednika, ali predsjednik Mesić ga je umirovio s tek 31 godinom, nakon što se ovaj pridružio skupini od još 11 ratnih generala Hrvatske vojske, koji su potpisali Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti, u kojem su oštro kritizirali tada novu hrvatsku Vladu, na čelu s Ivicom Račanom, i predsjednika Republike.

Mesić nije dvojio što učiniti kad se skupina generala uplela u nacionalni politički život. Svojom ih je odlukom sve umirovio, i tako im, kako je govorio, omogućio da se doista i bave politikom.

Iako se njegovo ime našlo među imenima generala, koje se uglavnom vezivalo uz desnicu političke arene, a mnogi od njih su i u vojsci napredovali kao „politički odabranici“ Tuđmanova režima, Krstičevića nikad nisu smatrali nacionalistom ili desnim radikalom.

Riječ je o školovanom vojniku, koji je svoje vojno školovanje započeo u JNA, a Vojnu akademiju završio neposredno prije početka rata u Hrvatskoj. S odličnim je rezultatom završio i školovanje na američkoj Ratnoj školi kopnene vojske, a nakon toga preuzeo je važan položaj zamjenika načelnika Glavnog stožera HV.

Krstičević se nakon umirovljenja neko vrijeme povukao iz javnosti, ali je gradio poslovnu karijeru u IT sektoru, a uz to je oko sebe okupljao relevantnu skupinu umirovljenih oficira. Tijekom mandata Milanovićeve vlade, čini se, biznis sektor mu je prestao biti izazovan, pa se ozbiljno posvetio radu u HDZ-u, gdje je okupljao tim, koji je trebao, nakon smjene vlasti, preuzeti upravljanje obrambenim sektorom.

Javno kritizirao Karamarka

Sudjelovao je i u kampanji Kolinde Grabar Kitarović, nakon koje je ona izabrana za predsjednicu Republike, a njegov koncept domovinske sigurnosti kompatibilan je s onim što Predsjednica namjerava raditi u sektoru obrane i nacionalne sigurnosti.

Bilo je prilično iznenađenje kad, nakon formiranja vlade Tihomira Oreškovića, on nije postao ministrom obrane, iako je to ministarstvo preuzeo tim koji je on formirao, ali s ministrom Josipom Buljevićem, odabranikom tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka.

Kad je Karamarko krenuo rušiti Oreškovićevu vladu, Krstičević je bio jedan od prvih koji su javno izrekli svoje neslaganje s tom politikom. Iako danas prioritet u kritici Karamarka jedni pripisuju tadašnjem glavnom tajniku, sada zamjeniku predsjednika HDZ-a Milijanu Brkiću, a drugi sadašnjem šefu HDZ-a i premijeru, Andreju Plenkoviću, prvi su Karamarka javno kritizirali Miroslav Tuđman i Damir Krstičević, tada HDZ-ovi saborski zastupnici.

Premda se nagađalo da bi i u Plenkovićevoj vladi Krstičević u posljednjem trenutku mogao ostati bez mjesta potpredsjednika Vlade i ministra obrane, jer se nagađalo da bi to mjesto moglo pripasti ministru obrane iz vlade Jadranke Kosor, sada Predstojniku ureda premijera Plenkovića, Davoru Božinoviću, to se nije dogodilo.

Svi su znali da je MUP Republike Srpske uložio kaznenu prijavu protiv skupine generala Hrvatske vojske, u koju spada i general Krstičević, i to zbog vojnih operacija HV u Bosni i Hercegovini 1995. godine. Krstičević sa svojom IV. brigadom HV, međutim, u BiH nije bio kao „agresor“, nego se radilo o vojnim operacijama koje su bile „pokrivene“ Splitskim sporazumom predsjednika Tuđmana i Izetbegovića.

To što je operacija bila legitimna, naravno, ne znači da u njoj nije bilo ratnih zločina. U razdoblju. za koje se Krstičevića sumnjiči, njegova IV. brigada bila je upletena u neugodan događaj. Naime, 9. listopada u borbama kod Mrkonjić Grada poginuo je zamjenik zapovjednika IV. brigade Andrija Matijaš Pauk, među vojnicima obljubljeni zapovjednik, a njegova je pogibija dovela do odmazde nad 180 civila.

Krstičević danas plaća cijenu tadašnje manjkave organiziranosti Hrvatske vojske i činjenice da zapovjednici nisu imali snage odmah kažnjavati svako kršenje međunarodnoga ratnog prava i sve počinitelje zločina.

Nije posve jasno što se događa s kaznenim prijavama MUP-a Republike Srpske, koje ne govore o pojedinačnim ratnim zločinima, nego cijelu legitimnu vojnu operaciju prikazuju kao agresiju. Nakon što su iznenadna hapšenja u Orašju, koja su se dogodila samo dva dana nakon prvog posjeta premijera Plenkovića Sarajevu, dovela do zatezanja odnosa Zagreba i Sarajeva, neki su beogradski mediji reciklirali priču o optužnici protiv 16 hrvatskih generala, među kojima je i general Krstičević.

‘Diplomatska poruka’

Upravo u to vrijeme, 7. studenoga, Krstičević je trebao putovati u Beč, na sastanak Obrambene suradnje Srednje Europe (CEDC), a odatle zajedno s austrijskim, češkim, slovačkim, slovenskim i mađarskim ministrom obrane u Sarajevo.

Malo je vjerojatno da je Krstičević odustao od puta u Beč i Sarajevo zbog straha da bi nakon dolaska u Sarajevo mogao biti uhapšen. Naime, iako postoje presedani s prijetnjama uhićenja visokih funkcionara neke zemlje, ako bi oni stupili na tlo države u kojoj se protiv njih vodi krivični postupak, gotovo je nevjerojatno da bi službeno Sarajevo u nerazjašnjenoj situaciji donijelo odluku uhapsiti hrvatskog ministra, koji bi doputovao zajedno s ostalim srednjoeuropskim kolegama.

Ipak, hrvatske obavještajne službe navodno su savjetovale ministru da tada ne putuje u Sarajevo, vjerojatno zato što su i same bile izložene kritikama javnosti zato što prije puta u Sarajevo nekoliko dana prije, nisu premijera Plenkovića upozorile na mogućnost hapšenja u Orašju. Unatoč diplomatskoj isprici o tome da sada ne može na put, zbog pripreme proračuna iza iduću godinu, ocjenjuje se da je izostanak ministra Krstičevića sa ministarskog sastanka CEDC u Sarajevu bila „diplomatska poruka“ Vlade.

Što se dogodilo od 7. studenog, kad je odlukom da ministar Krstičević ostane u Zagrebu, poslana jedna „diplomatska poruka“, do 16. studenog, kad je njegovom posjetom bosanskohercegovačkoj ministrici obrane Mirjani Pendeš u Međugorju, poslana „posve drukčija poruka“?

Službeni je Zagreb, čini se, shvatio da se u Banjoj Luci, a i u nekima od političkih krugova u Beogradu, divno zabavljaju stvarajući napetosti između Zagreba i Sarajeva. Nervozna reakcija, vezana uz kaznenu prijavu MUP-a Republike Srpske, stvorena je ni iz čega, člankom u beogradskom političkom tabloidu, što su ga onda svi nekritički prenijeli. Osim toga, u međuvremenu se dogodio i izvrstan posjet tada predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića Bruxellesu kad je on progovorio i o „nesretnim i nespretnim“ oraškim hapšenjima.

Svakom dobrohotnom promatraču jasno je da službeno Sarajevo i Zagreb itekako imaju zajedničke interese. Uspostavljanje jedinstvene i samoodržive BiH te iskorištenje eurointegracije BiH i njenog pristupanja euroatlantskim strukturama, kao oruđa za postizanje temeljnog cilja, zajednički su političkim vodstvima u Sarajevu i Zagrebu.

Krstičevićeva poruka sigurno nije bila: ne dolazim u Sarajevo, ali dolazim u Međugorje, što će vjerojatno poneko zlonamjeran ustvrditi. Upravo suprotno: poruka je da među partnerima može doći do krize u odnosima, da može zaiskriti, da neke stvari mogu kratkotrajno biti krivo protumačene, ali da probleme valja rješavati brzo, a krize prevladavati još brže. Čini se, dakle, da je u desetak dana u bilateralnim odnosima Zagreba i Sarajeva ipak krenulo nabolje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera