Je li hrvatski predsjednik Republike na rubu ‘impeachmenta’?

Iz dana u dan sve se više hrvatskih građana srami zbog izjava nedavno izabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića. Ključna linija njegove kompromitacije istraga je protiv donedavnog predsjednika uprave državne kompanije koja upravlja Jadranskim naftovodom.

Priča je prilično bizarna, jer taj je direktor državne kompanije, inače čovjek iz akademske zajednice, s pristojnim stručnim renomeom, slučajno uletio u zamku istražitelja, koji su nadzirali nekog provincijskog poduzetnika, umreženog s lokalnim vlastima, istražujući izigravanje javne nabave na lokalnim razinama.

Istovremeno, nitko nije primjećivao da privatna firma tog direktora ima ilegalni klub, u kome se sastaju ljudi iz političkog života, biznisa, medija, sudstva, utjecajni lideri zajednice. To nije bio nekakav boys club britanskog tipa, nego balkanska verzija Sopranosa, opskurna rupa s besplatnim pićem i balkanskim krkanlukom.

„Laki je malo nervozan“

Tu počinje problem, jer je u tu rupu zalazio predsjednik Milanović, a i barem trojica ministara u Vladi te bivši predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, koji je i inače na lošem glasu. U svakoj normalnoj zemlji reputacijska šteta zbog informacije u druženju u ovakvom klubu bila bi razlogom za ostavku javnih funkcionera.

Milanović, naravno, ne razmišlja o ostavci, nego se uzrujava zašto on nije bio informiran da su taj direktor državnog poduzeća i njegov ilegalni klub pod istragom policije i tužiteljstva.

Slavna rečenica Dušana Kovačevića „Laki je malo nervozan” najbolje opisuje njegovo stanje, jer bizarnosti vezane uz njegovo neprimjereno ponašanje ne staju na tome što je odlazio u taj klub, po njegovim riječima, kad su ga pozivali, jer da ima mnogo hrane, pa da se ne baci.

On je doista tu ilegalnu rupu pretvorio u svoj radni prostor. Tamo je na razgovor naručio, na primjer, načelnika Glavnog stožera oružanih snaga, samozatajnog, skromnog, pristojnog admirala, koji na posao odlazi na biciklu, ponaša se kao da je admiral u nekoj nordijskoj vojsci i kojem je sasvim sigurno u toj rupi bilo silno neugodno.

Milanović ide i korak dalje i napada premijera, jer da, kako su on i ministar unutarnjih poslova mogli dopustiti da se Predsjednik i trojica ministra nađu u situaciji da ih prati policija.

Odgovor premijera je jednostavan – Policija je autonomna agencija, njen rad kontroliraju Tužiteljstvo i sudbena vlast, a ministar se samo brine o fiskalnoj i zakonskoj poziciji policije u sustavu. Ne smije se miješati i ne treba znati ništa o istragama što ih policija provodi.

Propali konsultantski posao

Do ove točke, Milanović je imao samo reputacijski problem, ali od trenutka kad on počinje napadati Tužiteljstvo i Policiju („koji rade što hoće, kao da im je čačino”) Milanović klizi prema ozbiljnoj povredi Ustava, jer se Predsjednik mora brinuti o usklađenom djelovanju svih dijelova političkog sustava, a on zagovara protuustavni koncept koncentriranja moći u rukama izvršne vlasti i kršenje autonomije pravosudnih tijela.

Otkud Milanović u tom klubu? Direktora tog javnog poduzeća postavila je na to mjesto upravo njegova vlada, ali je taj čovjek bio u konfliktnim odnosima s Milanovićem. Naime, 2008. godine bio mu je protukandidat na izborima za predsjednika Socijaldemokratske partije, a svi koji su se usudili kandidirati protiv njega bili su ili marginalizirani ili potisnuti iz stranke.

Ovaj Milanovićev rival, prema kojem Milanović nije skrivao neprijateljstvo, prešao je u Hrvatsku narodnu stranku, mlađeg koalicijskog partnera SDP-a, a mjesto u JANAF-u pripalo mu je po koalicijskom ključu.

Nakon izbornih poraza 2015. i 2016. na parlamentarnim izborima, Milanović se bio privremeno povukao iz politike, najavljivao veliki konzultantski biznis, ali kako kao premijer nije niti izgradio odnose s predsjednicima europskih vlada, niti je stvorio neku jaku mrežu veza u poslovnom sektoru, konzultantski mu se posao na kraju sveo na rad za hrvatskog naftnog „magnata”, kojem je bezuspješno pokušavao pomoći da od MOL-a preuzme vlasništvo najveće hrvatske energetske kompanije INA-e.

Budući da je taj „magnat”, koji je još u vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH bio sumnjičen za trgovinu naftom s Mladićem i Karadžićem (koji su, naravno, bili pod međunarodnim embargom), imao velike interese u JANAF-u, vrlo je vjerojatno da je to veza koja je zbližila Milanovića s donedavnim predsjednikom uprave JANAF-a.

Balkanski klub Sopranos

Dakle, moguće je da je Milanovićev boravak u tom opskurnom balkanskom „Sopranos klubu” daleko više od reputacijskog rizika.

Svi nevjerojatni potezi koji slijede, nevjerojatne isprike za to što je u vrijeme prvog vala Korona krize, kad su pristojni restorani u koje zalazi normalan svijet, bili zatvoreni, on dangubio u toj opskurnoj rupi, napadi na sve i svakoga, koji se nad tim zgražaju, poput vrijeđanja dviju ozbiljnih liberalno-demokratskih zastupnica, koje su se sjajno našalile postavivši ploču „Ured Predsjednika” na zgradu u kojoj je ta opskurna rupa, u ovom bi kontekstu mogli postati jasniji.

Predsjednik je „malo nervozan” jer ne zna što sve istražitelji znaju o pozadini njegova druženja u tom klubu, a prostački napadi na dvije ugledne zastupnice, na premijera, ali prije svega na Tužiteljstvo i istražne organe, trebali bi poslužiti odvraćanju od iznošenja  u javnost činjenica kompromitantnih za Predsjednika.

Istovremeno sa za njega vrlo kompromitirajućom aferom JANAF, koja ga diskvalificira na unutarnje – političkom planu, Milanović se zapleo u još jednu kompromitantnu političku avanturu. Naime, iznenada je, kako se to u hrvatskom političkom jeziku kaže Tuđmanovom frazom, ničim izazvan, na razgovor u Ured Predsjednika pozvao Milorada Dodika.

Bilo je očito da je premijer, užasnut zbog činjenice da je Dodik u Zagrebu primljen na najvišoj razini, sustavno pokušavao smanjivati štetu i jasno je dao do znanja da on je primio Dodika, ali kao nekoga tko nije politički sugovornik, nego realan nosilac moći u manjem BiH entitetu, a da s njim valja rješavati pragmatične dnevne probleme.

Izetbegovićev signal

Strategija smanjivanja štete, koju je osmislio premijer Plenković, tu nije stala, nego je on iskoristio diplomatski signal, što ga je poslao Bakir Izetbegović (riječima, da bi Plenković svojim diplomatskim iskustvom mogao doprinijeti smirivanju sukoba Zagreba i Sarajeva), pa je ugostio Izetbegovića, ali zajedno s Draganom Čovićem.

Poruka, koju je nastojao poslati Plenković, potpuno je suprotna onoj što ju je de facto poslao Milanović. Dok je Milanović zapravo poticao Hrvate u BiH da zajedno s Dodikovim sljedbenicima destabiliziraju BiH, Plenković je Čoviću uputio poruku u Mesićevu stilu:

„Hrvati svoje probleme moraju rješavati unutar Federacije BiH, sporazumom i kompromisom s Bošnjacima, Hrvatska ne može nametati rješenja, nego može samo stvarati dobru klimu za takve razgovore”.

Dok Plenković iza Milanovića pokušava „pospremiti nered”, a taj nered može vrlo loše utjecati i na hrvatski međunarodni rejting, Milanović ostaje tvrdoglavo „u svom filmu”.

Nakon što je Plenković uspio Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića dovesti za isti stol i započeti neformalni dijalog kojim se stavovi niti jedne od strana, doduše, još nisu promijenili, ali se čini da se otvara mogućnost nekog budućeg kompromisa, Milanović, pred diplomatima akreditiranima u Hrvatskoj, ponovno zaoštrava poziciju i prijeti kako „nitko Hrvate u BiH neće pretvoriti u manjinu”.

Čini se da su Hrvati u BiH zapravo trebali biti taoci nekih drugih Predsjednikovih interesa.

Plinski interes?

Način „iniciranja daljnjeg dijaloga” prijetnjama posve je iracionalan i zato se čini da položaj Hrvata u BiH, pa niti Dodikova pozicija u odnosu na suverenitet i cjelovitost BiH nisu niti bili predmetom Milanovićeva interesa. A što je bio predmet njegova interesa?

Ovdje moramo nagađati, ali nije isključeno da se ponovno radi o nečemu što je stari dug prema naftnom magnatu – bivšem poslodavcu. Taj naftni magnat, naime, ima poslovni interes prema BiH, u prodaji ruskog plina, koji u Hrvatsku stiže plinovodnom mrežom, a kod Slavonskog odnosno Bosanskog Broda bi ga trebalo prebaciti u BiH.

Dodik je do sada zaustavljao taj potencijalni posao, insistirajući da se BiH plinski veže na Srbiju. Dodik glumi političara, ali je u biti gazda zainteresiran za biznis, od kojeg osobno može imati koristi, pa nije isključeno da bi se, uz ozbiljnu kompenzaciju, on mogao i odreći ustrajanja da plin u BiH ulazi samo preko Srbije.

Ponašanje političara, koje izgleda posve iracionalno, obično ima objašnjenje, koje pokazuje da je ono doduše suprotno javnim interesima, ali da je itekako u skladu s osobnim interesima takvog aktera. Tek će se pokazati djeluje li Milanović samo kao puki „ludi rimski car”, kako je takvo ponašanje svojevremeno definirala Vesna Pusić, ili je to ponašanje izravno pekunijarno motivirano.

Na unutarnje – političkom planu Predsjednik hoda po rubu pokretanja postupka utvrđivanja posebne odgovornosti (hrvatski oblik impeachmenta) koji pokreće Sabor izglasavanjem odluke o pokretanju dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a tada Ustavni sud, dvotrećinskom većinom svih sudaca mora odlučiti je li Predsjednik povrijedio Ustav. Ako dvotrećinska većina sudaca odluči da je to učinio, Predsjednik automatski biva razriješen.

Izigravanje sile

Zoran Milanović sasvim sigurno neće povući konzekvence zbog narušene reputacije, a u demokratskom poretku to je uvijek ostavka na dužnost. Uporno će se boriti protiv svih onih koji vide da Predsjednik difamira državu i njene institucije, a u toj bi borbi moglo biti sve više prostaštva, vrijeđanja, izigravanja sile.

Takvo prostaštvo i izigravanje sile Milanović na unutarnjem planu pokazuje prema istražnim organima, parlamentarnim zastupnicama, premijeru, medijima…, a u međunarodnim odnosima njegova je meta za sada BiH, prema kojoj se odnosi osorno i podcjenjivački, očito da prikrije motive svog naoko iracionalnog poteza u pokretanju „državničke inicijative” s međunarodno proskribiranim Miloradom Dodikom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera