Javni novac za lažne iluzije

Dok dio javnosti u Republici Srpskoj smatra da je put premijerke Željke Cvijanović u SAD gdje je, sa suprugom entitetskog predsjednika Milorada Dodika pratila javnu inauguraciju Donalda Trampa, bahatost na tuđi račun, drugi dio smatra da napravljeni selfiji sa inauguracije, iz zone za posjetioce, vrijede svake potrošene pare.

I dok je nejasno, i neusaglašeno, o čijim se parama radi, premijerka je ponovo u SAD-u, ovaj puta na „molitvenom doručku“ kod Donalda Trampa, odakle je ekspresno odaslala zajednički selfi sa srbijanskim ministrom inostranih poslova Ivicom Dačićem i američkim državnim sekretarom Reksom Tilersonom. I ovaj put se smatra korisnim i vrijednim svake budžetske pare.

A da se za stvaranje dobre predstave u javnosti, pa i u američkoj, u sve siromašnijoj Republici Srpskoj ne žale pare, potvrdile su i zvanične brojke iz američkog Ministarstva pravde iz kojeg je potvrđeno da je samo u svrhe lobiranja dosad potrošeno ukupno 29.635.062,83 dolara. Nekoliko hiljada stranica dokumentacije svjedoči o dugogodišnjem angažovanju brojnih američkih lobističkih kuća i isplatama miliona dolara novca građana Republike Srpske za te svrhe.

O lobiranju u SAD-u već je i ranije bilo priče u javnosti ali se samo nagađalo o sumi novca koji je uzet od građana Republike Srpske. U tom kontekstu spominjalo se i lobiranje bošnjačkih stranaka, iako se to, zvanično, nije dogodilo od 1999. godine, kada je bivši ministar inostranih poslova Muhamed Šaćirbegović platio 25.000 dolara za usluge lobista dok su, što se tiče Federacije BiH, HDZ 1990 i Stranka pravde i povjerenja jedine druge stranke koje su lobirale u ovom vijeku, tako da su Dodik i članovi SNSD-a jedini političari u BiH koji su uplatili više od 25.000 dolara. 

Po Đukanovićevom receptu

Ne bi to bilo ništa neobično i novo, jer je lobiranje i nastalo u SAD-u i proširilo se širom svijeta, postavši već odavno ozbiljna profesija koja se izučava i na univerzitetima, a njeno djelovanje je i zakonski regulisano u mnogim zemljama. Samo u Briselu time se bavi preko 15.000 lobista, a već nekoliko godina u entitetskoj Vladi stoji na čekanju prijedlog zakona o lobiranju koji je pripremilo, neznano zbog čega ono, Ministarstvo trgovine Republike Srpske.

U državi, i entitetu, u kojem sve funkcioniše preko stranačkih i interesnih veza, takav zakon je, za sada, potpuno besmislen i ne znam nikoga ko bi mogao osnovati lobističku firmu i legalno od toga živjeti, plaćajući porez. Osim lobiranja najčešće, prilikom kreiranja i usvajanja zakona, lobisti se bave i stvaranjem dobrog imidža i uticanjem na nečije odluke o nekom drugom. U ovom slučaju to se trebalo događati kada je riječ o odnosu američke administracije i medija prema Republici Srpskoj i čelnicima iz sadašnje vladajuće koalicije.

Ambicije te koalicije su u proteklom periodu bile tolike da su odavno nadrasle kapacitet malih lokalnih političara koji su umislili da sa svima mogu manipulisati kao što to rade sa domaćom javnošću. Koju su proteklih godina sistematski uvjeravali da je Republika Srpska maltene država, koja ima sve atribute i institucije države, a, koja to samo formalno, još nije, ali je na putu da se osamostali i otcijepi od ostatka BiH. I tako je to funkcionisalo i teklo sve dotle dok je, zbog svoje kooperativnosti, Milorad Dodik bio miljenik američke administracije dok se nije, konačno, preigrao i prešao crvenu liniju, zbog čega mu je Ministarstvo finansija SAD-a uvelo sankcije, čije posljedice neće biti nimalo bezazlene ni po njega lično ali ni za Republiku Srpsku.

Time je pažnja javnosti skrenuta na, velike sume novca koje se izdvajaju za rad „predstavništava“ Republike Srpske po svijetu kao i lobiranje i nesrazmjeran rezultat njihovog djelovanja. Po receptu koji je, prije osamostaljenja, to radila Crna Gora i njen najmoćniji političar Milo Đukanović, koja je takođe otvarala trgovinska predstavništva u najvažnijim svjetskim metropolama a, Đukanović plaćao lobiranje i fotografisanje sa tadašnjim američkim predsjednikom Bilom Klintonom, ponaša se i Dodik. Ali, niti Dodik može biti Đukanović, a niti Republika Srpska može biti Crna Gora.

Zato se ni Ministarstvo za ekonomske odnose u Vladi Republike Srpske ne može ponašati kao ministarstvo inostranih poslova niti se entitetska predstavništva ponašaju kao efikasni centri za promovisanje interesa Republike Srpske, a kamoli kao embrioni budućih ambasada. Ne zato što to ne mogu organizaciono, nego to ne mogu zbog sistemske greške. Volio bih da vidim kakvi su to konkretni rezultati i benefiti po Republiku Srpsku, naprimjer, rada predstavništava u Vašingtonu, Briselu, Moskvi i Izraelu a koliko su, zauzvrat, novca potrošili.

Bolje da nisu lobirali

Samo ove godine na račune predstavništava u svijetu koja se, između ostalog, bave i lobiranjem, uplaćeno je 4,4 miliona maraka. Podaci o tome kako rade predstavništva Republike Srpske u svijetu i koji su efekti njihovog rada nisu poznati ni poslanicima entitetske Narodne skupštine, tako da se o trošenju budžetskog novca, i u ove svrhe, uglavnom, nagađa.

Sudeći po rezultatima rada predstavništva i, lobiranja u SAD-u, kako su lobirali, bolje da nisu. Ali, Milorad Dodik ne misli tako. On tvrdi da to i nije neki novac jer, zahvaljujući tome Republika Srpska ima tako dobar položaj u SAD-u kakav ima. Za što je on, vjerovatno, i najbolji primjer. S druge strane lider SDS-a Vukota Govedarica kaže da je opozicija „zaprepašćena“ izvještajem o potrošenoj sumi jer se ne zna gdje je taj novac otišao kao i koliko koštaju premijerkina putovanja u SAD i da bi u normalnoj zemlji o tome odmah bio formiran anketni odbor.

Karakterističan je primjer predstavništva u Izraelu na čijem je čelu, zvanično, Arie Livne, izuzetno uticajni 90- togodišnji savjetnik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koje je, kako tvrde mediji, koji nisu uspjeli u njemu nikoga kontaktirati, preregistrovano u nevladinu organizaciju za koju je nejasno čime se, i za koje pare, bavi. Osim što u Strategiji podsticanja stranih ulaganja u Republiku Srpsku piše da je Izrael od 2007. do 2015. godine investirao u Republiku Srpsku oko dva i po miliona maraka, a prema nekim podacima SAD je u proteklih deset godina u Republiku Srpsku investirao oko 10 miliona dolara.

Predstavništvo u Izraelu je svojevremeno imalo značajnu ulogu za predsjednika Republike Srpske Milorada Dodik,  koji je godinama imao bliske veze sa bivšim šefom izraelske diplomatije Avdigdorom Libermanom, koji je često boravio u Banjaluci, ali su ti odnosi naglo zahladnjeli. Zauzvrat u centru Banja Luke je izgrađen stambenoposlovni centar koji nosi ime Aria Livnea i u kojem se nalazi i prostor Jevrejskog centra.

Ozbiljan anketni odbor, bi se u ozbiljnoj zemlji, imao čime pozabaviti, a javnost bi se sigurno imala čime zabaviti kada bi saznala sve tokove novca vezane za poslove predstavništava i lobiranje. Ali, u ozbiljnoj zemlji. Do tada možemo samo slutiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera