Janković: Ne možeš biti ozbiljan umjetnik ako nisi ozbiljan zanatlija

U Grčkoj, kad kažeš da si prevodilac, s poštovanjem ti klimnu gavom, kaže Vladimir D. Janković (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Kad odeš u Grčku, upoznaš se s nekim, i taj te pita čime se baviš, pa mu odgovoriš da si književni prevodilac – čovek te osmotri, a onda s poštovanjem klimne glavom i značajno te pogleda, kao da je upravo upoznao nekog hirurga ili sudiju ili tako nešto. Kad ti se ista takva situacija desi, recimo, u Bugarskoj, sagovornik malo zaškilji očima, pa promrmlja nešto u stilu „jes’, batke, malo sutra”. U Srbiji kad kažeš da si književni prevodilac, ljudi te gledaju s nekim blagorodnim sažaljenjem, zbune se, više od nelagode nego od neznanja šta tvoj posao podrazumeva, a onda, gotovo po pravilu, sledi tobož brižna žaoka: „Pa, je l’ može od toga da se živi?”.

Ovako je na naše pitanje kakav je status književnih prevodilaca u Srbiji i može li od književnog prevođenja da se živi odgovorio Vladimir D. Janković (Beograd, 1968.), srpski književni prevodilac, pjesnik i esejista, koji iza sebe ima više od 250 prevedenih knjiga, što s francuskog, što sa engleskog jezika, od toga oko 105 romana. Objavio je četiri knjige poezije, a upravo su u pripremi nova dva njegova autorska naslova: knjiga kratkih zapisa i mini eseja, i zbirka kratkih priča Beograd za upućene, koje iz nedjelje u nedjelju objavljuje u podgoričkim Vijestima. Zapaženi su njegovi tekstovi u Politikinom dodatku za kulturu i umjetnost, i u sličnom dodatku Blica.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pažnju najšire čitalačke publike stekao je prevodima djela Mišela Uelbeka (Michel Houellebecq), Frederika Begbedea ( Frédéric Beigbeder), Hilari Mantel (Hilary Malntel), T. Koragesana Bojla (Thomas Coraghessan Boyle), Ijana Makjuana (Ian McEwan), Lejle Slimani (Leila Slimani), a svojevrsnu krunu njegovog dosadašnjeg književnoprevodilačkog rada predstavlja prepjev Uelbekove lične pjesničke antologije „Ne mirim se” (Non réconcilié), u kojoj je sumiran poetski opus ovog francuskog književnika u periodu od 1991. do 2013. godine.

  • Sa Uelbekom se, kažete, nikad niste lično sreli? Ali s obzirom na to koliko ste ga prevodili, on Vam je, vjerovatno, čak i kao čovjek bliži nego takozvanom običnom čitaocu?

Nismo se lično sreli, i meni je i drago što nismo. Šta će mi to u životu? I ne samo meni, šta će i njemu? Ne znam ni sâm koliko sam puta citirao Isaka Baševisa Singera, koji je bio veliki tolstojevac. E, Singer je, parafraziraću, napisao negde: da Tolstoj stanuje tu, u mojoj ulici, u najbližem komšiluku, najveća bi mi želja bila da se nikad ne sretnemo. Tako je Singer osećao. Ja nisam veliki uelbekovac, možda bih i bio da ne vidim kakvih sve ima među uelbekovcima. Ne znam da li bih eventualni susret s njim uopšte svrstavao u kategoriju želja ili neželja, ali apsolutno razumem Singerov rezon.

Uelbeka bih, inače, svrstao u red donekle lakih ili prosečno teških pisaca za prevođenje. Zbog toga mi je, dobrim delom, i drag. Novac zarađen na prevođenju Uelbekovih dela lakši i je slađi od para zarađenih na prevođenju mnogih pisaca koji su kudikamo gori od njega, a i nekih koji bi se možda s njim mogli i porediti. U tom smislu, žao mi je što on, iako je znatno mlađi, nije produktivan kao Makjuan. Onda bi bilo više knjiga koje bih s francuskog prevodio sa manjim ili većim zadovoljstvom, ali pouzdano znajući da me pisac neće preterano nervirati ili mučiti. Uvek mi je, inače, zabavno kad me neko negde predstavlja, pa usput kaže: „On je, znaš, Uelbekov prevodilac.” Više uglavnom ne reagujem direktno na takvu etiketu, ali u prvo vreme sam imao običaj da nabrbljam nešto u stilu: „Nisam ja Uelbekov prevodilac, od Uelbeka nisam nikad dobio ni dinara, a kamoli centa, ja sam samo preveo nekoliko njegovih knjiga. Može se, dakle, reći da sam prevodilac knjigâ Uelbekovih, ali nikako i da sam njegov prevodilac, mada ne bih imao ništa protiv kad bi me on, eventualno, pozvao i rekao mi: Ej, Vlado, u nekim sam obavezama stalno, sve zaboravljam, daj mi, molim te, svoj račun u banci da ti uplatim neku kintu.

  • Ipak, rado govorite o svojim unutrašnjim i ostalim anegdotama napabirčenim prilikom prepjevavanja Uelbekove pjesničke antologije „Ne mirim se”.

To je bio zanimljiv poduhvat. Prepevavanje poezije, praktično, ima tek neke dodirne tačke s književnim prevođenjem kao takvim. Jeste to, načelno, jedan od podžanrova književnog prevodilaštva, ali tu već na delu imamo neke sasvim druge sile, što je jasno i svakom iole upućenom čitaocu, a kamoli neće biti pesnicima i prevodiocima. Kada u prepevu čita poeziju nekog stranog autora, a zanima ga da zna koga čita, čitalac će ime autora pronaći tamo gde je naznačeno ime autora prepeva, a ne tamo gde piše ime autora originala. U manjoj meri, to se može reći i za prevođenje proze, ali kod poezije to dolazi do punog izražaja. Kad sam u junu 2017. razgovarao s Begbedeom, rekao sam mu: „Mnogo mi je drago što ne znaš srpski, sigurno bi se naljutio na mene. Ali ovako čisto da ti kažem: prošao si mnogo bolje od tvog druga Mišela”.

Uelbek je starinski pesnik, versifikator, matematičar i muzičar. Pridržava se klasične forme, drži do rime, do metrike, ozbiljno shvata poeziju. Takozvanom slobodnom stihu, koji je zapravo proza, pribegava samo kad mu se nešto piše, a to nešto nije ni za esej ni za pesmu. On je, dakle, ozbiljan pesnik, ozbiljan u civilizacijskom smislu reči. E sad, da bih sačuvao njegovu rimu i metar, da bih verodostojno preneo njegovu strukturu, morao sam da pribegnem ne pukom izmeštanju čoveka iz jezika u jezik, nego sam morao geografski da ga izmestim, da pomerim Uelbeka bukvalno fizički. On, kao atlantski pesnik, pesnik okeana i okeanskog priobalja, barata tim eteričnim, izduženim, komotnim francuskim perfektom koji u čitaocu ostavlja tragove sive, plave i bele. Da bih ga zadržao u kalupu koji je sam nametnuo, ja sam Uelbekov perfekt u najvećem broju slučajeva morao da prebacujem u aorist, i tako sam od jednog okeanskog pesnika napravio šumskog pesnika, u čijim stihovima najednom dominiraju žuti, crveni, mrki tonovi. Francuski Uelbek je biće zagledano u pučinu, biće kojem prete izgladneli galebovi i nevidljive ajkule; srpski Uelbek je, pak, biće zagledano u krošnje, u stabla, u šumski pod koji vrvi od podmuklih otrovnih stvorenja. Moglo bi se, u tom smislu, reći da je srpski Uelbek arhaičniji, ali i ironičniji od francuskog.

  • Pored tolikog rada, stižete i da obavljate dužnost potpredsednika Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Kakva je uloga i značaj vašeg Udruženja, zašto je za jednog književnog prevodioca važno da bude član, kako Udruženje može da mu pomogne?

Nije mi teško da obavljam tu dužnost, iz jednostavnog razloga što Udruženje književnih prevodilaca Srbije nije institucija koja poseduje neku naročitu moć, a nije – po mom mišljenju – ni dovoljno aktivno. Bilo kako bilo, ako ste deo nekog kolektiva, kao što sam ja član Uprave UKPS, ne možete se rukovoditi isključivo svojim idejama i preferencijama, već morate delovati u sadejstvu s kolegama. Naše udruženje, kao i verovatno sva umetnička udruženja u Srbiji, balansiraju na još dovoljno debelom užetu između titoističkog modela „poslovanja” i nekih novih modela, novih u smislu da se nazire da oni postoje, iako se još ne vide u magli sadašnjosti. Rekao bih radije: u magli takozvane budućnosti, ali teško da je budućnost igde u zapadnom svetu, kojem i mi pripadamo, u toj meri takozvana kao što je to slučaj kod nas. Naše društvo ustrojeno je po jednom retroaktivno fatalističkom sistemu, gde se smatra da je sve što valja ono što je bilo ranije i da pomeranje iz postojećih okvira predstavlja nedopušten rizik, rizik svojstven pustolovima kojima se nipošto ne bi smele dati odrešene ruke.

Od svih slojeva ovog izrazito raslojenog društva, koje bi bolje učinilo da i formalno uvede kastinski sistem pa da i zvanično imamo bramane, kšatrije, vajsije i šudre, plus parije kao zgaženi prirepak, od svih tih, dakle, slojeva, takozvani intelektualci su najretrogradniji, najneaktivniji i najskloniji održavanju postojećeg stanja. Govorim tu o intelektualcima (mrzim, inače, tu reč, lakše podnesem kad me neko opsuje nego kad me nazove intelektualcem) koji su apanažirani, o intelektualcima-činovnicima koji su za svoju intelektualnost plaćeni redovno, a najčešće plaćeni uz prećutni preduslov da održavaju postojeće tekovine prohujalih vremena. U tom pogledu, jedino što Udruženje književnih prevodilaca Srbije realno može da učini, i što ono i čini, kako za svoje članove, tako i za one književne prevodioce koji nisu članovi UKPS, jeste da im obezbedi status samostalnog umetnika. Ni to nije malo.

Udruženje nema tu moć da uspostavi i proglasi nekakvu tarifu koje će izdavači morati da se pridržavaju prilikom isplaćivanja honorara članovima UKPS. Tako nešto daleko je čak i od sfere puke fantazije, što, opet, i nije tako loše: sve zavisi od pojedinca, svako je sâm odgovoran za svoj ugled, za to da li će biti tražen i za to koliko će biti plaćen. Naglašavam: dobro je što je tako, jer jedna umetnička asocijacija nije, i ne sme biti, nekakav skup činovnika, već jedino može trajati kao savez individualaca, samostalnih stvaralaca koji, pritom, osećaju potrebu za postojanjem solidarnosti i zajedničke stvari.

  • Književni prevodioci su, stiče se utisak, često skrajnuti, a ponekad im se osporava i to na čemu Vi insistirate – da su umjetnici. Kritičari ih s prezirom nazivaju zanatlijama…

To je plod gluposti. Ne neznanja, nego gluposti. Razlika između neznanja i gluposti je velika. Neznanje je, na izvestan način, blagorodno. Ono ne može biti zlo. Ljudi koji ne znaju, ljudi koji se odlikuju neznanjem, mogu se svrstati u dve grupe: one koji se prave da znaju pa bivaju dosadni, i one koji su svesni da ne znaju i ne libe se da to i priznaju. Ne pripada li njima, uostalom, Carstvo nebesko? To su nišči duhom, i oni i jesu blagosloveni, kao mala deca. Problem je, međutim, sa glupima, pošto glupost najčešće sa sobom povlači pakost, zavist i slične opasne budalaštine. Kao prvo, glup je onaj koji smatra da je uvredio umetnika kad ga nazove zanatlijom, jer to su, faktički, sinonimi. Stari Heleni imali su jednu te istu reč za zanat i umetnost – techne – i nisu tu pravili nikakvu diskriminaciju. Posle se negde, upravo u doba renesanse, kad je i krenuo ovaj novi čovečanski ciklus sunovrata, počela da pravi ta gruba podela u kojoj su, kao, zanatlije nipodaštavane, a umetnici, kao, veličani.

Ne možeš ti biti ozbiljan umetnik ako nisi ozbiljan zanatlija. Ako nemaš zanat u rukama, u glavi, u srcu, ili gde ti je već jezgro zanata – nema od tebe nikakvog umetnika, džaba ti prazna priča. Književno prevođenje je samo jedan od vidova književnog iskaza: i kad pišem pesme, i kad pišem eseje i priče, ja nisam ništa više književnik ili umetnik, odnosno zanatlija, nego kad prevodim neki roman ili prepevavam pesmu koju je napisala neka Irkinja ili neki Kanađanin. Prema tome, takve prezrive karakterizacije plod su gluposti, a u gluposti, opet, prednjače takozvani intelektualci.

  • Na čemu trenutno radite? Stižete li da, osim samog književnog rada, učestvujete i u književnom životu? Da li ste dio onoga što se naziva književnom čaršijom?

Uh, ne volim teška pitanja. Teška pitanja iziskuju lake odgovore, a meni to baš i ne ide od ruke… Trenutno prevodim roman “Shadowplay” Džozefa O’Konora. Veoma težak roman. Obaška što je roman težak – težak je pisac. U nezgodan čas zapao mi je veoma zahtevan posao. Istovremeno privodim kraju prevod jednog bljutavog romana neke američke Vijetnamke, jer sam se našao u situaciji da radim dve knjige istovremeno, što apsolutno ne valja, ali u toj suludoj praksi, ponekad, pruža iluziju olakšanja.

U poslednje vreme više energije ulažem u pisanje i u razne obaveze koje podrazumeva takozvani književni život, u smislu pisanja raznih stvari i kretanja u krugovima koji su ti nekad donekle podnošljivi, a nekad takvi da posle ne znaš ni ko si ni šta si. To je, valjda, ta čaršija… Komunikacija i kontakti s ljudima generalno predstavljaju pretnju za čoveka koji se ozbiljno bavi bilo čime. Zbog njih on lako može da se pretvori u psihičku olupinu, kako je to svojevremeno zapazio Riči Blekmor. Jedina svetla tačka u tom mom čaršijskom ili društvenom životu u poslednje vreme jeste prijateljevanje s Muharemom Bazduljem. To je čovek s kojim volim da sedim i razgovaram. Nedavno sam u jednom razgovoru s njim izgovorio rečenicu koju će normalan čovek saopštiti samo ženi koju voli: „Hvala ti što postojiš.”

Izvor: Al Jazeera