Oglasi

Janjuš: Pravio sam parade preko haube 'stojadina'

Slobodan Janjuš branio je za oba vječita sarajevska rivala - Željezničar i Sarajevo, ali i za mnoge klubove bivše države.
Početak i kraj karijere Janjuš je doživio u ŽeljezničaruUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Muhamed Bikić

Legendarni fudbalski golman Slobodan Janjuš danas živi američki san jednog tipičnog Bosanca. Na Floridi, sa suprugom Amerikankom, ima restoran u kojem prepričava svoje golmanske vratolomije, ponekad se i zapjeva. Onako za dušu. I za raju, naravno!

U svojoj golmanskoj karijeri je, kaže, živio američki film, jer je sve počelo i završilo se sa istom scenom, na istom mjestu - u Želji.

Inače, kuriozitet je da je Slobodan Janjuš branio za oba vječita sarajevska rivala, a bio je svima ljubimac, bez obzira da li su navijali za Želju ili Sarajevo. Sa popularnim Čobom, kako ga zovu, priču smo krenuli od Grbavice, odakle je kao veliki talent, šezdesetih godina prošlog stoljeća i krenuo u fudbalski svijet, u svoju prvu klapu „američkog filma“.

„Na Grbavici sam odrastao... Praktički, Grbavica je dio mene, dio moje raje... Sjećam se dobro tih lijepih vremena. S obzirom na to da sam bio gibak i da sam imao odličan odraz, odmah sam se opredijelio za golmana. Svi su bili zadivljeni mojim odbranama, duša im je bilo stajati iza moga gola“ prisjeća se tog sretnog vremena legendarni Slobodan Janjuš.

'Leteće' čudo od djeteta

Sa dvanaest godina je otišao u Želju, odakle mu je krenula sportska, ali nikada se nije odrekao karijere u raji, na betonskim igralištima u naselju Grbavica.

„ Bez obzira na sve, uvijek sam volio sa rajom odigrati koju, stati na gol. Bilo je raznih finti, kako mi u Sarajevu kažemo. Znao sam se baciti preko haube 'fiće', 'stojadina' i opet uhvatiti loptu. Pa razna klađenja u raji u odbranama penala. Raja su najviše voljela moje parade, koje sam pravio po betonu. Bilo je tu i ogrebotina, ali moja ljubav prema lopti je bila na prvom mjestu. Bio sam pravo leteće čudo od djeteta. U to vrijeme sam dobio nadimak Čobo“.

Vratimo se Želji i tim njegovim nezaboravnim danima provedenim na Grbavici.

„U to vrijeme nam je bio trener Josip Babić - Cuki koji nam je bukvalno uzimao 'dušu', meni, pa čuvenom Vasiliju Čiki Radoviću, Stevici Krsmanoviću. Kasnije će Čiko preuzeti trenersku palicu, pa me još 'žešće' pritisnuti, što je neminovno moralo dati rezultat. Ali, moralo se raditi i trenirati. Nije ništa bilo na lijepe oči“.

U šampionskoj generaciji Želje (Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo, Avdija Deraković, trener Milan Ribar) legendarni Čobo je branio na svim utakmicama na kojima je često znao biti ocijenjen najvećom ocjenom – desetkom.

„To je bio san svakog igrača, da njegov tim bude prvak države. To je Želji uspjelo 1972. godine, kada sam bio standardna jedinica. Mislim da sam u bivšoj Jugoslaviji bio najmlađi golman, sa nepunih dvadeset godina branio na golu prvaka države. Bila je to sjajna generacija koju su zvali dinamit momcima. U toj sezoni sam branio na svim prvenstvenim utakmicama, dobivajući za svoje odbrane i desetke. Tadašnji novinari su me proglašavali, više puta, golmanom mjeseca“.

Pored Željezničara, Čobo „ptica selica“ je branio u nekoliko bivših jugoslavenskih klubova, pa i u gradskom rivalu sa Koševa.

„Moja karijera je bila puna lutanja. Jednostavno, pojedinci iz Želje bili su ljubomorni i ja se naljutim i odem sa Grbavice. Možda sam tu napravio veliku grešku, jer ne treba ići iz kluba gdje započneš karijeru. Jer, Željo nisu ljudi koji trenutno vode klub. Željo je publika, navijači... A ljudi u Želji su prolazni. Iz Želje sam otišao u Vojvodinu na noge reprezentativnom golmanu Ratku Svilaru. Svojim radom i branjenjem, potisnuo sam ga iz tima. Poslije Vojvodine sam otišao u Radnički iz Pirota, odakle sam se vratio u Sarajevo, ali ne na Grbavicu, nego na Koševo. Tu sam ostao četiri godine, pa sam otišao u Olimpiju iz Ljubljane, zatim u zagrebački Dinamo, pa u Sutjesku iz Nikšića. Na kraju sam se vratio u Želju. Znači, svaki američki film počinje i završava se sa istom scenom. Tako je bilo i u mojoj karijeri. Početak i kraj u Želji“.

Branio sa slomljenom nogom

U vječitim derbijima, legendarni Čobo je na golu Želje stajao 15, a na golu Sarajeva šest puta.

„Koliko se sjećam, kao golman Želje, četiri puta sam bio pobjednik i poražen, a sedam utakmica je završeno neriješenim rezultatom. U bordo dresu jednom sam slavio i tri puta smo bili poraženi, a dvije utakmice su završene bez pobjednika. Jedan vječiti derbi bih izdvojio, a to je kada sam branio za Sarajevo. Igrali smo na Grbavici, bio je rezultat 1:1. Za mene je to bilo veliko uzbuđenje pred prepunom Grbavicom, jer sam prvi put igrao protiv svog nekadašnjeg kluba. U 87. minuti desio se jedan žestok sudar između mene i Radeta Paprice. Obojica smo išli na loptu i u tom duelu ja sam se povrijedio i imao sam na dva mjesta prijelom noge. Ipak, i sa takvom slomljenom nogom vratio sam se na gol da branim. U jednom momentu kada sam se oslonio na tu slomljenu nogu, pao sam. Nisam mogao više ustati“.    

I pored virtuoznih odbrana, Slobodan Janjuš nije bio po ukusu tadašnjih selektora, a imao je i tu nesreću da su mu tada rivali i konkurenti bili i takve golmanske veličine, kao što su Enver Marić i Rizah Mešković.

„Ni danas mi to nije jasno. Najvjerovatnije neće biti dok sam živ. Jedina dva selektora koja su me zvala u to vrijeme bili su Vujadin Boškov i Ante Mladinić. U to vrijeme sam bio po ocjenama najbolji golman države. U svojoj karijeri imam petnaest desetki. To nema nijedan golman sa naših prostora“.

Miljenik publike

S druge strane, Čobu su svi voljeli, bio je miljenik navijača širom bivše Jugoslavije, zatim ljubimac pripadnica ljepšeg spola, bio i ostao "lafac" pedesetog godišta prošlog stoljeća.

„Ta naša generacija je neprevaziđena, to naše 1950. godište. Najjača izjava koju sam čuo, da postoji jedan fantastični trio tih pedesetih, koji i danas traje i dobro se držimo. Inače, u našoj raji u Lenjinovoj ulici bio je i Čola [Zdravko Čolić], koji je bio jedan od najboljih golmana. Bio je od mene bolji na malom nogometu. Kasnije se okrenuo estradi i postao veliki pjevač, kao i Vlado Kalember. Suma sumarum, Čola, Vlado i ja i danas branimo boje pedesetih i 66 godina kasnije“.

Danas legendardni Čobo živi daleko od rodnog grada, no redovno prati zbivanja u domovini i bh. fudbalu. Izuzetno je aktivan i na društvenim mrežama i komunicira sa svojim simpatizerima, bili plave ili bordo ili ine boje. Čobu i danas svi vole...

„Sa suprugom Suzan trenutno živim u Americi, na Floridi. Meni je žao što sam daleko od rodnog grada. Sarajevo je grad koji se voli i gledam kada god mogu da dođem u svoj rodni grad kojeg nikada nisam zaboravio. Naš restoran u Americi je sav u slikama našeg Sarajeva. Svi nam dolaze, družimo se, zapjevamo... Nikada nisam ljude dijelio po vjeri, boji, naciji. Bitan je samo čovjek, dobar čovjek“.

Na kraju se Janjuš osvrnuo i na bh. reprezentaciju koju su vodili i danas vode njegovi nekadašnji saigrači sa Koševa i Grbavice, Safet Sušić, odnosno Mehmed Baždarević.

„Dovoljno je samo reći Pape, naš najveći, najbolji igrač kojeg smo imali na našim prostorima. Posebno mi je drago da nas je i kao selektor prvi odveo na Svjetsko prvenstvo. Mog Papeta je naslijedio moj Meša, također veliki igrač, jedan od najvećih koje smo imali. Nažalost nije uspio da se plasira na EURO, ali će uspjeti, k'o naš Pape na Mundijal. Siguran sam u to. To je naš legendarni Meša iz naše mahale sa Grbavice, odakle je sve počelo...“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.