Oglasi

Jagoda Buić: Nalazimo se u trećem svjetskom ratu

Osnovni pokretač današnjeg društva je ta banalna riječ pohlepa, kaže proslavljena umjetnica iz Splita.
Jagoda Bujić realizirala je više od 120 projekata kao kostimografkinja i scenografkinja za opere, balete, drame i filmove u različitim zemljamaUstupljeno Al Jazeeri

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Uvijek je plivala uzvodno i iako je rasla u komforu odricala ga se. Za nju je bijelo tišina šutnje, a cijela njena egzistencija prožeta je poetskom notom Sarajeva i njegovih ljudi.

Umjetnica Jagoda Buić poznata je po tkanim tapiserijama, koje u njenoj umjetnosti nerijetko postaju i skuplture na kojima su radile prvo bosanske onda pešterske tkalje. Njeni prijatelji su u Sarajevu arhitekte, slikari i književnici. Stoga ni ne čudi da je upravo njena umjetnost odabrana da doprinese svećarskoj sedamdesetoj godišnjici Umjetničke galerije BiH.

Splićanka Jagoda Buić iznimno bogatom biografijom obilježila je avangardni umjetnički pokret i smatra da je umjetnost kao rijeka ponornica koja ima svoj put u čiji kosmički naboj vjeruje.

Studirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna te povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Diplomirala je na Akademie fur angewandte Kunst u Beču. Studirala je filmsku scenografiju u Cinecitta u Rimu i povijest kostimografije u Cetro delle Arti e del cosume u Palazzo Grassi u Veneciji. Realizirala je više od 120 projekata kao kostimografkinja i scenografkinja za opere, balete, drame i filmove u različitim zemljama, a mnoge su nagrađeni. 

Poseban detalj iz njene biografije je činjenica da je tri puta kao samostalna umjetnica na Bijenalu u Veneciji, ali i bila gostujuća predavačica na najprestižnijim umjetničkim univerzitetima u svijetu. Umjetnica je sarajevsku izložbu posvetila Karimu Zaimoviću bosanskohercegovačkom novinaru i piscu.

  • Urednica hrvatskog časopisa za arhiteksturu Orisa Vera Grimmer napisala je  za Vas da su „neki umjetnički opusi poput živog organizma – rastom se mijenjaju, granaju ili reduciraju, no ne gube nikad svoje korijene“. Tapiserija je Vaš poseban izraz koji je u korijenima ovog prostora, a Vi ste je izveli na svjetsku scenu. Otkuda ideja?

- Tkanje, preplet, bila to košara ili tkanina stoji u bazi ljudske povijesti. Nije se čuditi kada netko za tim posegne. S jedne strane ja pripadam odgoju savremenog dizajna, sve ono što je čista konstrukcija a s druge strane imam taj nostalgični dio kao žena i neko ko voli svoj kraj i svoje ljude. U mom slučaju jedno se ne dijeli od drugoga. Nisam tapiseriju počela raditi jer je to radila moja baka, kao što su to radile moje tkalje sjeničanke. Jedna je Nafa Musić, jedna je Ferida, Sanija, Nura itd. One su to radile kao djeca dok sam ja u to vrijeme svirala klavir.


Izvor: [Ustupljeno Al Jazeeri]

Taj odnos prema tradiciji je prisutan u svakom čovjeku. Možda kod mene malo više jer sam rano znala tradiciji dati impuls savremene problematike. Toliko je to mene guralo naprijed. A što sam se našla na čelu jedne avangarde nije moja zasluga: bila sam u pravom trenutku, na pravom mjestu, okružena pravim ljudima; bila je još jedna slavenska ekipa čeških i poljskih umjetnika koji su u isto vrijeme mislili kao ja. Evidentno je da je to jedan pokret koji je kao takav bio vrlo interesantan. S time sam „pobrala“ sve moje izložbe po svijetu i nagrade. 

  • Fascinantan je podatak da ste devet sati autobusom sa kokoškama i košarama 1970. godine putovali do Pešteri. Uvijek se u intervjuima isticali radost koju ste djelile sa njima. Otkuda Vi na Pešteri?

- Devet sati od svake destinacije: devet sati iz Dubrovnika, devet sati iz Beograda, devet sati iz Sarajeva pa ti izaberi autobus. To bi bilo najmanje kada iznad glave ne bi bile košare sa kokama i krompirima i slične. Ne bi to bilo isto kada ta vožnja ne bi imala sve čari našeg follora po nekoj vrućini i druge stvari koje baš nisu bile ugodne.  Ali kada vas drži žar za jednim poslom, to je samo detalj. Nisamtkanje tek počela raditi na Pešterskoj visoravni. Radila sam i prije. Imala sam za suradnicu Rasemu Selimović koja je porijeklom iz Bosne i mi smo eksperimentirale.

[embed:render:node:13754:left]

Definicija u vezi početka mog rada mogla bi biti – dati tradiciji impuls savremene problematike. Rekli ste da moje stvaralaštvo ima karakteristike pravoga života – naravno. Ako niste samo zaposlenik svoga zvanja, ako niste činovnik samoga sebe onda vas vaša vlastita energija kao vjetar u njedra tjera dalje. Tjera vas avantura u osamdeset posto slučajeva. Nije mi zanimljivo raditi ako to nije ujedno i eksperiment. Iz čea se vidi da ja zapravo ne radim za ljude već za sebe. Nisam od onih umjetnika koji se zatvraju u svoje ateljheje. Nisam tako odgojena – ni moja bečka, ni zarebačka akademija nisu odgajali umjetnike koji će raditi za štafelajem. Zato sam crtala cijeli život u teki, na podu, na koljenima ili za kavanskim stolom. Ne mogu reći da je moj životni put bi razbarušen. Imao je on svoj logični tok. Nesumnjivo da je bio vrlo slobodan i nezavistan.

  • Upravo ta nezavisnost evidentna je u vašoj umjetnosti ali i biografiji. Jedan od čestih Vaših citata jeste da ste 'uvijek voljeli plivati uzvodno'.  Još kao djevojčica odbijali ste crnokošuljašima da se pozdravite, kasnije ste odbijali da pristupite Savezu omladine Jugoslavije. Uvijek je prisutan Vaš buntovni duh. Koliko je on važan za umjetnika?

- Mislim da nije naročito komotno, ali je važno. Onaj ko se jednom oda komotitetu plaća to skupo i postaje žrtva toga. Plaća to skupo. Rečenica koju ste citirali stalno je govorim: plivala sam vazda uzvodno. Zato što sam se rodila u vremenu u jednom idealnom životu djeteta – moj otac je bio ban Primorske banovine, gradonačelnik Splita, ministar u vladi... Split je bio grad koji je živio punim plućima prije Drugog svjetskog rata. Nesumnjivo sam imala sretno djetinjstvo. Ako me pitate jesam li dijete sreće ili žrtva rata, reći ću vam da sam ovo drugo.

[embed:render:node:13755:left]

Kada je bomba pala pred našom kućom u splitskoj luci zatvorila sam oči.  Kada sam ih otvorila bio je Drugi svjetski rat. Nije to bio rat kakav se vodio u Zagrebu ili Dubrovniku, već kakav se vodio u Sarajevu. Padale su bombe oko nas. Ostajali smo bez krova, bez braće, bez prijatelja. Kada se jednom kao djete suočiš sa tim što je život i što je smrt, onda se kasnije lako suočiti sa time što je dobro a što je zlo. Teško je ostati dosljedan. To je ono na što sam ponosna. Mislim da sam ostala dosljedna. Ne možete zamisliti kakva je sreća doći u Sarajevu i vidiš da si bio legenda jednoj generaciji.

  • Važan dio vaše umjetničke biografije su scenografije i teatar koji ste Vi opet unijeli tkanje i tapiserije.

- Kada jednom čovjek zagrize u jabuku koja se zove teatar, onda je više nikada ne ispuštaš. To postaje strast. Prije pola sata sam nadugo i naširoko razgovarala sa svojim prijateljem Radetom Šerbedžijom. Pitala sam ga gdje se u Sarajevu mogu naći najbolje sevdalinke? Jer u Peterzburgu nisam našla nijednu rusku pjesmu ili u Napolju napolitansku pjesmu. Nadam se da iz Sarajeva neću otići bez sevdalinke koju obožavam. Čujem da Božo Vrećo nije ovdje a san mi je bio da ga čujem uživo.

  • Godine 1997. Radili ste u Zagrebu predstavu Ričard III koja je skinuta sa repertuara nakon četvrtog igranja. Iazazvala je mngo reakcija. Kako sada gledate na to vrijeme?

- To je predstava o kojoj bih mogla pričati satima. Pokušat ću to svesti na par rečenica. Moj životni san bio je režirati Čehovljevog „Galeba“ sa Radom Šerbedžijom i „Ričarda III“ sa Predragom Vušovićem. Sa Radom mi se nije posrećilo, a sa Pređom sam uspjela da stvorim jednog veličanstvog Ričarda III. On je bio dovoljno inteligentan, zao i duhovit koliko si ne može uopće zamisliti da bi ga mogao neko tako odigrati. Ta predstava bila je moj prvijenac rediteljski i posljednja režija.

  • Nakon četiri igranja predstava je povučena. Zašto?

- Nismo bili podobni ni Pređo Vušović ni ja. Prilično glupa izlika je bila da sam ja tom predstavom aludirala na svijetao lik predsjednika Tuđmana. Na to sam novinaru rekla da to nije istina ni ujednom slučaju jer je Ričard III bio izrazito pametan razbojnik.

  • Koliko su danas umjetnici spremni da se odreknu komfora i da rade angažirano?

- O tome zaista ne mogu prosuditi jer je velika pohlepa u ljudima za materijalnim, ne samo u umjetnitnicima već  i inače u običnom puku. Osnovni pokretač današnjeg društva je ta banalna riječ pohlepa. Po mom mišljenju nalazimo se u trećem svjetskom ratu koji se vrti isključivo oko materijalnih razmjena. Prvi svjetski rat vodio se pod zemljom – znamo u šamcima su se borili ljudi. Drugi se vodio u zraku – u avionima. A ovaj se vrti elektronski između banaka, korporacija i sličnih institucija. Iako sam bila supruga potpredsjednika Svjetske banke i provela u tom krugu četiri godine u Wašingtonu to je svijet koji mi je potpuno stran. Ali nije mi strano saznanje da sve ove nelogičnosti koje doživljavamo u politici Evrope, koje ljudi lokaliziraju to su sitne lokalne zadjevice koje suže samo da dadu narodu igara. Za hljeb ih niko ne pita. Ti ljudi ne vide da se oko njih dešava jedna velika promjena koja je u samoj bazi materijalna. Tu nema ni ideologije, ni ideala. Ne znači to da ta materijalna podloga nije nikada pokretala svijet, ali bila je tu i ljubav, mržnja, ideologija, vjere itd. Ovaj put pokreće to isključivo pohlepa za novcem.  Sada me pitate kako se umjetnici snalaze u tome. Ja ne znam. Meni treba malo a imam puno. Ali je pitanje na kojim pozicijama se nalaze umjetnici naročito na području Amerike. Oni se utječu onim medijima koji su najaktuelniji tako da danas imate gotovo isključivo video umjetnost, protiv čega ja nemam ništa ako dodiruje žicu genijalnosti.

  • Ljuti Vas način na koji se adaptiraju stari dramski tekstovi. Često govorite o tome.

- Kada bih imala više vremena, osnovala bih instuciju koja bi se bavila zaštitiom dramskih autora. U grobu ko Mislim da se Shakespeare okreće na vrtuljku zbog onog što se radi sa njegovim dramskim tekstovima. Zanimljivo da se ljudi to ne usuđuju raditi od  Devete Beethovenove sinfonije ili Četvrtog Chopinovog koncerta da im udare u međuvremenu neke talambake ili neki rock da to bude modernije. A u svakom teatru je dozvoljeno falcificirati ili deformirati dramske tekstove. A isto je tako i sa opernim tekstovima. Ako tekst iz jednog djela prebacite iz jednog vremean u drugo – a obično se to radi jeftinim trikovima kao što je kostim ili scenografija – onda ste vi tom tekstu oduzeli njegovu dimenziju i njegov razlog. Može se modernizirati naravno ali oni su ili lijeni, ili nemaju petlje ili znanja ili nisu dovoljno studiozni. Jedan savremeni reditelj će napraviti svakako nešto što je savremeno ali to ne znači da autoru mora krasti vrijeme u kojem se njegova drama odvijala (u osamnaestom vijeku djevičanstvo je značilo obiteljsku čast, imanje i poštovanj vrijedno jedne žene danas više ne znači ništa). Gledala sam u Parizu operu Don Huana jednog berlinskog reditelja gdje se radnja dešava na petom katu neke robne kuće a dona Elvira se doveze liftom. Sve one španske gospođe dpđu sa metlama. Šta to znači? To je falsifikat. Međutim u Sarajevu sam gledala kada sam došla jednog sjajnog, besprijekorno napravljenog Rigoletta. To je bila predstava sa koje sam izašla zadovoljna i sretna.

  • Učimo li iz umjetnosti i poruka koje nam ona prenosi iz prošlosti?

- Naravno da učimo. Šta bi mi bez onih koji su nam prethodili?! Ne značimo ništa ako nismo dio jednog slijeda ili kulture, i načina razmišljanja.

  • Imali smo na osim prostorima u prošlom stoljeću osam društvenih uređenja i iz svakog smo iuzašli negirajući sve što je nastalo u tom drugom sistemu. Kako Vi gledate na takav odnost prema baštini? 

- Žao mi je tog naroda ni krivog ni dužnog. Jer pod tim krivim vidom demokracije donese se odluke koje nisu za dobro naroda u čije ime se to radi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.