Oglasi

Jadni Praljak - pogibe od zločinačke ruke

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović pridružila se skupini onih koji su u normalnim društvima besprizorni.
Predsjednica Hrvatske na Facebooku komemorirala dvogodišnjicu Praljkove smrtiEPA-EFE / Facebook screenshot

Kad je Nikola Koljević 1997. godine umro, nakon što je samom sebi pucao u glavu, mudri je Marko Vešović, poetikom twitera, koji se pojavio mnogo poslije, sažeo jedan život i smrt: „Jadni Nikolica, pogibe od zločinačke ruke“. Ništa što je prethodilo Koljevićevu sudioništvu u zajedničkom zločinačkom pothvatu, koji su predvodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, ne može utjecati na temeljnu definiciju jednog života: umro je ratni zločinac, koji je nekoć prije toga bio šekspirolog, uglađeni profesor, ugodan u društvu, naoko benigan.

U ozbiljnim društvima ne traže se elementi u predživotu zločinaca, pogotovo ratnih zločinaca, kojima bi ih se ekskulpiralo i prikazalo nečim, što su možda nekoć bili, ali više nisu: patriotima, humanitarcima, galantnom gospodom, dobričinama… Ratni zločin pečati život i sve dobro, što mu je prethodilo, na neki način nestaje.

To su dobro razumjeli Nijemci, tijekom procesa denacifikacije, ali i neki od njihovih ratnih zločinaca. Kad je Albert Speer pisao svoje memoare, njegova objašnjenja vlastita puta od arhitekta, koji se ulovio na udicu Hitlerove megalomanije i kvaziromantičnog kiča, pa onda postao menedžerom nacističke industrije smrti, nije imao namjeru opravdati se, nego objasniti kako mehanizmi totalitarnih zločinačkih pokreta djeluju i kako je lako postati dijelom organiziranog zločina. Speera danas nitko tko pripada ustavnom luku u Njemačkoj ne smatra talentiranim arhitektom, nego sudionikom zločinačkog pothvata. Njegovi snovi o tome da će zgrade, što ih grade, i kad jednom budu srušene, biti povijesni miljokazi, poput grčkih i rimskih ruševina, raspala se i nitko u njegovim djelima ne vidi spomenik trajniji od mjedi.

Preuzimanjem HVO-a zapečatio svoju sudbinu

Slobodan Praljak dugo je bio kontroverzan čovjek, konfliktan prema van, a po svemu sudeći razaran unutarnjim konfliktom i borbom sa socijalnom ostavštinom oca – svirepog izvršioca u najmračnijem segmentu državnoga represivnog aparata.

Praljak nije bio niti neinteligentan, niti lijen, stekao je sveučilišne diplome, koje jedna s drugom nisu imale mnogo zajedničkoga, na prvim je višestranačkim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj imao hrabrosti u izbornoj se jedinici suprotstaviti onome za koga se znalo da će biti pobjednik – Franji Tuđmanu. Doduše, on kao kandidat Koalicije narodnog sporazuma, okupljene oko Savke Dabčević Kučar, nije bio jedini Tuđmanov izborni protukandidat koji je promijenio dres: to su učinili i kandidatkinja SDP-a i kandidat Socijalista, dakle, svi ti inače vrlo relevantni protukandidati uskoro su postali dijelom vladajuće strukture.

Praljku nije moguće negirati niti srčanost – u najgore vrijeme agresije, u rujnu 1991. sa skupinom prijatelja se zaputio u Sunju, malo mjesto, ali važno željezničko križište u blizini Siska, i preuzeo zapovijedanje njegovom obranom. Sunja je bila posve razorena, ali nije pala u ruke okupatoru. Ovdje nije bilo nikakvih zločina, koji bi kompromitirali obranu, a činjenica da se obrani pridružila skupina umjetnika, od kojih je najpoznatiji bio velikan kazališne scene, partizanski veteran, Sven Lasta, dodatno je osnažila legendu o Sunji. Obrana Sunje bila je nešto s čime se cijeli politički narod poistovjetio i ponosio.

Kad je u svibnju 1993. pristao otići u Bosnu i Hercegovinu, kao predstavnik hrvatskog Ministarstva obrane, a pogotovo kad je u srpnju iste godine, u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba, koji je bez sumnje imao obilježja hrvatske agresije na susjednu državu, a tako kaže i judikatura Međunarodnog suda za ratne zločine (ICTY) u Haagu, preuzeo zapovijedanje HVO-om i ostao načelnikom glavnog stožera sve do rujna, zapečatio je svoju sudbinu. Postao je dijelom zločinačkog pothvata, u Haagu prepoznat kao ratni zločinac. Kao što je sve u njegovu životu bilo kontroverzno, kontroverzo je bilo i njegovo zapovijedanje HVO-om.

U toj vojnoj formaciji on nije bio dočekan kao dobrodošao, a navodno se drugi ratni zločinac, Mladen Naletilić Tuta, zapovjednik „Kažnjeničke bojne“ (njeno ime sve govori!) iživljavao nad svojim formalno nadređenim zapovjednikom i „svetio“ mu se za ono što je Praljkov otac radio u Hercegovini nakon II. svjetskog rata.

Današnja administracija nema hrabrosti

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Do jučer je standard, kad je u pitanju odnos prema osuđenim ratnim zločincima u Hrvatskoj bio jasan. Današnja administracija, međutim, nema one hrabrosti koju je imala ona trećesiječanjska, predvođena Ivicom Račanom, a posebice predsjednik Stipe Mesić, koji se nikad nije libio za zločince reći da su zločinci. Tada je bilo nezamislivo da bi se netko sa sjetom sjećao osuđenih za ratne zločine i da bi otvoreno negirao presudu haaškog tribunala. Bilo je toga, doduše, u javnosti, pa i među političarima, koji ne spadaju u ustavni luk, ali ne među nosiocima vlasti.

Dvogodišnjica trenutka kad je Praljak u haaškoj sudnici „stradao od zločinačke ruke“, ove je godine nesretno pala u vrijeme predizborne predsjedničke kampanje. Neki od kandidata su prema ratnim zločincima postavili vrlo tanak „firewall“ - zaštitni zid - sveden na rečenicu „to nije moje društvo“.

U uvjetima kad se nastoji dopasti svima, predsjednica Republike pridružila se skupini onih koji su u normalnim društvima besprizorni, koji ne spadaju u ustavni luk i s kojima se o ozbiljnim stvarima ne može razgovarati, i u kontekstu morbidnih interpretacija o antičkoj tragičnosti Praljkove smrti, pri čemu ga ti marginalci čak definiraju kao svojevrsnoga hrvatskog Sokrata, komemorirala je dvogodišnjicu njegove smrti.

Predsjednica vjerojatno ne zna da su odnosi u političkom tijelu u Hercegovini takvi da time neće dobiti neku dodatnu popularnost, a da je radikalno krilo HDZ-a BiH zapravo likovalo nad činjenicom da su za zločine, koje su sami planirali, na kraju odgovarali ljudi koji nisu bili dio njihova kruga.

Odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatske i bošnjačkih političkih predstavnika, neće se normalizirati tako dugo dok Zagreb ne bude ponovno na jasnoj poziciji osude svakog zločina, pa i onih koje je počinio HVO u toku agresije na BiH. Haaški sud jasno je konstatirao u kojem je razdoblju Hrvatska podupirala agresiju na BiH, a kad je sudjelovala u zajedničkoj obrani. Ovaj period zajedničke obrane prije i poslije „zločinačkog pothvata“ daleko je dulji i povijesno relevantniji, pa zato hrvatske službene vlasti tim više ne smiju komemorirati smrt ratnih zločinaca.

Ratni zločinac je samo ratni zločinac

Kao što je danas izrazito vrijedno pročitati Speerove memoare kako bismo razumjeli tehnologiju funkcioniranja zločinačkih režima (koja je u velikoj mjeri univerzalna), ali i znali prepoznati zamke kojima takvi režimi pridobivaju pristaše i poslužitelje, tako bi danas bilo zanimljivo pročitati i (nepostojeće) Praljkove memoare, ali ne pisane tako da njima negira i relativizira svoju krivicu, pa čak i negira odgovornost za razaranje jednog od najvažnijih povijesnih spomenika u regiji - mostarskoga Starog mosta, nego da objasni kako se čovjeku, koji je imao predispozicije da ga pamtimo kao inteligentnoga, srčanoga, svestranoga, odvažnog… dogodilo da skonča kao ratni zločinac.

Tako dugo dok ne budemo svjesni da je ratni zločinac samo ratni zločinac, da nakon ratnog zločina više ne postoje negdašnje vrline neke osobe, ne možemo govoriti o suočavanju s prošlošću. Ovako, iako Hrvati i Bošnjaci u najvećoj mjeri imaju zajedničke racionalne političke interese u BiH, međusobno nepovjerenje raste. Iako je agresija na BiH i zločinački poduhvat bila tek epizoda iz rata, koji je harao Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, a agresija Miloševićeva režima je sve vrijeme bila jednaka, danas kao da se Hrvati i Bošnjaci teže međusobno razumiju, nego što se i jedni i drugi razumiju sa srpskom stranom, koja niti za milimetar nije odstupila od one politike koja je dovela do agresije na BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.