Izvozeći nepravdu: Guantanamo na Eufratu

Ljudi optuženi da su povezani s ISIL-om držani su u kampovima kao što je kamp al-Hol koji drže Kurdi u sjeveroistočnoj Siriji dok čekaju na suđenje u Iraku (AFP)

UN-ov ured visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) je završio studiju o tužbama protiv navodnih članova ISIL-a u Iraku. Hiljade muškaraca, žena i djece je procesuirano kroz iračke sudove u protekle dvije godine, a možda ih ima još hiljade.

Objavljen prošli mjesec, izvještaj OHCHR-a ima zamršen naslov koji obećava kritiku „provođenja pravde u Iraku“. Iako ima nekih korisnih informacija u ovom izvještaju, prepoznatljiv je po onome što ne kaže.

Nigdje nema reference na ulogu koju su Evropa ili SAD odigrale u degradaciji svakog principa ljudskih prava koji je svijet razvio u proteklih 75 godina. Zaista, iračka priča u konačnici reflektira kako Zapad sada izvozi mučenje i zloupotrebu koje je SAD ranije primjenjivao u mračnim zatvorima od Kabula do zaljeva Guantanamo.

Rat protiv ljudskih prava

U Afganistanu, nakon američke invazije iz oktobra 2001, mi Amerikanci smo zlostavljali zatvorenike. Podvrgli smo hiljade muslimanskih muškaraca torturi u zračnoj bazi Bagram i u drugim tajnim zatvorima. Nešto slično se desilo nakon invazije na Irak, čineći imena kao što su Abu Ghraib, kamp Cropper i kamp Bucca sinonimima za srednjovjekovno zlostavljanje zatvorenika.

Ova mračna historija je ugrozila američku reputaciju širom svijeta. Međutim, to nije spriječilo neke u vladi da nastave svoj rat protiv ljudskih prava – dijelom inspirisani osvetom i dijelom nevjerovatnim uvjerenjem da će mučenje nekako proizvesti vrijedne informacije u tzv. „ratu protiv terorizma“.

Danas, umjesto da prlja svoje ruke, SAD misli da je bolje izvesti loš tretman drugim režimima širom svijeta.

Trenutna priča započinje na sirijskoj teritoriji koju je preuzeo ISIL gdje, danas, više od 70 000 zatvorenika vene u zatvorima i kampovima koje vode Kurdi i njihovi saveznici koji čine poluautonomne predjele sjeveroistočne Sirije, prije nego što ih pošalju u Irak na suđenje.

Prema procjenama 56 000 ovih zatvorenika je iz Sirije ili Iraka, dok 14 000 (za koje se kaže da su „stranci“) kliču iz više od 40 država širom svijeta. (Budući da su izgleda mnogi od ovih zatvorenika predodređeni za iračke sudove, iznenađuje da Sirija nije spomenuta u 30 stranica izvještaja OHCHR-a).

Žrtve dovođene pred zlostavljača

Američka uključenost u loš tretman zatvorenika, nažalost, nije ništa novo. Velika promjena u Siriji i Iraku uključuje Evropljane, koji su pobožno kritikovali neke američke postupke nakon 11. septembra.

U 2020, međutim, potaknute svojom populističkom islamofobijom, zapadnoevropske države se sada tragično pridružuju ovom otklonu od ljudskih prava.

Šta nam dakle izvještaj OHCHR-a govori?

Ova je organizacija proučavala malu grupu među hiljadama slučajeva – svega 619, od kojih je bilo 23 žene i 44 djece u vrijeme kada su počinili navodna krivična djela. Ovo nije različit uzorak od 780 zatvorenika koji su završili u zaljevu Guantnanamo, i sami probrani od hiljada ljudi koje je SAD procesuirao nakon 11. septembra.

OHCHR nam govori da 42 posto zatvorenika dovedenih u iračku sudnicu tvrdi da su bili mučeni („muškarci, žene i djeca“, kako tvrde autori). Ovo će se pokazati kao potcjenjivanje, budući da žrtva mučenja mora biti hrabra da da takvu izjavu pred svojim zlostavljačima. U Guantnamu nije bilo nijednog zatvorenika koji se nije suočio sa zlostavljanjem.

Smrtne kazne

OHCHR osuđuje raširenu upotrebu smrtne kazne od strane iračkih sudova. Smrtna kazna je očito nametnuta u najmanje trećini slučajeva, često po optužbi „članstva u ISIL-u“, bez i navoda o zločinu, a kamoli dokaza. Jedan razlog zbog kojeg sam se uključio u odbranu zatvorenika Guantanama, nakon višegodišnjeg rada na slučajevima smrtne kazne na američkom dubokom jugu, je taj što je američki sistem vojnog suda, kreiran u aprilu 2003, učinio smrtnu kaznu dostupnom u svim slučajevima u Guantanamu – čak i zbog nečeg neupadljivog kao što je „pomaganje neprijatelju“.

OHCHR izvještava da se irački sudovi oslanjaju na tajne, anonimne svjedoke čiji se dokazi ne mogu testirati i na prisilne izjave dobijene kroz mučenje. Priznanja su predstavljena u 436 slučaja, a u 366 njih (84 posto) optuženi su tvrdili da su prisilna. Irački sudovi se svejedno oslanjaju na ovo kao na dokaze.

Nažalost, oni samo kopiraju to što se desilo u Guantanamu gdje zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da znaju tajne dokaze protiv njih i gdje se Ahmed Rabbani – jedan od mojih klijenata koji je još tamo – suočava sa pritvorom bez suđenja zasnovanom na izjavama koje su od njega iznuđene nakon 540 dana brutalnog mučenja u mračnom zatvoru u Kabulu.

Ove sedmice, irački sudija je izjavio za britanski list Independent da voli pratiti medije da sazna o ljudima koje će osuditi na smrt. Apsurdno je da se besmislica u tabloidnom listu može koristiti kao osnova za vješanje, a ipak vidimo slične materijale koji se koriste kao „dokazi“ u svakom slučaju koji smo vidjeli u Guantanamu. Mnogo ovog ne mogu opisati jer je, iz jednako nerazumljivih razloga, proglašeno „povjerljivim“. Ali u jednom primjeru, gdje je materijal objavljen, zatvorenik je držan na osnovu novinskih članaka i doušnika komične nepouzdanosti – od kojih je jedan dojavljivao informacije o brojnim zatvorenicima u nadi da će mu SAD platiti operaciju „za povećanje penisa“.

OHCHR osuđuje način na koji su Iračani dozvolili savjetnika koji dodjeljuje sud za tri četvrtine zatvorenika – a čak i tada advokat se susreće sa klijentom samo na početku saslušanja i ne može se nadati da će predstaviti značajan slučaj. Ovo je, naravno, smiješno. U mnogim slučajevima smrtne kazne koje sam branio u SAD-u, u prosjeku smo se pripremali tri godine, a ne tri minute pred suđenje i tada, napravimo puno grešaka.

Najskuplje priznanje krivice u historiji

Zaista, ovaj izvještaj ističe da jedno od petero djece kojima je suđeno za terorizam u Iraku, nije imalo advokate. Ovo je vrijedno prijekora, a ipak SAD se borio svim silama da spriječi advokate da uopšte uđu u Guantanamo. Ja sam ušao nakon dvije i po godine parničenja, ali ja sam, zajedno sa svim drugim, morao obećati da ću raditi besplatno i platiti svoje troškove. Nijednom od mojih 88 klijenata nije dozvoljeno suđenje. Šest milijardi dolara koje je SAD do sada potrošio na zatvor Guantanamo rezultiralo je jednom osudom među 780 zatvorenika; to mora da je najskuplje priznanje krivice u historiji.

Tako je, bez spominjanja, OHCHR nesvjesno iznio detalje o tome koliko se američkih nedavnih loših praksi proširilo kao koronavirus širom svijeta, a sada u Irak.

Barem su zatvorenici držani na Kubi svi bili muškarci koji bi mogli biti uključeni u nasilje protiv SAD-a i saveznika – iako je 745 od 780 (više od 95 posto) od tada oslobođeno optužbe ili oslobođeno. Ali s ovim što se dešava u „Guantanamu na Eufratu“ – kampovima na sjeveroistoku Sirije – velika većina „stranih terorista“ (nekih 9000 od 14000) su djeca a ostatak su žene. Politika zapadne Evrope je da ih ili pusti da umru u rudimentarnim kampovima ili da ih prebaci Iračanima na suđenje.

Ideja da će nas žrtvovanje naših sloboda učiniti sigurnijim naprosto je apsurdna. A ipak ih žrtvujemo. Zbog straha od terorizma, Britanci su „tajno“ napustili dugogodišnji zahtjev, nametnut prije više godina od strane Evropskog suda za ljudska prava da trebaju tražiti dokaze da neće biti upotrijebljena smrtna kazna, čak i ako se radi o serijskom ubici kao što je Ted Bundy.

New York Times je izvijestio da je najmanje sedam Francuza, prebačenih iz Iraka u Siriju, osuđeno na smrt vješanjem zbog navodne povezanosti sa ISIL-om bez ijedne sugestije, a kamoli dokaza, da je iko od njih počinio ikakvo nasilno djelo. Iz Timesa kažu da je Francuska „predala svoje građane“ za suđenja sa smrtnom kaznom koja traju svega nekoliko minuta, očito kršeći pravila koja je postavio Evropski sud za ljudska prava.

Nije novo reći da Irak ima zastrašujući pravni sistem. Ali velika je vijest – tragedija u istini – da zapadnoevropske vlade zanemaruju osnovne principe koji čine temelj njihovih društava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera